MILJENKO JERGOVIĆ Dan kada se čovjeku odvrtio film u glavi

Jučer je bio ponedjeljak, a istoga 28. prosinca 1895, prije tačno sto dvadeset godina, bila je subota. Tog dana događalo se nešto što će preusmjeriti i prearanžirati čovjekovu povijest i način razmišljanja. U podrumu Grand caffea u Parizu dvojica su braće Lumière, Auguste i Louis, jedan po profesiji kemičar, drugi fizičar, organizirali prvu kino predstavu na svijetu. Film naslova “Izlazak radnika iz tvornice Lumière” snimili su desetak mjeseci ranije, da bi ga prvi put prikazali 22. ožujka kao demonstraciju svog izuma, na konferenciji o unapređenju fotografske industrije u Francuskoj. Prethodno su, 13. veljače, prijavili patent, koji je, zapravo, predstavljao ključno unapređenje Edisonova kinetoskopa – takozvanog kina za jednu osobu – uz prihvaćanje trake od 35 milimetara, na koju se snimalo brzinom od šesnaest sličica u sekundi. Te subote između Božića i Nove godine, uz pratnju klavirista, uz “Izlazak radnika iz tvornice Lumière” prikazano je još desetak vrlo kratkih filmova, čija dužina nije prelazila jednu minutu. Među njima bio je i onaj mitski “Ulazak vlaka u stanicu”, koji je, tvrdi legenda kojoj ovaj put i možemo vjerovati, izazvao ozbiljnu uznemiranost u publici. Bio je to prvi triler, možda horor, ili psihološka drama... Uglavnom, ljudi su, priča se, poskakali sa svojih stolica, u strahu da će ih vlak pregaziti.

Na prvoj projekciji u povijesti bilo je sto dvadeset ljudi s plaćenim ulaznicama. Trebalo je imati hrabrosti za takvu avanturu. Srce bi moglo stati čovjeku dok gleda nešto što nije vidio nitko prije njega i što se opire logici mišljenja. Do tog je dana pokretna slika postojala samo u trenutku sadašnjosti. Ideja da bi se mogla zabilježiti prošlost, i da bi se mogla tako sačuvati za buduća vremena i reproducirati kako kome padne na pamet naprosto je nazamisliva. I možda je, sve do dana današnjeg, ostala nezamisliva.

Do početka 1896. braća Lumière već su proizveli dvjestotinjak projektora, koje su nazvali cinematographe, da bi ih se razlikovalo od Edisonova kinetoskopa, i velika je povijest mogla započeti. Razaslali su svoje izaslanike širom Europe i svijeta da propagiraju novo čudo tehnike, i da na sve strane ugovaraju kino predstave. Prije kraja devetnaestog stoljeća kinematograf ne samo da je došao u naše krajeve, nego su prve predstave održane i u gradovima u kojima danas uopće i ne postoji kino. Projekcije su širom Europe i Amerike održavane u varijeteima i u kazališnim podrumima, a kod nas, uglavnom, pod šatrama, na cirkus placevima.

Kratko su se, međutim, bavili snimanjem filmova. Nakon godinu-dvije već se počeo mijenjati interes publike, na način koji njima dvojici nije bio ni prihvatljiv, a ni sasvim razumljiv. Naime, ljudi su, umjesto da uživaju u čudu dokumentarnog prikaza stvarnosti, osjećali potrebu da budu prevareni. Kao na onoj prvoj projekciji kad su se nagnali u bijeg, misleći da će ih pregaziti vlak. Neočekivano brzo fikcija je postala suštinom filma, a Auguste i Louis su očito bili preozbiljni da bi se bavili fikcijom.

Tako su izašli iz filmskog biznisa. Bavili su se svojim poslovima i građanskim zanimanjima, daleko od filma i umjetnosti, i bili su, hvala Bogu, dugovjeki, te su doživjeli i same vrhunce klasične filmske umjetnosti. Mlađi brat Louis umro je 1948, kada je Oscara za najbolji film osvojio “Džentlmenski sporazum”, Elie Kazana, koji je osvojio i nagradu za najboljeg redatelja, dok su glumačke nagrade pobrali Loretta Young i Ronald Colman za glavne, te Edmund Gwenn i Celeste Holm za sporedne uloge. Stariji brat Lumière poživio je sve do 1954, kada je u devedeset i trećoj godini života pošao Bogu na istinu, i doživio da Oscara za najbolji film dobije “Odavde do vječnosti” Freda Zinnemanna, i da Audrey Hepburn i William Holden postanu najbolji glavni, a Donna Reed i Frank Sinatra najbolji sporedni glumci.

Ali ni Auguste ni Louis naprosto nisu bili inspirirani. Vjerovati li je knjigama, monografijama, sjećanjima suvremenika, čini se da su njih dvojica smatrali da je to s filmom krenulo u krivom smjeru. Nije im padalo na pamet da stvaraju novu umjetnost, niti ih je film kao umjetnost ikada zainteresirao. Bili su djeca prethodne epohe, one koja je potrajala desetak tisuća godina, ili tek koju godinu kraće, zasnovane na snazi i uvjerljivosti pjesničke i književne riječi. Za braću Lumière film je, kao i fotografija, trebao ostati dokument, povijesno svjedočanstvo, sudski dokaz... Nikako umjetnost, a još manje antropološka potvrda ljudske civilizacije, način na koji se kao zajednica potvrđujemo i sebi samima objašnjavamo. Ono što je za nas današnje film, i to igrani film, za dvojicu braće bio je i ostao klasični devetnaestostoljetni roman.

Ali to je manje važno. Mnogo važnije je to da su braća Lumière, zapravo, naši suvremenici. Njihovi životi čine nam se dohvatljivim. Ako ih već nismo mogli sresti, jer su umrli prije naših rođenja, mogli smo ih gledati na televiziji ili na filmu. A to je za nas prva i osnovna definicija suvremenika: suvremenici su nam svi oni čije smo pokretne slike mogli vidjeti. Velika iluzija filma da je živo sve ono što nam se upravo kreće pred očima, i da bi nas mogla pogaziti ona lokomotiva koja prebrzo ulazi u stanicu, proizvodi tu veliku i važnu posljedicu da nam se granice suvremenosti pomiču daleko u prošlost, i da je sve ono što se dogodilo od 28. prosinca 1895. pa sve do danas, zapravo naše vrijeme. To našu epohu razlikuje od svih prethodnih epoha.

S dvadesetim stoljećem, zahvaljujući braći Lumière, započinje vrijeme u kojem se zajednica izdigla iznad logike biološke izmjene naraštaja i trajanja generacijskih sjećaja. Do našeg je stoljeća svako autentično sjećanje zahvaćalo tri generacije: djeda, sina i unuka, ili babu, kćer i unuku, tako da bi s umiranjem djedova i baba redovito nestajala čitava epoha. Danas je autentično sjećanje generacija određeno fenomenima filmske slike. Adolf Hitler stoga nije povijesna ličnost na način kraljice Izabele ili Džingis kana, ili recimo Napoleona, nego je po svemu naš suvremenik. Poznajemo njegove geste i grimase, kretnje i glas. Hitler će nas sve i nadživjeti, bez obzira što je već neko vrijeme biološki mrtav. Njegovo veliko nedjelo nije dovršeno 1945, nego se neprestano ponavlja, kao u filmu “Beskrajni dan”, jer živi kroz film i kroz povijest filma, kao niz pokretnih slika, koje se nikad ne zaustavljaju.

Prvih pedesetak godina filmovi su se prikazivali na lakozapaljivoj vrpci od nitroceluloze. Palila se već na 120 stupnjeva Celzija, i bilo ju je skoro nemoguće ugasiti. Sve do dvadesetih godina, i izuma suvremenijih projektora, česti su bili požari u kojima bi znala izginuti cijela kino dvorana. Danas se nitratne filmske vrpce čuvaju u specijalnim uvjetima zaštićenih kinotečkih arhiva. Česti su, tokom povijesti, bili požari u kojima bi izgorjeli cijeli arhivi. Najpoznatiji među njima izbio je sredinom osamdesetih u glavnome gradu Meksika, kada je izgorio cijeli zapaljivi fond meksičke kinoteke. U nekim je državama zabranjena projekcija nitratnih filmova. Drugdje se prikazuju u posvećenim festivalskim prigodama.

Od pedesetih filmska traka više nije bila tako zapaljiva, iako se svi kino gledatelji stariji od trideset godina sjećaju prilika kada bi usred filma došlo do kratkotrajnog prekida projekcije, jer bi se pred našim očima počeo topiti film u projektoru. U novom tisućljeću polako nestaje celuloidne vrpce, a samim tim nestaje i onoga što bi se moglo nazivati filmom. Era digitalizacije nastupila je samo pedesetak godina nakon smrti braće Lumière.

Dugo se, skoro do naših dana, govorilo kako je Gutenbergov izum najvažniji, prekretni događaj u povijesti civilizacije. Otkako se knjige više ne prepisuju, nego se mehanički umnožavaju u tiskarama, tekst nije dostupan samo povlaštenoj kulturnoj eliti. Tekst u posljednjih petstotinjak godina posjeduju svi, a s njime i vlastitu povijest i sjećanja. Ali time se u doživljaju svijeta nije promijenilo gotovo ništa. I prije Gutenberga riječ je bila oblik čovjekova samoostvarenja. Izum filma je, međutim, iz temelja izmijenio našu perspektivu. Film – i sve što za njim slijedi, a što podrazumijeva pokretne slike i memoriranje pokretnih slika - nas je sasvim izludio, izbezumio, a pomalo i obezljudio. Jesu li zato njih dvojica tako brzo pobjegli od svog izuma? Može biti i to. Istina, tridesetak je godina bilo dovoljno da se pojavi ton-film, i da slika stekne i pravo na riječi. Ali je već bilo pomalo svejedno tko šta govori. Danas se rođendan filma čestita svakome čovjeku, bez obzira na to voli li filmove, gleda li televiziju, koristi li internet. Odavno već film je integriran u naš pogled na svijet i u naše osjećaje. Da nije tako, svaki bismo se put jednako uplašili vlaka koji ulazi u stanicu.