KOMENTAR JUTARNJEG Svi se slažu da nam treba drukčija škola, a ništa se ne čini

Jedna od rasprava koja u ovoj državi nikako da utihne ili bolje reći ciklički se ponavlja - uz dakako onu čiji je tata bio ustaša, a čiji partizan - jest reforma školstva.

Zato je Ružica Vuk sa zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u pravu kada kaže kako se ova stvar odgađa i kotrlja kao krumpir od mandata jednog ministra do mandata drugog. Pritom svaki ima svoju vizuru, stil, sintagmu ili poštapalicu (sjetimo se Strugarove dobronamjerne “naše djece” ili Primorčeve lijepe utopije o “zemlji znanja”).

U pravu je donekle i Zlatko Šešelj, nekadašnji glasni kritičar sustava. Čovjek je naprosto odustao od bilo kakvih komentara. Jednostavno se umorio od ponavljanja.

Zašto bi onda trebalo vjerovati da će se reforma dogoditi za mandata Vedrana Mornara, ministra ograničenog na godinu i pol dana rada?

Jedan od mogućih razloga jest to što je Mornar, i prije nego što je zasjeo u Milanovićevu Vladu, bio žestok u kritikama sustava i prilično jasan u stavu što to zapravo treba mijenjati. Pritom se, poput Šešelja, umalo umorio.

Drugi, bitniji razlog (no nažalost zbog kratkog vremenskog razdoblja od preuzimanja mandata nije relevantan) jest to što se zasad nije pokazalo da planira odstupiti od svojih ranijih stavova.

I tu bi se u nadi zapravo moglo stati. Barem dok netko ne (do)kaže da za pravu reformu školstva napokon ima novca.

Apatija u zbornicama narasla je do granice nepodošljivosti i pronaći entuzijaste u prosvjeti jednako je teško kao i vidjeti iskreno nasmijane (a pritom trijezne) Hrvate na ulici. Promotrimo li čašu s druge strane, mogli bismo reći da je sreća što suprotni primjeri i entuzijasti ipak postoje. Gdje su i što to oni konkretno rade s neveselom prosvjetom da bi imali razloga za srećicu? Evo primjera:

- Da ne vidim koliko nas ovi klinci trebaju, nikada ne bih našao snage za vjetrenjače u ovom sustavu - kaže mi ravnatelj nekad posrnule zagrebačke škole, generacijski u ranim pedesetim godinama, no energijom pogubniji od svojih gimnazijalaca, dok u dvorištu njegove škole u središtu Zagreba prije nekoliko godina zapanjeno gledam koze i debelog bijelog zeca. U školskom hodniku namjestio je terarij s tarantulom, a na upitan pogled sliježe ramenima i odgovara: “Jesmo li prirodoslovna škola ili nismo?” Usput rečeno, pričamo o jednom od rijetkih menadžera u vrhu škola, kadrim odvesti klince na nogometnu utakmicu u Italiju za nula kuna.

- Znate, ja zapravo ne znam otkud mi toliki entuzijazam. Naprosto, moram im dati sve od sebe - kaže mi zimus profesorica hrvatskog jezika mlađe generacije. Njezina je (financijska) prednost što nema obitelj i neopterećena je kreditom pa dio plaćice od 4400 kuna troši i na svoj razred. Kupuje ono za što škola nema (tu nije jedina), uporno kucajući ravnateljici na vrata i žicajući odobrenje za svoj novi plan. Zahvaljujući njoj, djeca su u jednoj školskoj godini vidjela Budimpeštu, Prag i Beč, dakako, mimo nastavnog plana. Ona je naprosto kadra učiniti nemoguće. Poput, na terenskoj nastavi uvjeriti gimnazijalku s frizurom netom izašlom ispod haube da nakon stavljanja marame na glavu pri ulasku u zagrebačku džamiju njezina kosa izgleda još i bolje.

Ta je profesorica naprosto naučila mot. Ipak, veliko olakšanje bilo bi joj da ne mora misliti je li ispunila sve forme nastavnoga programa. I najbojima se znalo dogoditi da su dobili po prstima od prosvjetnog inspektora jer eto nisu stigli ispredavati lekciju o morskim strujama oko Japana!

Prosvjetne entuzijaste s vremenom ipak počinje mučiti jedna stvar, a to je priznanje. Dobiti titulu savjetnika ili mentora i primiti pohvalnicu u auli zagrebačke Nacionalnoj biblioteci lijepa je stvarčica.

No hajmo malo o novcu. Jesu li par stotina kuna povišice koju prime uznapredovali prosvjetari prava cijena za trud dobrog nastavnika?

Onoga trenutka kada ravnatelj seoske škole s odličnim potencijalom ne bude neki lik koji poznaje tri lokalna političara, već sposobni organizator s mogućnošću nagrađivanja najboljeg nastavnog kadra i otpuštanja onog nesposobnog, apatija bi mogla biti svedena na niže postotke. Reforma bi se tada, uz promjenu niza nebuloznih propisa kao i zastarjelog nastavnog programa (što se sigurno može stići u godinu i pol dana!) mogla početi događati sama od sebe. Iznutra. I svi budući ministri tada s dolaskom na novu funkciju ne bi treptali od čudesa birokratskog sustava na koje gube tri od četiri godine mandata.

Mogli bi sasvim mirno sa “svojim učiteljima” sjesti na terasu hotela u Vodicama i u pauzi stručnog seminara - umjesto o outsoursanju čistačica, plaćanju prijevoza učenicima, građanskom odgoju i cijenama udžbenika - pričati o fantastičnim klincima koji u ovom sustavu uporno padaju u peti plan.