Pionir 'hrvatske šutnje' zna sve o Đurekoviću i šuti

Pavle Gaži ima 88 godina i kao umirovljenik živi u Koprivnici, a nekoć je bio moćni republički sekretar za unutrašnje poslove. Iskusni policajac Josip Manolić (95) kaže da je Gaži imao veliku moć i zaključuje: ‘Izuzetno je dobro surađivao sa Stanetom Dolancom, imao je i autonomiju da sam donosi ključne odluke, nemoguće da je išta išlo mimo njega’.

Svi koji su očekivali spektakularna otkrića na suđenju Josipu Perkoviću i Mladenu Mustaču u Münchenu zasad mogu biti donekle razočarani. I dalje nije razjašnjeno tko je donosio ključne odluke za Udbine egzekucije i je li partijski vrh Hrvatske i Jugoslavije bio umiješan i u odluku o likvidaciji Stjepana Đurekovića. Ili bar informiran da se sprema surovo ubojstvo.

Paralelno uz sudski proces u Njemačkoj sve je više onih koji ukazuju da je jedan od ključnih ljudi iz tog vremena, bez kojega se odluka o egzekuciji Đurekovića ne bi mogla donijeti, bio Pavle Gaži, nekadašnji republički sekretar za unutrašnje poslove. Gaži o svemu što se događalo u to vrijeme uporno šuti, a mnogi kažu da je jedan od pionira “hrvatske šutnje” po kojoj je hrvatska politika bila karakteristična u određenim povijesnim periodima. Iskusni stari policajac Josip Manolić tvrdi da je Gaži bio progonitelj svega iz ‘71. što je mirisalo na hrvatstvo. “Imao je veliku moć, a bio je povezan u čitavu strukturu vlasti, od Centralnog komiteta na dolje. Imao je strašan utjecaj u tom periodu, više nego što bi se moglo pretpostaviti za jednoga ministra unutrašnjih poslova.”

Manolić kaže da ne treba zaboraviti i njegovu vezu s Beogradom, koja je bila intenzivna prema vrhu CK SKJ i prema tada moćnom Stanetu Dolancu. “S njim je izuzetno dobro surađivao. Gaži je imao i autonomiju da sam donosi ključne odluke, a koliko je to koristio, vjerujte, ne mogu pretpostaviti.”

Na direktno pitanje postoje li indicije da je Gaži bio umiješan u “slučaj Đureković”, Josip Manolić odgovara da je morao znati što se događa. “Bilo bi nemoguće da je išta išlo mimo njega.”

Manolićeva tvrdnja, kada se zna koliko je bio upućen u sve što se događalo iza kulisa politike, ali i obavještajnog svijeta i policije, svakako je više nego zanimljiva. Na liniji onih koji tvrde da se institucije, kako ih volimo zvati, trebaju više pozabaviti životnim putem Podravca koji je volio hlebinske naivce, a dogurao do visokog položaja izvršnog sekretara CK SKJ, a zatim i šefa policije u Hrvatskoj. Dugo godina Gaži je bio na čelu Podravke, poduzeća koja je u bivšoj Jugoslaviji imalo stratešku važnost. Govorilo se da je jedan od najuspješnijih poduzetnika tog vremena, koji je Podravki osigurao zvjezdani proboj u svijet biznisa. Krajem sedamdesetih Gaži odlazi u Beograd na visoku partijsku dužnost, do koje se nije moglo bez temeljite provjere koja je iziskivala krajnju lojalnost Partiji, a često i povezanost s obavještajnom zajednicom.

Neposredno prije ubojstva Stjepana Đurekovića Gaži se vraća u Zagreb i u tjedniku Danas žestoko napada direktore osam velikih hrvatskih kompanija, tvrdeći da su umiješani u kriminal ili ga prikrivaju. Optužio je i bankare, rekavši da bi ih lako mogao uhapsiti za spregu s korumpiranim direktorima. Za javnost je Gažijev istup bio iznenađujući, prije svega jer nitko do tada nije tako lako optužio komunističke direktore, pa su mnogi i sa simpatijama gledali na tu kanonadu optužbi usmjerenu i prema sinovima komunističkih velmoža. U Zagrebu je Gaži što direktno, što indirektno prozvao Titova sina Mišu Broza, sina Mike Špiljaka Vanju i sina narodnog heroja Mate Ujevića.

Počela su i hapšenja i nekako je u to vrijeme pobjegao Đureković. Nedugo zatim je i ubijen, a sve ove godine malo tko je spominjao Gažija kao osobu koja je sve znala, a možda i bila uključena u tajnovitu proceduru odobravanja ubojstava političkih emigranata. Često se ipak kalkuliralo da je odluku o ubojstvu donio sam Dolanc, a da je o svemu bila informirana i Milka Planinc, tada predsjednica savezne vlade. U rijetkim medijskim istupima Gaži je energično demantirao bilo kakvu vezu s Đurekovićevim ubojstvom, tvrdeći da su pusti tračevi da se s njim sretao. Za slučaj je, rekao je, saznao dva tjedna nakon što je Đureković napustio zemlju, upravo prije premještaja iz Beograda u Zagreb. “Znam da se na jednoj sjednici Sabora trebalo govoriti o Đurekoviću, ali ja sam to odbio, s obzirom na to da uopće nisam poznavao slučaj, a kao šefu republičke policije uopće mi nije bila namjera baviti se zaoštravanjem odnosa s emigracijom i politizacijom policije. O Đurekoviću je na toj sjednici nešto malo govorio Ante Marković, tadašnji predsjednik Izvršnog vijeća.”

Gaži danas ima 88 godina i živi umirovljeničkim životom u obiteljskoj kući u Koprivnici. Njegov otac Tomo pristupio je partizanskom pokretu već 1941. godine, a Pavle Gaži bio je partizanski kurir. Nakon rata studirao je na Poljoprivrednom fakultetu i omogućio je Zlati Bartl, iako je bila simpatizerka ustaša, da se zaposli u Podravki i izumi Vegetu. Kaznene prijave protiv Gažija, koje su dosad redovno završavale u nekoj od ladica, uporno je podnosio bivši rukovoditelj u Podravki Anđelko Jagečić, tvrdeći da je Gaži bio izuzetno surov i osvetoljubiv prema svima koji su drukčije mislili od njega. Đureković je završio u Njemačkoj, tvrdi Jagečić, u vrijeme dok je Gaži bio šef policije i nemilosrdno proganjao rukovodstvo Podravke i Ine. Kao i Manolić, Jagečić tvrdi da Đureković nije mogao biti ubijen bez znanja Pavla Gažija.

Povjesničari su oprezniji. Dr. Hrvoje Klasić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu kaže da je potrebno suočiti se sa svim segmentima funkcioniranja Jugoslavije u to vrijeme, da sve karte trebaju biti stavljene na stol, ali ne zbog ideoloških obračuna i bez argumenata i korištenja dokumenata iz tog doba. Ukratko, prije nego što se ikoga optuži, treba dobro proučiti dokumente, jer živih svjedoka je danas sve manje.

A Klasić kategorički tvrdi da hrvatski partijski vrh u to vrijeme nije imao nikakve veze s nalogodavcima za ubojstvo Đurekovića i da takvi podaci jednostavno ne postoje u arhivima. Isto tako krajnje je neprovjereno da je postojala neka super tajna služba, izvan sustava, koja je sve koordinirala. “Najveća je glupost koja se mogla čuti da je SDP sakrio ili uništio dokumentaciju CK SKH iz tog vremena”, kaže dr. Klasić. “Pričao sam s Latinkom Perović o izjavi Vinka Sindičića da je postojala jedna super tajna služba koja je bila izvan Službe državne sigurnosti i radila pod ingerencijom Izvršnog komiteta. Već je povijesna greška to što Izvršni komitet u to vrijeme nije više postojao, a Perović kategorički tvrdi da nije dolazilo u obzir postojanje neke tajne službe.” Zato povjesničar Klasić kaže da treba biti oprezan i krajnje stručan kada se sagledava povijest Jugoslavije i da nije dobro donositi neke zaključke samo na pretpostavkama. “Iz dokumenata koji su meni dostupni nisam vidio, recimo, nikakvu vezu Ivice Račana s ubojstvom Stjepana Đurekovića.”

Druga je stvar, naravno, Pavle Gaži kao policijski čovjek. Uskoro će se vidjeti hoće li i njega njemačko pravosuđe pozvati kao svjedoka ili će hrvatski istražitelji pokušati naći odgovore u vezi s optužbama koje su godinama stizale na adresu Mladena Bajića. Činjenica je da je Gaži u vrijeme Đurekovićeva ubojstva bio nadređen Mustaču i Perkoviću, ali je i povijesna činjenica da su Beograd i Zagreb isto tako u vrijeme pred i poslije ubojstva Đurekovića vodili pravi mali rat oko utjecaja u jugoslavenskoj politici. Neki će reći da je sam Gaži bio beogradski “trojanski konj” namijenjen Hrvatskoj.

Današnje generacije imaju pravo saznati što se događalo, pa makar na vidjelo izašao sav prljavi veš bivših sustava. Nitko, naravno, ne može biti zaštićen, pa tako ni Pavle Gaži, ali više od svega potrebna je objektivnost, od povjesničara, preko istražitelja, do sudaca, kako bi se došlo do prave istine. Koja Hrvatskoj, kada je riječ o komunističkom periodu, itekako nedostaje, ali treba, da se napokon zatvori knjiga povijesti koja još uvijek znatno opterećuje i sadašnjost.