RATKO BOŠKOVIĆ Zašto skoro svi traže monetarnu reformu

Ako bi sudio po količini medijske buke i bijesa, prosječni hrvatski građanin mogao bi zaključiti da je dr. sc. Ivan Lovrinović jedini hrvatski ekonomist koji se javno zalaže za monetarnu reformu. No, to nije tako. Na nedavnom savjetovanju hrvatskih ekonomista u Opatiji gotovo da i nije bilo govornika koji nije tražio i predlagao promjene hrvatskog monetarnog i kreditnog sustava.

Kao i u brojnim drugim sličnim prilikama, “exit strategiju za monetarnu politiku” i u Opatiji tražio je dr. sc. Željko Lovrinčević, znanstvenik iz Ekonomskog instituta Zagreb.

Za “promjenu ekonomske politike u njezinu najvažnijem dijelu” zauzeo se prof. dr. sc. Branko Blažević, redoviti profesor i predstojnik Zavoda za nacionalnu i međunarodnu ekonomiju Fakulteta za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Opatiji, Sveučilišta u Rijeci. “Najvažniji dio” je “tamo gdje je potreban monetarni suverenitet koji bi omogućio aktivnu tečajnu i kamatnu politiku” te koristio “rast BDP-a i zaposlenosti kao ciljne varijable”.

“Reformu monetarnog sustava” predložio je i dr. sc. Ljubo Jurčić, profesor na Katedri za međunarodnu ekonomiju Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Profesor Jurčić, i prije profesora Lovrinovića, zauzeo se u Opatiji za “vraćanje kuni svih funkcija novca, ukidanje devizne klauzule, financiranje države i razvoja kunom uz kamatu do dva posto, za tečaj kune koji odražava odnos hrvatske i svjetske produktivnosti, te zaštitu kune deviznim pričuvama od špekulativnih napada”.

Profesor Jurčić predložio je dopunu Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci s dva nova cilja njezina djelovanja: uz “čuvanje stabilnosti cijena”, ciljevi bi postali i “održavanje ravnoteže u odnosima s inozemstvom (i smanjivanje vanjskoga duga)”, te “smanjivanje nezaposlenosti” - kao u Americi.

Za drukčiju kreditnu politiku, takvu “koja bi dominantno kreditirala proizvodnju i izvoz”, zauzela se u Opatiji i dr. sc. Marijana Ivanov. Kao i Ljubo Jurčić i Ivan Lovrinović, i Ivanov je profesorica financija na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

O drukčijoj monetarnoj politici i ulozi centralne banke govorilo se i na opatijskim panelima. Da “impuls (rastu) može doći iz monetarnog sektora”, i da “HNB može odigrati svoj dio priče”, rekao je i dr. sc. Tomislav Ćorić, također sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta. O nužnosti “rehabilitacije potrošnje na pametan način” govorio je i dr. sc. Branimir Lokin, bivši dugogodišnji glavni ekonomist Hrvatske gospodarske komore.

Zašto svi ti ugledni hrvatski ekonomski znanstvenici (valjda jesu ugledni, ako su doktori znanosti, sveučilišni profesori, autori brojnih objavljenih znanstvenih studija, članovi vodećih domaćih i međunarodnih udruga...) traže “monetarnu reformu”, baš kao i profesor Lovrinović? Vjerojatno nema kuta iz kojega ti hrvatski znanstvenici i nastavnici nisu osvijetlili to pitanje.

Lovrinčević kaže da je “monetarnoj politici potrebna exit strategija jer uvođenje eura nije izgledno još 20 godina”. Profesor Branko Blažević se poziva na Keynesa koji je rekao da “nitko nema moralno pravo čuvati vrijednost novca i dugova žrtvujući proizvodnju i zaposlenost”.

Blažević smatra da se “ne može negirati funkcionalna veza monetarne politike s proizvodnjom i nezaposlenošću” i da “postoji odgovornost monetarne politike za ekonomske neravnoteže”. A hrvatske su “neravnoteže”, kako je i prošli tjedan upozorila Europska komisija, “pretjerane” i takve da “zahtijevaju odlučnu akciju ekonomskih politika”.

S postojećom monetarnom politikom “Hrvatska je dobila naziv ‘europska Latinska Amerika’”, rekla je u Opatiji profesorica Ivanov. “Kvazi valutni odbor + euroizacija depozita + indeksacija kredita + aprecijacija realnog tečaja za prerađivačku industriju” (od 2001. do 2012. za golemih 25 posto - dokaz je HNB-ov graf), “prouzročili su pad hrvatske konkurentnosti i nastanak uvozno zavisnog gospodarstva”.

Profesorica Ivanov je podsjetila da je Hrvatska druga najlošija članica EU po pokrivenosti robnog uvoza izvozom. Od 2009. do 2013. zabilježila je pad udjela u svjetskom izvozu za 20,9 posto. Hrvatska je treća članica EU po veličini deficita u robnoj razmjeni s inozemstvom.

Hrvatska ima najveći javni dug među europskim tranzicijskim zemljama i nema dovoljne stope rasta za njegovu urednu otplatu. Među svim zemljama EU bez eura ima i najlošiju neto međunarodnu investicijsku poziciju (NIIP, oko minus sto posto BDP-a). Stopa nezaposlenosti mladih je šokantnih 46,3 posto.

Za Ljubu Jurčića, “nizak devizni tečaj, koji nije pratio odnos domaćih i svjetskih cijena, uništio je domaće gospodarstvo”, a “stabilan tečaj nije privukao strane investicije”. I profesor Jurčić smatra da “strana valuta ne smije obavljati funkcije nacionalnog novca”. Ni po tom pitanju profesor Lovrinović u Hrvatskoj nije usamljen.

Je li moguće da su svi ti ljudi u zabludi, ili da namjerno guraju zemlju u katastrofu? Naravno da je moguće. U Opatiji im nitko od par stotina prisutnih ekonomista nije proturječio, ali ni to ne mora ništa značiti. Jesu li za činjenicu da su druge zemlje u razvoju EU rastom u zadnjoj krizi pretekle Hrvatsku za čak 25 postotnih bodova krive sve druge politike osim novčane i kreditne?

Je li moguće da promjena monetarne i kreditne politike, njezinih ciljeva i tehnike, nikako ne bi mogla pospješiti izvoz, rast, zaposlenost i socijalnu koheziju, a narušila bi “stabilnost” bankarskog sustava (sa već 30 posto nenaplativih kredita poduzećima)? Ako misle da je tako, neka novi Sabor i Vlada opatijske prijedloge za monetarnu reformu mirno ignoriraju. Do sljedećih izbora.