KOMENTAR RATKA BOŠKOVIĆA Ključno je da se ljudi osjećaju bogatije

Ako neka dionica na Zagrebačkoj burzi ujutro vrijedi sto kuna, a poslijepodne 150 kuna, je li joj se vrijednost povećala? U novcu jest, ali realno - nije. Poduzeće (strojevi, zgrade, narudžbe...) o čijim je dionicama riječ popodne je bilo posve jednako kao i ujutro. Ono što se zapravo promijenilo, jest - vrijednost novca.

Za istu stvar popodne je trebalo više novca nego ujutro, što znači da se vrijednost novca smanjila. Ali, ljudi to ne doživljavaju tako. Makar je njihova realna imovina ostala ista, ako joj je "vrijednost" u novcu porasla, ljudi se osjećaju bogatije. Oni vide i doživljavaju samo nominalnu, a ne i realnu vrijednost novca, i to je od Irvinga Fishera naovamo ekonomistima dobro poznata "novčana iluzija".

Osjećaj bogatstva ohrabruje ljude da više troše: poraste li cijena njihovih dionica, bit će spremni kupiti i bolji kaput. Umjesto jedne, popit će dvije kave. A to se prenosi na ekonomju u cjelini. Ekonomisti bi rekli, povećava se agregatna potražnja jer je nastupio "efekt osjećaja bogatstva", na engleskom poznati "wealth effect".

Upravo tim efektom poslužila se američka središnja banka Fed da bi izvukla Sjedinjene Države iz recesije nakon strmoglavog pada BDP-a 2008./09. zbog financijske panike. Fed je od investicijskih banaka i fondova kupovao državne obveznice ne bi li oni dobiveni novac uložili u imovinu s većim prinosom, u dionice, i tako im povisili cijenu, odnosno "vrijednost".

Fedovo nastojanje brzo je urodilo plodom pa su cijene američkih dionica samo u 2013. porasle 30 posto, a kuća i stanova 13 posto. U godini dana američka kućanstva postala su "bogatija" za deset bilijuna dolara. Američki BDP porastao je te godine 2,5 posto, a nezaposlenost se sa osam smanjila na 6,7 posto.

Europa, a s njom i Hrvatska, za to vrijeme zaglibile su u stagnaciji, a profesor s Harvarda Martin Feldstein napisao je nedavno za Project Syndicate kolumnu u kojoj je iznio tezu da je to zato jer Europljani ne posjeduju dionice pa zato ni Europska centralna banka s kupovinom državnih obveznica nije mogla izazvati wealth effect i tako izvući Europu iz recesije.

No, i Europska unija i Hrvatska, baš kao i Amerika, ipak su mogle iskoristiti wealth effect za izvlačenje iz recesije i depresije, samo što se to u Europi i Hrvatskoj jednostavno ne shvaća. Možda su efekt u manjoj mjeri mogle koristiti preko dionica, ali svakako su ga mogle koristiti preko nekretnina kojih Europljani i Hrvati prosječno posjeduju i više nego Amerikanci. Ali to ipak nisu činili. Štoviše, činili su upravo suprotno, uporno su u krizi poduzimali sve da se vlasnici dionica i nekretnina osjete što siromašnijima, što je recesiju produbilo i produljilo.

I u Hrvatskoj je krizu, kao i u Americi, izazvalo pucanje balona cijena dionica i nekretnina. Godine 2008. hrvatskim dionicama u vlasništvu građana pala je ukupna "vrijednost" za golemih 25,1 milijardu kuna. Dionicama u vlasništvu domaćih pravnih osoba pala je za 62,8 milijardi, a dionicama na skrbničkim računima još 46,7 milijardi kuna. Ukupno su 2008. svi vlasnici hrvatskih dionica izgubili imovinu u novčanoj protuvrijednosti od 178,1 milijardu kuna! I do danas, skoro punih osam godina, to se ništa nije promijenilo.

Koliko su građani izgubili vrijednosti na nekretninama, to sam Bog zna jer nekretninama su se, i poslovnima i privatnima, cijene prosječno najmanje prepolovile. Riječ je sigurno o još par stotina milijardi kuna "novčane iluzije" i isto toliko manjoj kupovnoj moći.

Hrvatske ekonomske politike, ni monetarna ni fiskalna, od izbijanja Velike recesije nisu činile apsolutno ništa da obnove novčanu iluziju i iskoriste wealth effect za izvlačenje Hrvatske iz krize. Njihovi kreatori i nositelji jednostavno ne shvaćaju potrebu za time, kao niti mogućnosti koje wealth effect pruža. Ali, zato su činile sve što im je moglo pasti na pamet da cijene dionica i nekretnina još više smanje. A sve pod egidom "to imaju i drugi pa moramo i mi", bez obzira na to što to drugi baš i nisu činili, i bez obzira na to što su okolnosti, mentalitet i povijest u Hrvatskoj možda puno drukčiji nego drugdje.

Prvo je došao porez na nekretnine. Čim ga je bivši ministar Linić spomenuo, poduzetnici i obrtnici počeli su nazivati novinare s pitanjima poput "znate li vi da ljudi više ne žele ni plot oko kuće pofarbati?". U strahu da će iz smanjenog tekućeg dohotka morati plaćati još i novi porez na nekretnine (ma što Linić i drugi pričali), građani su još više smanjivali potrošnju i gomilali štednju za crne dane. A cijene kuća i stanova su nastavile ponirati i nikad se više nisu oporavile.

Od prvog siječnja ove godine građanima je uveden i porez na "dohodak" od porasta "vrijednosti" kapitala. Ne samo da im se novčana iluzija ne stvara i ne povećava, nego im se ta "vrijednost", koja nije ništa više od pustinjske fatamorgane, i na koju on ne mogu imati apsolutno nikakvog utjecaja, od jučer i oporezuje. A nije točno da hrvatski građani nemaju dionice: u Središnjem klirinškom depozitarnom društvu račune su u četvrtak imale 856.762 "domaće fizičke osobe", a na tim je računima 31. prosinca 2015. bilo financijske imovine vrijedne 60,26 milijardi kuna.

Svih tih 856 tisuća građana trebalo je 1. siječnja ove godine početi voditi osobno knjigovodstvo svojih vrijednosnica kao što to rade institucionalni investitori, banke, fondovi i tvrtke. Do 31. siječnja iduće godine morat će podnositi prijave Poreznoj upravi da im razreže porez na "novčanu iluziju" koja bi, upravo zbog uvođenja tog poreza, mogla biti tek minimalna, a sve da bi država, nakon sve te silne destimulacije za potrošnju i silne administracije, ubrala porez čiji će iznos biti - zanemariv.