MARKO BIOČINA Karamarko je tek sada dao jasnu viziju kako zamišlja Hrvatsku

Badava vam sve rasprave i dijalozi, uzalud vam analize izbornih programa, pozivanja na urgentnost stanja u kojem se zemlja nalazi, navođenje primjera velikih koalicija u Njemačkoj i Austriji, apeli da napokon stavimo glave na hrpu. Džaba vam je sve to, dragi građani Hrvatske. Ako ste povjerovali da bi čelnici dviju velikih hrvatskih stranaka mogli barem iskreno pokušati dogovoriti zajedničku vladu, grdno ste se, eto opet, prevarili. I tu teoretsku mogućnost ugasio je 92-godišnji starac iz Zadra.

- Kako bih ja došao svom prekrasnom ocu i rekao ‘Tata, znaš, ja sam potpisao. Bit ću s Partijom u koaliciji’. Ne ide! Djeca će me se zasramiti - tako je, u neobično iskrenom intervjuu HTV-u, svoju odluku da odbije mogućnost formiranja zajedničke vlade sa SDP-om objasnio čelni čovjek HDZ-a Tomislav Karamarko. Ne ulazeći u razmatranje o tome kako je izgledala obiteljska komunikacija oca i sina Karamarka u vrijeme kada je junior radio kao bliski suradnik niza bivših partijaca, ispada da su birači morali čekati punih mjesec i pol nakon izbora da vide autentičnu verziju prvog čovjeka HDZ-a.

Svjesno ili ne, u tih 200-tinjak slovnih znakova izrečenih u intervjuu, Karamarko je zapravo biračima dao jasniju sliku svoje vizije Hrvatske nego u cijela četiri mjeseca kampanje i pretkampanje. A Karamarkova Hrvatska je zapravo vrlo jednostavna. U binarnom svijetu kakvim ga vidi šef HDZ-a postoje samo mi i oni, borba iz dubokih ideoloških rovova, bez primirja, bez oprosta, bez pomirenja, borba do posljednjeg čovjeka. Borba koju su vodili njegov djed i otac, koju sada vodi on, a sutra će valjda njegov sin - tinejdžer kojeg je ove godine prvi put odveo na Bleiburg “da vidi što je prošao djed”. Teško je i zamisliti praktičniji primjer međugeneracijskog transfera frustracija. Živimo bitke naših očeva, samo da bi naši sinovi nastavili tamo gdje smo stali.

Dakako, svatko ima pravo na svoje uspomene i historiografske stavove, no koje su šanse za uspjeh države u kojoj se ključne odluke o njezinoj budućnosti donose temeljem povijesnih događaja otprije trideset godina? I koji je realni kapacitet ljudi koji danas sebe nisu sposobni vidjeti i realizirati šire od okvira determiniranih odlukama koje su njihovi preci, u raznim osobnim i povijesnim okolnostima, donijeli 1945.? Taj rigidni tradicionalizam, prisutan u svim segmentima stranačkog djelovanja, danas je zapravo temeljni svjetonazor HDZ-a koji, koliko god se trudio, ne uspijeva sebe profilirati kao konzervativnu, ali ni vjerodostojnu reformatorsku opciju. Reforme, naime, podrazumijevaju promjene, a promjene podrazumijevaju pogled unaprijed, a ne prema prošlosti.

Ta neuvjerljivost osnovni je uzrok i razočaravajućeg HDZ-ova izbornog rezultata, a može li se na eventualnim ponovljenim izborima nešto promijeniti, otvoreno je pitanje. Iza Karamarkova kič političkog diskursa o ljubavi prema Hrvatskoj i “želji da služi svom narodu” ubuduće će trajno stajati napomena: ali nikako u suradnji s Partijom. Valja se zapitati: Je li ta ljubav prema Domovini veća od mržnje prema SDP-u? Je li za državu bolje da je HDZ u oporbi ili na vlasti sa SDP-om? Je li, u konačnici, prezir u očevim očima prihvatljiva žrtva za privilegij služenja svojem narodu? Dakako, mnogi će reći kako je HDZ-ov retrogradni tradicionalizam ipak iskrena emocija u usporedbi s političkim makijavelizmom i vrijednosnom ambivalencijom Milanovićeva SDP-a.

Možda je to i točno, no krajnje je uznemirujuća činjenica da u vrhu HDZ-a danas upravo inzistiranje na ideološkoj ekskluzivnosti drže ključnim adutom vlastite državničke vjerodostojnosti. Istina je upravo suprotna. Isključivost nije i ne može biti odlika velikog državnika. Povijest svijeta puna je primjera ljudi koji su pronašli snage i načina da se odmaknu od takvih radikalnih politika, čak i u okolnostima golemih osobnih žrtava.

Južnoafrikanac Nelson Mandela proveo je 27 godina u zatvoru da bi se nakon izlaska iz zatvora rigidno protivio bilo kakvom revanšizmu crnaca nad bijelcima nakon ukidanja apartheida. Charles De Gaulle i Konrad Adenauer, vođeni vizijom nužnosti ujedinjenja Europe, vodili su politiku pomirenja Francuske i Njemačke nakon Drugog svjetskog rata usprkos inicijalnom oštrom protivljenju vlastitih stranaka, pa i javnosti. Franjo Tuđman prigrlio je dužnosnike nekadašnjeg komunističkog režima koji ga je i pritvarao, vjerujući kako je to bitno za stvaranje samostalne Hrvatske.

Tomislav Karamarko i uski krug ljudi oko njega, sad je to barem jasno, nesposobni su, ali i nezainteresirani za provedbu takvog povijesnog zaokreta u Hrvatskoj. Ta činjenica teška je hipoteka za nekoga tko još ima vrlo realne šanse da postane premijer. Jer, ne bi li netko tko želi unaprijediti Hrvatsku prvo trebao biti u stanju unaprijediti sebe?