MILJENKO JERGOVIĆ Europa je mrtva. Živio Umberto Eco!

Europa je mrtva! - grafit na polurazrušenoj garaži, negdje u nigdini, blizu entitetske granice, na putu prema Trebinju. Pomišljam da bi to bi bila sjajna tema za kolumnu Umberta Eca, i da je šteta što se Eco ne vozi ovim krajevima, i nije u prigodi da dešifrira znakove na rubu Europe. Da je s nama u autu, nastavljam s razradom teme, morao bih ga upozoriti na važnu mikrokarakteristiku u znaku, na jedno slovo: Europa, a ne Evropa, a drumu smo prema Balkanu, možda već u Republici Srpskoj, gdje se piše Evropa, po mogućstvu ćirilicom. Europa je mrtva! - napisao je, dakle, netko s doljnih strana, kao obavijest onima odozgor.

Večer je, pola sedam, mračno je na putu, mi se vozimo na večeru na Grab, u Staru Hercegovinu, s prijateljem koji je nakratko došao iz Londona. Europa je mrtva! - mislim, i žao mi je što Umberto Eco ne prolazi pokraj one garaže. Tog časa, ili nekoliko sati kasnije, mrtav je Umberto Eco. Vijest o njegovoj smrti pročitao sam u sedam ujutro, u Konavlima, visoko nad morem, i to je prvo što ona kroza san od mene čuje u subotu ujutro. Eco nam nije blizak rod ni prijatelj, pa je vijest o njegovoj smrti neće uznemiriti. A i prilično je besmrtan, pa je činjenica njegova biološkog uminuća sporedna i tiče se ponajprije izostanka njegove buduće kolumnističke produkcije. Ako je Umberto Eco mrtav, što bi se onda moglo reći za Europu.

Spektakularna je bila njegova rana pojava u ovim krajevima i u našim jezicima: 1965. je u Sarajevu, u Izdavačkom preduzeću Veselin Masleša, objavljeno njegovo “Otvoreno djelo”. Prevoditelj bio je Nika Miličević, Mostarac, poliglot i sveznalica, genij usmenih predanja i izdavač Šimićevih pjesničkih časopisa s početka stoljeća. Knjiga, uzorno i akribično priređena, predstavljala je mladog, tridesettrogodišnjeg, talijanskog teoretičara, o kojemu, zapravo, nitko nije imao pojma. Ali bilo je to vrijeme kada se moralo čitati da bi se išta znalo, i kada su knjige bivale znakovi: “Otvoreno djelo” tako je postalo identitetska knjiga niza književnih, filozofskih, a pogotovu likovno-avangardističkih generacija u sljedećih petnaestak godina. Na Umberta Eca, i njegovo “Otvoreno djelo” jednako su se pozivali oni koji su ga razumjeli i oni koji nisu razumjeli ništa. S nostalgijom se valja sjećati i jednih i drugih.

Kada je 1984. u izdanju Grafičkog zavoda Hrvatske, a u prijevodu Morane Čale, objavljen roman “Ime ruže”, na javnoj sceni dogodila se neka vrsta općeg potresa i pretresa. O knjizi se pisalo na sve strane, govorilo se o njoj na televiziji, a interes za Eca širio se jednako iz sveučilišnih i iz knjiško popularnih krugova. Bilo je to još uvijek ono dobro vrijeme kada se niski registri nisu izjednačili s visokim, kada su roto romani još uvijek bili samo roto romani, nikome nije na um padalo da u istu rečenicu smjesti Zagorku i Krležu, kao što ni piscima žanrovske književnosti nije bilo na kraj pameti da se guraju u akademiju. A pritom, bilo je to vrijeme kada smo mislili da bi bilo dobro i progresivno da se upravo sve to dogodi.

Ecov roman bio je te 1984. zabavan i zagonetan. Njegov eruditski sloj bio je tako koncipiran da ni zadnjeg neznalicu nije ometao u čitanju i razumijevanju teksta. To je bila i ostala Ecova beletristička, esejistička i novinarska karakteristika: pametnom i informiranom nipošto ne treba da bude nerazumljiv. Nerazumljivost se počesto tiče nedostatka talenta, loše koncentracije, mutnih misli. Tada sam prvi i posljednji put pročitao “Ime ruže”. Roman me je obuzeo, obilježio mi ljeto pred odlazak u vojsku, ali mu se više nikada nisam vratio. Film mi je, sjećam se, bio jezivo dosadan. Pamtim i promociju knjige, u predvorju Radničkog univerziteta Đuro Đaković, bivšem Templu, novom sefardskom hramu, koji je između dva rata bio najveća nova sinagoga u Europi. U onoj Europi koja se upravo spremala umrijeti...

Prvi roman Eco je dovršio u četrdeset osmoj. Nakon toga objavio ih je još šest, žanrovski i tematski vrlo raznolikih. Poigravao se žanrovima trivijalne i novinsko-feljtonističke književnosti, ali tako da je trivijalnu formu ispunjavao ozbiljnim sadržajem. Međutim, ozbiljnost je u njegovom slučaju značila nešto drugo nego kod većine suvremenika. Biti ozbiljan u Ecovim je romanima značilo i biti zabavan. U kvazi-avanturistički tekst, u triler ili u kvazi-feljtonistički roman upisivao je zagonetke, reference, intertekstualne igrarije s lakoćom kakva je u suvremenoj književnosti nezabilježena. Odudarao je od predstave pisca koji nakon bogatog filozofsko-teorijskog iskustva počinje beletrizirati, pa su mu romani teški kao tuč, neprohodni, nerazumljivi, opterećeni znanstvenim diskursom... Ništa od toga: Eco je bio laka pera, lake tastature, i velikog pripovjedačkog dara. Njegova je pripovjedna gesta bila u najboljem smislu bliska usmenom pripovijedanju.

Ovom čitatelju najbliži je Ecov roman – ujedno i jedan od fascinantnijih komada autobiografske ili autofikcijske proze, uopće – “Tajni plamen kraljice Loane”. Okvir za priču je amnezija glavnog junaka, koja obuhvati, i to potpuno, sva njegova autobiografska sjećanja. Čovjek, naprosto, ne pamti tko je. Sve drugo zna, ali to ne. Žena ga odvede u vikendicu, gdje su sačuvane knjige, stripovi, albumu, gramofonske ploče iz njegova djetinjstva. Započinje proces prisjećanja, a uz njega se, uz taj proces, još jednom odživi cijeli život, ili onaj njegov najdublji i subjektivno najduži fragment: djetinjstvo. Ecovo djetinjstvo je, naravno, čista estetska senzacija, čudo od teksta, slike i znaka. “Tajni plamen kraljice Loane” roman je u slavu čitanja, u slavu znaka upisanog u djetinju dušu, ali i roman o fašizmu. To je knjiga o kojoj se u nas nije govorilo ni pisalo. Objavljena je već u nedoba, godine 2006, u prijevodu Lie Paić i izdanju Izvora.

I sljedeća dva romana, “Praško groblje” i “Nulti broj” objavljeni su i u Hrvatskoj. Prvi u prijevodu Mirne Čubranić, drugi u prijevodu Inoslava Beškera, ali je za sustavno praćenje onih najvažnijih ili najintrigantnijih Ecovih djela iz zrele faze već bilo potrebno znati talijanski ili nabavljati knjige iz Srbije. Recimo, dok je “Povijest ljepote” još i objavljena kod Hena coma, “Istorija ružnoće” i “Istorija mitskih zemalja”, kao i “Beskrajni spiskovi” predstavljeni su samo u izdanju beogradskog Platoa. Riječ je o raskošnim multidisciplinarnim raspravama, s ponešto smjerane autorske mistifikacije, koje se mogu čitati i kao znanstveni i kao literarno-esejistički tekstovi. (Ecove je nonfikcionalne geste dostojna Vera Horvat Pintarić, čije bi knjige iz zadnjih godina vrijedilo čitati usporedo s njegovim...)

Još su dvije njegove važne, te silno aktualne knjige, promakne hrvatskim nakladnicima. Obje je u Srbiji objavio Gradac iz Čačka, izdavačka self made radionica Branka Kukića, još jednog genijalnog erudita. U prvoj, naslova “Ne nadajte se da ćete se rešiti knjiga”, Eco sa znamenitim francuskim filmskim scenaristom i kritičarem Jean-Claudeom Carriereom opušteno raspravlja o knjigama i o njihovom budućnosti. Ovaj je prijevod objavljen 2011, u jeku hrvatskih laprdanja o nestanku knjige (ali i književnosti). Eco se šali na račun tih katastrofičara – naravno ne hrvatskih, nego globalnih – pa kaže da je knjiga poput žlice i čekića. Ako se čekić danas i manje koristi nego u devetnaestom stoljeću, ipak se ne nađe te budale koja će reći da bi čekić mogao nestati. Tako je i s knjigom...

Druga knjiga u izdanju čačanskog Gradca možda je još i uzbudljivija. Umberto Eco, koji se, studirajući u mladosti svetog Augustina, iz katolika premetnuo u uvjerenog ateista, i milanski nadbiskup, kardinal Carlo Maria Martini, isusovac i jedan od najumnijih i najobrazovanijih ljudi Katoličke crkve, dugo su i živo raspravljali o vjeri i nevjeri, te o Bogu u suvremenom svijetu. Eco je, ne samo profesionalno, čovjek Srednjega vijeka, a Martini je onaj koji je skandalizirao svoje konzervativne kolege kada je svojedobno ustvrdio da je Katolička crkva u zaostatku od dvjesto godina za vremenom. Razgovor je vođen i objavljen u povodu dvije tisuće godina kršćanstva, i nije mu cilj bio u mirenju suprotstavljenih stavova. Cilj je u pokušaju da se dosegnu istine o svijetu. Čitatelj ostaje osupnut i opčinjen...

Umberto Eco bio je bibliofil. I bio je čitatelj. To je prva njegova struka i misija. Čitati. Govorio je da je čitanje put u besmrtnost, ili besmrtnost sama. Tko ne čita, ima samo jedan kratki život. Čitatelj ima beskonačno mnogo različitih života. U to ime bi se trebalo vratiti na ono mjesto, kod one garaže na entitetskoj granici zaraćenih plemena, pa ispod grafita – Europa je mrtva! - dopisati odgovor: Živio Umberto Eco! Vječno živi.