POVIJESNI NASLOV

LEGENDA ZAGREBAČKOG 'KRTIČNJAKA': Nakon duge 61 godine ponovno sam podigao pokal sa svojim klubom'

 
 CROPIX

Ragbijaši zagrebačke Mladosti nedavno su ostvarili nesvakidašnji pothvat, na svojem su kultnom “Krtičnjaku” na Gredicama/Jarunu pobijedili splitsku Nadu i nakon punih šest desetljeća u Zagreb donijeli titulu prvaka Hrvatske, zadnji put izborenu davne 1958.

Splićani su punih 17 godina zaredom osvajali naslov i time je sreća amatera iz Zagreba bila veća. Među razdraganim igračima koji su u blatu Krtičnjaka tog dana proslavljali naslov, našao se i jedan stariji gospodin, a riječ je o Vladimiru Vevercu, članu pobjedničke momčadi iz davne 1958., koji je trofej slavio s mladićima, baš kao da je i sam član današnje pobjedničke momčadi. U kratkim je crtama g. Veverec, danas vitalni 92-godišnjak, prenio sjećanja na ta davna vremena:

- Da, počeli smo davne 1954., brzo smo rasli i učili. Prvu pravu utakmici igrali smo na Maksimiru protiv momčadi britanske vojske, pobijedili su nas minimalnim rezultatom, no dosta smo od njih naučili. Bile su to godine druženja, ljubavi, no u ragbiju je to slučaj i danas. Mali smo i amaterski sport, naravno, u hrvatskim okvirima, u mnogim je zemljama drukčije.

Pobjednici i gubitnici zajedno piju

Za Vladimira Veverca ragbi je sinonim za ljubav, taj ga je plemeniti sport na prvi pogled osvojio - i u ljubavi su ostali zauvijek:

- Ne propuštam utakmice Mladosti, ne propuštam ni utakmice reprezentacije, bilo ljeto, bila zima. Ako padaju sjekire, uvijek sam tu. Prije ovog velikog finala i slavlja, rekao sam dečkima da za mene osvoje naslov prije nego što umrem. Kad su to učinili, počeli su me zadirkivati, naravno dobronamjerno, no ja sam im ‘hladno’ odgovorio da sam ih prevario i izrekao to samo da ih motiviram. Naravno da još nemam namjeru ‘otići’ i želim doživjeti nove naslove - s osmijehom govori Deda, kako ga ragbijaši zovu odmilja.

Vladimir Veverec bio je među onima koji su stvarali priču, a Nik Jurišić, trener i već godinama najbolji igrač Mladosti, ali i hrvatske reprezentacije, i sam je dugo sanjao ovaj trofej.

- Konačno je došao i taj dan, godinama ga lovim. Nas ragbijaše drži samo ljubav prema ovom sportu. Politici kod nas nema mjesta, ni negativnom lokalpatriotizmu. Pobijemo se sa Splićanima, Sinjanima, Makaranima na utakmici, a onda sve skupa zajedno zalijemo, ragbi je takav sport. Bez obzira na razinu, riječ je o najboljim profesionalcima u Novom Zelandu, Engleskoj, Škotskoj... ili o nama amaterima, kupanje u pivu sastavni je dio tradicije. Pobjednici i poraženi zajedno piju i zajedno vidaju rane...

- Ove godine su mi drugi put suze krenule same. Prvi put je to bilo u Splitu kad smo u lipnju u ‘ragbiju 7’ osvojili PH, a drugi put sada, kad smo nakon 61 godine osvojili ovaj naslov - rekao je Neven Crnobrnja, tajnik Mladosti, koji je unaprijed bio uvjeren u uspjeh:

- Dečki su gubili su u finalu zadnjih 15 minuta, ali nisu poklekli, nego su briljantno odigrali do kraja, okrenuli rezultat i pobijedili.

Pobjedom su, ističe klupski predsjednik Antun Zidić, postavili letvicu više. Pobjeda je, kaže, zasluga trenera i igrača Nika Jurišića.

- Zbog njegova odnosa s igračima, on od njih dobiva beskrajno povjerenje.

Crnobrnja je dodao da Nikova ljubav prema klubu traje već 20 godina:

- On tu ljubav i odanost klubu prebacuje na ekipu koja je kao jedna velika obitelj jer u klubu igraju dva brata blizanca, Marjan i Krešo Slaviček, braća Dominik i Tomislav Fišić, otac Marko i sin Matej Buljanović. Također, tri para roditelja imaju po tri sina ragbijaša u mlađim kategorijama, a među njima su i sinovi Crnobrnje. Takva obiteljska i topla atmosfera u klubu zaslužna je za stvaranje prvaka.

Ilija Biškić, igrač Mladosti, govori da je i za njega klub druga obitelj:

- Svi smo kao jedno. Nema klanova i podjela, baš svi smo zajedno u ovome. Mene je u klub privuklo upravo to zajedništvo i taj iskreni sportski duh.

Ključnu ulogu u klubu, dodaje Biškić, imaju volonteri.

- Kad vidimo koliko se oni trude, to nam daje posebnu energiju, jer oni zaista ne moraju biti tu - ali jesu. To su ljudi koji imaju obitelji, poslove, ali odvajaju slobodno vrijeme da bi došli u klub, osigurali nam da su prostorije čiste, da imamo što pojesti. - Primjerice, ovo finale je počelo u dva sata poslijepodne, a troje volontera došlo je u klub u 6.30 sati. Prvi su otišli doma navečer, ne zato što nisu htjeli slaviti s nama, nego zato što su bili umorni - Biškića je nadopunio Crnobrnja. Sve ih, kaže, ujedinjuje upravo ljubav prema ragbiju, a zajedništvo je jedini pokretač.

Osvajači naslova 1958. sport su otkrili četiri godine ranije, brzo su učili i napredovali te su ubrzo postali prvaci

Odgojio ih je ragbi

- Ako se trudim ja, onda će se truditi i onaj do mene. Svi rezultati dolaze s radom, oni neće biti vidljivi za dva ili tri mjeseca, ali za godinu hoće. Sav taj trud i zajedništvo igrača preslikava se na Upravu, ali i na volontere. Kada dođem u klub, iza sebe ostavim sve probleme - ističe Biškić.

Crnobrnja se prisjeća situacije još dok je bio aktivan igrač:

- Jedan naš igrač doživio je rastavu braka. Kada smo to doznali, cijela se ekipa okupila kod njega doma.

Biškić kaže da ljudi respektiraju klub i ljude u njemu jer znaju da ih je ragbi odgojio. Gotovo isto progovara i Nik Jurišić:

- Mogla nas je odgojiti ulica, ali nas je odgojio ovaj sport. Meni on osobno puno znači i cijeli život ću biti zahvalan zbog toga. Kada ne budem mogao igrati, volontirat ću...

U klubu su studenti, radnici, intelektualci i nameće se pitanje - kako se sportske obaveze usklađuju s poslovnim.

- Igrači koji rade godišnje odmore usklađuju prema potrebama klubova i reprezentacije. Igranje za reprezentaciju je velika čast, poslodavci to u pravilu shvaćaju. Studenti, dakako, puno lakše usklađuju fakultetske obaveze. Naši igrači jesu amateri, ali nisu rekreativci i to je velika razlika. Oni su vrhunski sportaši. Nisu diletanti, nego amateri koje od profesionalaca razlikuje platna lista. Oni ne žive od sporta, ali žive za sport i ulažu jednake ili veće napore kao i profesionalci. Razina i jačina njihovih treninga je intenzivna. Dečki se stvarno puno odriču i mnogima od njih pružila se prilika da ostvare veću ili manju karijeru u inozemstvu, gdje su imali priliku zaigrati u poluprofesionalnim i profesionalnim klubovima - govore Zidić i Crnobrnja.

Svi u klubu imaju veliku brigu, mogli bi izgubiti teren zbog “nesuglasica” s Kineziološkim fakultetom kojem je u planu proširenje dvorane pa za ragbijaše neće biti mjesta. Također, uvjeti u kojima treniraju “mladostaši” vrlo su skromni. Nemaju pravi teren za igranje i treninge, uz njih nemaju ni svlačionice, ali svi igrači, govori Crnobrnja, posvećeno dolaze na treninge i daju svaki svoj maksimum.

- Nedavno sam vidio odaziv statistike na treninge seniorskih igrača. Htio bih spomenuti Frana Peršića, igrača koji ima 21 godinu i 94 posto dolazaka na trening. Onih šest posto kad nije došao, odnosi se na termine treninga u reprezentaciji. Iz pedagoških je razloga dobio za tih šest posto minus - govori Crnobrnja kroz smijeh.

Nik Jurišić iznio je svoju “svakidašnju jadikovku”:

- U vrijeme Univerzijade 1987. otjerani smo s našeg terena, gdje je sada atletski stadion. Privremeno smo - kao - dobili ovaj teren na korištenje, uz obećanje da ćemo imati pravi teren, svlačionice, sve uvjete, a ništa se od toga nije ostvarilo. Teren je loš, pola nam se ozljeda dogodi jer je tvrd, kad te netko od protivnika obori, kao da si pao na beton. S gradskim strukturama smo sve već sredili, trebali bismo dobiti svoje terene u Blatu, no, još čekamo. Strpljivi smo, ne “plačemo”, ali...

U ekipi ima mjesta za sve

Stara i klasična priča, istinski se sport zapravo kod nas ne cijeni. Kakav je to onda “mazohizam” i što je sve njih privuklo ragbiju?! Crnobrnjina priča, kaže, počinje još u srednjoškolskim danima.

- Počeo sam igrati ragbi 1992. Vrlo brzo sam došao do juniorske reprezentacije, bio sam s njom na dva SP-a. Nakon toga sam imao ozljedu, vraćao sam se nekoliko puta, ali vremena su bila drukčija, ekipa je bila drukčija, kao i okolnosti. Uz životne obaveze nisam uspio ostati u svemu tome do kraja. No, prije pet godina vratio sam se za stalno.

- Bio je dovoljan jedan telefonski poziv prije pet godina i dolazak na veteranski turnir koji je bio okidač da on bude tu s nama - kroz smijeh govori Zidić.

Priča da je u jednom razdoblju uspio uvesti i vlastitog sina u ovaj sport.

- Znate kako to ide, kad ste roditelj, onda vaša djeca idu vašim stopama i vi ste roditelj-vozač ili vodonoša, donosite kekse, sendviče. Počnete se još više angažirati u klubu i to ide nekim svojim putem. Kada vas to opasno zarazi, onda je to neizlječivo.

Biškić se ragbijem počeo baviti u 21. godini jer ga je privukao timski duh.

- Super je što svaki čovjek u ragbiju nađe svoju poziciju. Nevažno je jesi li debeo, visok, mršav, brz ili spor, u ekipi ima mjesta za sve. Važna je velika volja i ustrajnost.

No, ništa u njihovoj posvećenosti ragbiju ne bi bilo moguće bez žena, bez djevojaka i supruga:

- One su te koje sve nas i sve to trpe i hvala im na tome...

Istina je. “Krv, znoj i suze...” obećao je premijer Winston Churchill Britancima na početku Drugog svjetskog rata nakon napada nacističke Njemačke na njegovu zemlju. Ta je sintagma možda malo i neprimjerena za običnu sportsku priču, no, “krv, znoj i suze...”, ali i odricanje, modrice, lomove, muku... dobivaju naši ragbijaši za svu ljubav uloženu u ovaj, kod nas u potpunosti amaterski sport. Probajte ih odvojiti od njihove ljubavi - i vi ćete doživjeti isto - “krv, znoj i suze...”

Da ne bude zabune, ragbi uopće nije grub i opasan sport - zaključuje Nik Jurišić.

- Upravo suprotno, dovedite svoje klince i ragbi će vam od njih stvoriti prave ljude!

Eh, kad bismo još imali gdje igrati - prvaci bez doma - ragbijaši zagrebačke Mladosti...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. studeni 2024 10:09