KRONIKE SLUĐENOG OCA Ja i frend smo išli na zadnji party u životu, ali bolje da smo otvorili umirovljenički dom: 9 je navečer, a mi hrčemo pred TV-om

Frend i ja jednog smo četvrtka sjeli u auto i krenuli na more. Četiri dana, bez plana, bez smještaja i s nešto love u džepu. Party u Aurori, party u Haciendi, pa sve ispočetka.

Budili smo se po plažama, jurili po magistrali, trijeznili se putem, tuširali po kampovima, pa osvajali šankove po klubovima. Na kraju smo, usred zadnje noći u nedjelju, donijeli suludu odluku da iz Vodica potegnemo direktno za Zagreb, ravno na posao.

Bilo je to prije točno deset godina i još nismo prestali pričati o tome. Kao da smo nas dvojica goloruki oslobodili Dalmaciju.

Do danas se puno toga promijenilo: frend mi je postao vjenčani kum, imamo nešto kila viška i kose manjka, i oboje smo očevi, on ima sinčića, a ja kćer. Ali svejedno, ohrabreni jednim pivom previše, jedne smo večeri odlučili - sjest ćemo u auto kao nekad i opet krenuti na more, ovaj put u Istru. Plan je bio da škicnemo Umag gdje se protekli vikend održavao veliki festival. Činilo se kao deseta obljetnica kakvu zaslužujemo.

- Samo nemoj zaboraviti gebis - govori mi žena dok se pakiram. I Simbex, to možeš kupiti putem ako bude frka. I nemoj da te moram skupljat negdje na gerijatriji poslije.

- Jako smiješno. Ako ti sve propadne u životu uvijek možeš ganjati karijeru stand up komičarke, suho uzvraćam pa krećem na put. Svima ćemo pokazati da još nismo za penziju, inatim se.

I tako smo krenuli, kao Hunter Thompson i ona njegova životinja od odvjetnika, Oscar Zeta Acosta za Las Vegas, samo što naš gepek nije kao njihov natrpan opijatima i alkoholom.

Mi nosimo lijekove.

Neofene, ako će nas boliti glava, Maxflu ako se prehladimo, Operil za nos jer imamo osjetljive sinuse, Gastale za žgaravicu, Linex za probavu. Čak sam i Deep Heat gel spakirao, jer ne daj Bože da nas od klime u autu presiječe u leđima. Ekstra jakna ako bude puhalo, ekstra čarape ako nam bude hladno za noge. Dobro da se termofora nisam sjetio. I ovako imamo dovoljno arsenala da otvorimo starački dom.

Ali nema predaje, idemo brate na festival, dvije večeri za redom, bit ćemo ludi kao nekad, nisu ova dva djeda još za bacit. Ludi smo, dijelimo Radler po pola čim smo se digli na autocestu.

Putem baš ne pijemo previše, jer smo odgovorni, počet ćemo navečer u apartmanu. Ali ne pijemo ni tamo jer smo odlučili malo ubit oko, da se oporavimo od puta. Ne pijemo ni pred ulazom u Stella Maris kompleks jer već je gužva, a nama se ne da stajati u redu. Unutra smo suhi jer na šankovima je ogromna gužva. A kad smo jednom došli na red, odustali smo jer sad treba voziti nazad, a ne treba nam frka s policijom.

U međuvremenu se zgražavamo nad gužvom, bukom, veselim i pijanim mladim ljudima oko nas, istim kakvi smo mi bili tamo negdje 2007. Pritom ja živčanim jer nigdje nema štanda sa svjetlećim narukvicama, a jednu sam obećao kćeri.

- Tata, pita me dan kasnije mala na telefon, jesi ti bio u lunaparku? Kum je u drugoj sobi, sin ga izvještava kako mu je bilo na izletu u Maksimiru.

- Ne, tata je bio na festivalu. To ti je malo ozbiljnije - govorim joj frajerski.

Je li bilo muzike? Bilo je. Jel’ bilo puno svjetla i reflektora? Jest. Jesu ljudi vrištali od sreće i vrtjeli se u krug? Jesu. E pa onda si bio u lunaparku. A takav imaš i u kvartu. Nisi ni trebao ići. A ovdje prodaju narukvice koje sam te tražila.

Super. I kći me pročitala.

Vrijeme je za novi plan. Petak smo možda i završili kao razbijena vojska, ali pred nama je subota, nova prilika. Samo se moramo bolje organizirati. Naspavat ćemo se, krenuti ranije, i ovaj put ostajemo do jutra. Nismo još za recycle bin, uvjeravam Kuma, ali on je nekako sumnjičav.

Devet je navečer, sve je spremno za novi juriš. A mi, opaljeni od sunca (dan smo proveli na plaži) i natrpani roštiljem, obojica duboko hrčemo pred televizijom. Kum se do jutra više nije ni budio, ja sam smogao snage tek da se prebacim na drugi krevet. Ujutro me dočekuje pun inboks u mobitelu. Bilo je vrhunski, razvalili su, ekipa je plesala do zore, izvještavaju me frendovi. A ti, di si, pitaju.

- Ne znam za tebe, ali ja sam se naspavao kao nikad u životu, baš mi je ovakav vikend trebao - govori Kum na povratku u Zagreb. Navečer se žalim ženi i kćeri. Tata je ipak za staro željezo, šmrcam, umoran sam, ne da mi se više.

- Ma sve će biti u redu, tata. Sutra te vodim u lunapark u kvartu, pokazat ću ti dobru zabavu.

Najradije bih joj rekao da nemam snage za još buke i vrištanja.

Ali šutim, ako se vratimo do devet navečer, dobro sam. Bolje nisam ni zaslužio.