Maastricht na popravnom ispitu

Evropskoj uniji stigao je na naplatu račun za neodlučnost. Evropsko jedinstvo je i danas, kao i prethodnih desetljeća, samo ono što nije u nesuglasju s partikularnim nacionalnim interesima članica Evropske unije. One se mogu dogovoriti o svemu - ali od svega toga će se ostvariti opet i samo ono što su svi nacionalni interesi kadri percipirati kao manje zlo po sebe (a nacionalna percepcija nerijetko pati od kokošjeg sljepila, poglavito kad su vremena mračna, poput sadašnjih).

Naravno, postoji zajedničko tržište, postoje jedinstveni standardi, postoji i zajednička birokracija: dakle, upravo ono što je odgovaralo partikularnim nacionalnim interesima članica - ali ništa više.

Tradicija je, očito, sačuvana: u Strassbourgu je 1951. Savjetodavna skupština Vijeća Evrope odbila već dogovoren prijedlog o uspostavljanju zajedničkog zapovjedništva Evropske vojske. Na to je predsjednik te Skupštine Paul-Henri Spaak odstupio, kako reče, “začuđen evropskom nemoći i evropskim nejedinstvom”. Nijedna kasnija kriza nije ga opovrgla. Evropska unija nije integrirala svoje proizvodne i razmjenske resurse tako da zaista odgovori izazovima globalizacije i da se konstituira ako ne kao vodeći, a ono barem kao ravnopravan partner u nadmetanju/suradnji s ostalim gigantima, kao što su Sjedinjene Države Amerike ili Japan, sada već i Kina ili Indija, a sutra vjerojatno Brazil, i tako dalje.

Još 1980. su tadašnja Zapadna Njemačka, Francuska i Italija bile na trećemu, četvrtome, odnosno petom mjestu liste najrazvijenijih industrijskih zemalja, proizvodeći oko 6, odnosno 5, odnosno 3,5 posto svjetskoga brutoproizvoda (ukupno gotovo 15 posto svjetske proizvodnje).

Sadašnjim trendom će do 2030. ukupan udio Njemačke, Francuske i Italije spasti na ukupno oko 6 posto svjetskoga brutoproizvoda, koliko je pola stoljeća ranije imala sama Zapadna Njemačka. Euro nije dovoljno iskorišten kao poluga razvitka, ali je Grčkoj poslužio za ono što smo u Miloševićevo doba zvali “upadom u monetarni sustav”.

Tek sada - kada je narušeno povjerenje u sposobnost Unije, kada Francuska počinje javno govoriti o svom izlasku iz eura - Evropsko povjerenstvo imperativno zahtijeva od članica Unije da se rekonstruira Pakt stabilnosti i da se uvedu ozbiljne sankcije, bez kojih nema kredibiliteta.

Četiri su ključne točke: prvo, jača koherencija javnih financija u članicama s Paktom stabilnosti i obvezatnije koordiniranje porezne politike u članicama; drugo, širenje i pooštrenje nadzora nad makroekonomskim neravnotežama i narušavanjem tržišne utakmice; treće, redovito sinkroniziranje ekonomske politike članica; četvrto, stvaranje stalnog mehanizma prevencije kriza.

Za sve to treba ne ekonomska, nego politička volja. I jedinstvena politika, a ne zajednička politika kao slučajan vektor dvadeset i sedam različitih nacionalnih politika.

Ali upravo to dosad se nije htjelo. Poput Titove Jugoslavije, koja je htjela privredne reforme, ali je uvijek ustuknula pred njihovim pretakanjem u političke reforme, dok se nije raspala u krvi - tako ni Evropska unija, nastala upravo zato da više ne bude krvi, neće političke instrumente koji bi je pretvorili u konfederaciju, u Evropsku Uniju.

Još u Maastrichtu je politička unija stavljena kao ključan cilj, važan i hitan koliko i monetarna unija. Za monetarnu uniju utvrđeni su precizni parametri, koji još funkcioniraju i kad škripe u krizi. Za političku uniju utvrđene su fige u džepu, što se lijepo vidjelo u Nici, a još jasnije u miniranju Evropskog ustava i u natezanjima oko Lisabonskoga, koji je u mnogome ostao fasada bez zgrade.

Naprosto, i kada se zaklinjalo u zajedničku politiku, pazilo se da za nju ne bude instrumenata.

U svemu tome glavni problem je sebičnost, ali ne “sveti egoizam” nacija, jer bi one od jače privredne i političke integracije imale i ekonomske, a i globalne političke koristi, nego nacionalnih političkih klasa, koje ne žele iz ruku ispustiti poluge svojih privilegija, mogućnost da dijeleći poslove i privilegije kupuju klijentelu koja će im na izborima uzvraćati glasovima i držati ih u sedlu, unatoč šteti koju čine i naciji i Evropi kao cjelini.

U tom pogledu većina članica Evropske unije nije ništa bolja od Hrvatske. Odnosno, u tom je pogledu Evropska unija bila balkanizirana i prije negoli su u njezino članstvo počele ulaziti ostale balkanske zemlje nakon Grčke.