PIŠE TVRTKO JAKOVINA

GDJE SU 80-ih BILI KOLINDA, KARAMARKO I MILANOVIĆ? Iz crvenog svijeta u zalasku, izvukli su nešto bijelog i puno crnog

Prvo je umro Kardelj pa Tito, a nakon njega Krleža pa Bakarić. Republički ključ nije funkcionirao. Velike investicije pratio je strašan nered

Maršal Jugoslavije Josip Broz Tito svoje posljednje godine uglavnom je provodio na Brijunima. Pred sam Božić 1978., 24. prosinca, na dan kada su se brale mandarine, Titu je došlo izaslanstvo JNA sa saveznim sekretarom Nikolom Ljubičićem.

Predsjednik odlično izgleda, “ljudski vijek se produljuje, sada je predsjednik u srednjem dobu”, laskao je antipatični general vrhovnom komandantu. Ako je najbolje doba između 70 i 100, onda sam zaista u srednjim godinama, odgovorio je ostarjeli, ali još lucidni vođa. Bio je sam, okružen obožavateljima, ali laskanje nije moglo nadoknaditi buru u privatnom životu. Jovanka Broz otišla je iz rezidencije, Tito se od supruge odvojio.

Iza vojnika, na Brijune je trebao doći Stevan Doronjski. Vojvođanski političar bio je na čelu Partije, a s Titom se trebao konzultirati prije puta na Kubu, gdje se proslavljalo 20 godina revolucije. Fidel Castro bio je ideološki suparnik, ali i važan, poglavito jer se Šesta konferencija nesvrstanih trebala u rujnu 1979. održati u Havani. Sačuvati jugoslavensku, izvornu liniju nesvrstavanja u Pokretu, mjesecima je zaokupljalo jugoslavensku diplomaciju.

Početkom veljače 1979. Tito je putovao Bliskim istokom, obrađujući Arape za skup u Havani. Atmosfera je postala tmurna kada se čulo da je Edvard Kardelj na samrti. Drugi čovjek režima i vodeći ideolog Jugoslavije preminuo je baš kada je Tito bio u Damasku. U bolnicu je Bevc otišao na samom kraju, ostao je pri svijesti samo nekoliko sati. Ostalo je bila agonija. Gotovo dva desetljeća mlađi od Tita otišao je prije njega. Bilo je to još jedno podsjećanje na vlastitu prolaznost. Maršal je te večeri tražio da ne bude sam, da se najbliži suradnici uz njega izmjenjuju. Odmah poslije večere razgovarao je sa zamjenikom saveznog sekretara za vanjske poslove, Budimirom Lončarom. S Kardeljem je surađivao četrdeset godina. Najdulje je ostao uz Tita. Toliki drugi su otpali, prema nekima je bio neopravdano strog i učinio da otiđu, otvoreno je komentirao.

Drugi hladni rat

Posljednji mjeseci Titova života bili su i posljednji mjeseci razdoblja popuštanja u međunarodnim odnosima. Nakon što su krajem 1979. jedinice Crvene armije intervenirale u Afganistanu, a Sjedinjene Države zatražile bojkot Olimpijskih igara u Moskvi, nakon što je u Teheranu svrgnut šah, a američki diplomati uzeti za taoce, svijet je izašao iz detanta i ulazio u ono što će se od izbora Ronalda Reagana 1981. zvati “drugim hladnim ratom”. Kriza je nastupala posvuda uokolo Jugoslavije. Unatoč vanjskopolitičkim pobjedama, kao što je to bilo u Havani, pa na određeni način i s Titovim pogrebom, vanjskopolitički uspjesi nisu mogli spasiti državu. Tito je umro u svibnju 1980., Miroslav Krleža, najvažniji hrvatski pisac 1981. godine a najvažniji hrvatski političar Vladimir Bakarić 1982.

U ljeto 1979. novi načelnik Generalštaba postao je admiral Branko Mamula. Odustalo se od načela da na dva vodeća mjesta u Armiji ne dolaze pripadnici iste nacionalnosti. Armija je sve teže komunicirala s Hrvatskom i Slovenijom. Srbijansko se vodstvo bunilo da se pokrajine miješaju u kadroviranje Republike, ali da Beograd ništa ne može reći u Prištini i Novom Sadu. Jednog šefa države zamijenilo je osmeročlano Predsjedništvo. U kolektivnom šefu države mandat predsjedatelja trajao je samo jednu godinu. Značilo je to još veći kaos. Funkcije su se držale kratko, za imenovanja je nacionalni ključ bio presudan. Odlazak Tita ubrzao je sve negativne procese.

Detalj iz HTV-ove serije 'Crno-bijeli svijet'

Različita tumačenja

Branko Mamula pisao je o dubokoj provaliji između rukovodilaca koji su postali dogmati, neskloni reformama. Svaka republika djelovala je za sebe, Federacija je značila sve manje. I republičke službe sigurnosti nevoljko su propuštale prema saveznom središtu podatke koji su mogli kompromitirati zbivanja unutar republičkih vodstava. Mika Špiljak, visoki hrvatski političar, 1983. u govoru za Dan Republike upotrijebio je riječ “tisuća” i “povijest”, nešto što se dugo nije moglo čuti. Sve življa je postala i Radna zajednica Alpe Jadran, samo s Hrvatskom i Slovenijom kao članicama.

Vodstva republika međusobno su razgovarala, no to nije značilo da jednako razumijevaju stvarnost. Kada je na čelo Saveznog izvršnog vijeća 1982. došla vodeća hrvatska političarka Milka Planinc, shvatila je da samoupravljanje različito tumače u različitim dijelovima zemlje. Slični su, međutim, bili problemi s poljoprivredom, koja se nije mogla nositi s onom u zapadnim zemljama, promašenim investicijama, nefleksibilnim poduzećima. Devalvacija nacionalne valute, tako dugo odgađana, sada je puštena i životni standard je preko noći pao. Nezadovoljstvo odnosima u Federaciji buknulo je 1981. na Kosovu.

Demonstracije i policijsku intervenciju slijedili su i zahtjevi iz Srbije za preispitivanjem nekih od dugogodišnjih tabua u državi, promjenom ustroja zemlje. Hrvatska je tada bila politički umrtvljena, ali živost se osjećala u kulturi, pa i izgradnji. Jadranski most u Zagrebu, Krčki most s najvećim lukom na svijetu, tunel Učka, sve je to sagrađeno početkom osamdesetih. Nered i kapitalne investicije išli su zajedno. Početkom osamdesetih, dok su jedno vrijeme vladale redukcije struje, pa je i nastava u školama počinjala u pola osam, dok se vozilo par-nepar, a onda jedno vrijeme na bonove, dok je južno voće bilo luksuz, katolicima se 1981. ukazala i Gospa u Međugorju.

Do sredine osamdesetih, gospodarsko se stanje stabiliziralo, ali je Hrvatska 1980. ušla u gospodarsku stagnaciju koju živi još danas. Prijelom koji se dogodio nije bio povezan s ideologijom, sustavom, religijom. Hrvatska nije mogla preskočiti jaz između zemlje koja je bila srednje razvijena kako bi postala visokorazvijena. Uspjelo je to rijetkima, tek jednoj nesvrstanoj državi u Europi, Malti.

Svijet na zalasku

Hrvatska je početkom osamdesetih bila zemlja u kojoj je Tomislav Karamarko upisivao rusistiku i povijest na Filozofskom fakultetu, Zoran Milanović bio srednjoškolac, Ivo Josipović završavao Pravni fakultet, Goran Radman bio je omladinski prvak. Kolinda Grabar, tada još djevojčica, odrastala je u “slobodi prostora, pjevu ptica, šumu vjetra i beskraju neba”. Današnja generacija političara u zrelost je ulazila početkom osamdesetih. Iz crvenog svijeta u zalasku, izvukli su ponešto bijelog i tako puno crnog. Crni, crno-bijeli svijet.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 17:34