Ostaviti iza sebe tešku godinu

Mladi svećenici radosnih lica preplavili su Rim posljednjih dana, kao živa slika optimizma; oko 15.000 svećenika koncelebriralo je s Benediktom XVI, kardinalima i biskupima u petak na Trgu Svetog Petra u Vatikanu; prizor, gdje su bijele rokete svećenika popunile dvije trećine auditorija na otvorenome, nudio je simbol sloge i snage.

Svećenička godina, započeta lani u znaku sv. Jeana-Marieja Vianneya, nebeskog zaštitnika svih katoličkih župnika, završena je opet spominjanjem njegova imena, a papa Benedikt XVI je za pretvorbu vina koristio baš kalež tog župnika iz Arsa.

Vianney ipak nije jučer proglašen zaštitnikom svih svećenika, kao što je bilo najavljeno. U Vatikanu su se naknadno domislili da župnik postnapoléonske restauracije nije najbolji model svećenika u XXI stoljeću.

I u tom pogledu je Svećenička godina završila drukčije nego je bilo planirano.

Planirano je bilo da je se iskoristi “za moralnu obnovu Crkve” (kako je lani rekao Benedikt XVI), da odgovori na izazov opadanja zvanja, da se napokon pomladi svećenička populacija, kobno ostarjela u Italiji, Francuskoj i drugim zemljama gdje prezbiteri u prosjeku imaju šezdesetak i više godina.

Ostajući vjerna Crkvi kroz celibat, ostajući čedna u ljubavi samo za Krista i svoje stado. U tu svrhu su uoči početka Svećeničke godine Kongregaciji za kler dane nove ovlasti da se obračuna s raspusnim popima koji griješe “protiv Šeste zapovijedi” (o preljubu) te se ne kaju, nego nastavljaju “neurednim i grešnim načinom života”. Papa je lani osobito naglasio da se pedofilske skandale “nikada ne može dovoljno žaliti”, te da je žrtva tu i Crkva, jer “pati iznevjerena od vlastitih svećenika”.

Umjesto da bude godina novog uzleta, annus Ecclesiae triumphans, Svećenička je godina - od lanjskoga do ovogodišnjeg spomendana Svetog srca Isusova - bila annus horribilis, užasna godina Katoličke crkve.

Tukla su je nova otkrića spolnog zlostavljanja maloljetnih, a ponajviše pedofilskih skandala, udeseterostručena i ustostručena medijskim odjekom. Dekan Kardinalskog zbora pokušao je to javno otpisati kao “ćakule” (“trač”), ali je ušutkan: u Vatikanu su usred Svećeničke godine stubokom izmijenili taktiku i tiho saniranje uz javno nijekanje, koje je nerijetko znalo preći u pokrivanje i prikrivanje krivca, sada se pretvorilo u žestoku verbalnu kritiku. I Crkva se javno pridružila talambasima osude koja se iz javnosti prelila u sredstva javnoga komuniciranja.

Papa je u petak po ne znam koji put zaiskao oproštaj od Boga i od žrtava; opet je zaprijetio pastirskim štapom koji će udariti iz puke ljubavi, jer “danas vidimo da nije posrijedi ljubav kada se toleriraju ponašanja nedostojna svećeničkog života”.

Suočen s tom nimalo sitnom nevoljom, koja je ugrozila nadu u obnovu zvanja i koja je, po riječima kardinala državnog tajnika nekoliko dana ranije, “negativno utjecala na vjerodostojnost Katoličke crkve”, njezin je poglavar ipak našao glavnog krivca izvan svoje Crkve: u “neprijatelju”, dakle u Vragu.

Ako je zaista na djelu bio Sotona, daleko mu kuća, valja se zapitati je li se on pomolio tek u medijima posljednjih mjeseci, ili se daleko pouzdanije i dugotrajnije bio ugnijezdio iza debelih zidova samostanâ, školâ i osobito sirotištâ u Irskoj i drugdje, odakle nas je zapahnuo paklen zadah otkrića o tome kako se može biti zao prema najslabijima i nezaštićenima. Doduše, i na žalost, ne vjerujem da je za to nužan Nečastivi - ne fali čovjeku zla, kad se potrefi prigoda, poput kakva pravednog rata i kakve nužne samoobrane.

A opet, kad se sjetim mladog svećenika iz New Yorka s kojim sam razmijenio nekoliko riječi u srijedu, ispred Ostijske papinske bazilike svetog Pavla izvan zidina, kad pomislim da me očinsko srce zazeblo zamislivši da bi i njega negdje mogla vrebati nasilna smrt kao i cijeli niz svećenika koji su zaista otišli naviještati Krista pomažući najslabijim i najugroženijim bližnjima, pa su negdje zaklani, ustrijeljeni, izbodeni, umlaćeni, definitivno mi je jasno da se ni po crkvama, kao ni po bilo kojim ljudskim skupinama (pa ni religijskima, pa ni etničkima, pa ni klasnima), ne mogu niti smiju svi pojedinci potrpati u isti koš, da je zločin uvijek individualan - iako se vazda treba lecnuti kad ga je negdje više nego obično, jer znači da mu prija okoliš.