MARKO BIOČINA SDP mora na izbore jer je, osim vlasti, izgubio i stranački identitet

Možda je logičan ljudski instinkt da po zaprimanju loših vijesti upuca glasnika koji ih je donio, no što je to pogrešno o stanju u SDP-u rekao splitski gradonačelnik Ivo Baldasar? Nema nikakve sumnje da je SDP izgubio izbore, te da će - ako se ne dogodi neki poprilično čudesni obrat - njegovi članovi uskoro iseliti iz ministarskih ureda u kojima su sjedili zadnje četiri godine. A ako stranka izgubi izbore, nije li sasvim logično da stranačko vodstvo - dakle ljudi koji su stranku vodili s vlasti u oporbu - podnesu ostavku i legitimitet za buduće vođenje stranke potraže na unutarstranačkim izborima. Samo to i ništa više u svom javnom istupu zatražio je Baldasar, da bi trenutačno bio obasipan baražnom vatrom ad hominem kvalifikacija i uvreda pripadnika vladajućeg SDP-ovog establišmenta, koji su ga proglasili redom: mišom, štakorom, lijenom vucibatinom...

U toj divnoj demonstraciji funkcionirajuće unutarstranačke demokracije, manje od 24 sata koordinirane PR-ovske akcije trebalo je da se izvorna rasprava o odgovornosti stranačkog vrha za izborni rezultat, koju je pokrenuo Baldasar, pretvori u medijsku diskusiju o Baldasaru i njegovoj budućnosti u SDP-u. Splitski gradonačelnik možda je uistinu svojim prijašnjim populističkim ekshibicijama, kako mu se sada zamjera, pokazao da mu nije mjesto u SDP-u, no mnogo važnije pitanje koje se u tom slučaju nameće jest: kome je danas uopće mjesto u SDP-u? Je li to stranka intelektualne salonske elite, politički zastupnik sindikata i radništva, udruga uspješnih lokalnih dužnosnika ili interesno udruženje profesionalnih partijskih aparatčika? Tko su njezini članovi? Jesu li to lijevo-liberalni zanesenjaci, ambiciozni tehnomenadžeri u usponu, urbani alternativci, ruralni jugonostalgičari...

Krajnje simptomatična činjenica u kontekstu odgovora na ova pitanja jest da su prve reakcija na Baldasarov istup stigle od Branka Grčića i Milanke Opačić, dvoje aktualnih ministara i visokih dužnosnika stranke koji su na te pozicije stigli a da nijednom u životu nisu vlastito ime i prezime testirali na nekim izvanstranačkim izborima izvan kolektivne sigurnosti stranačke liste.

No, politički legitimitet čiji nedostatak SDP-ovci već danima zamjeraju novom mandataru Vlade u unutarstranačkim okvirima očito se mjeri različitim metrom. Kao što se mjere i sve ostale vrijednosti, vjerodostojnost i principijelnost, pa Zoran Milanović koji je još do prije nekoliko tjedana ozbiljno pregovarao o postizbornoj koaliciji s HDSSB-om Branimira Glavaša, sada bez imalo srama napada Most zbog koaliranja s ‘proustaškim’ strankama, a Baldasara gadi podsjećajući da je ovaj polagao vijenac na spomenik splitskoj brigadi HOS-a 10. travnja. No, vjeruje li danas itko da Milanović to ne bi učinio da mu je ostanak na vlasti ovisio o tome?

Većina članova stranke, barem intimno, isto će odgovoriti na ovo pitanje, a to je zapravo puno ozbiljniji poraz SDP-a od onoga na biračkim mjestima. Ozbiljniji zato što pokazuje da je SDP, osim vlasti, izgubio i identitet. Dugoročni je to rezultat nepodnošljive lakoće relativiziranja svih temeljnih vrijednosti koja stranka deklarativno zastupa, a koja je postala ‘trade mark’ politike kakvom je vidi i kakvu vodi Zoran Milanović. U toj poplavi tobožnje realpolitike jedini argument opravdanja je obnašanje vlasti, a sad kad više i toga nema, uistinu je vrijeme da stranka podvuče crtu. SDP danas je, nažalost, stranka koja nikoga ne inspirira i okuplja, već sve više izgleda kao poluzatvoreno društvo profi funkcionera, bez ikakvog doticaja s temeljnim društvenim skupinama čije bi interese stožerna stranka ljevice trebala zastupati.

Umjesto da bude društvena avangarda po pitanju demokratičnosti, inkluzivnosti, progresivnosti i kulture dijaloga SDP se pretvorio u mehanicističku organizaciju pogonjenu mješavinom častohleplja i straha, a pod kontrolom apsolutističkog suverena. U takvim okolnostima SDP je zapravo postao talac svog čelnika i to do dramatičnih razina da danas stranački stavovi, politike i vrijednosti uopće i ne postoje izvan okvira Milanovićevog karaktera, raspoloženja i trenutačnih interesa. Utoliko, izbor koji će biti stavljen pred članove SDP-a, a koji zaziva Baldasar, zapravo će biti jednostavan. Morat će odlučiti žele li ili ne žele emancipirati stranku od dosadašnjeg vođe. Obje su odluke legitimne, no ako nakon punih osam godina vladavine u stranci i dva od tri izgubljenih parlamentarnih izbora zaključe da i dalje među njima nema nikog primjerenijeg od Milanovića da ih vodi, bit će to dosta jasan trenutak samospoznaje o njihovoj vlastitoj adekvatnosti.