PIŠE ANTE TOMIĆ Svake pete godine skijaši iz Hrvatske se nađu u problemu - kako na izbore. Evo rješenja

Scena iz jedne naše bolnice otprije nekoliko dana. Kardiokirurg operira srčani zalisak i u jednom trenutku neka žila pukne. Krv šiklja i puni prsnu šupljinu. "Irena, stezaljku!" reče on mehanički pružajući ruku u gumenoj rukavici. "Irena, zaboga, zašto vam jutros toliko treba?!" ponovi on živčano instrumentarki.

Opet ništa. “Irena, u vražju mater, gubimo ga!”, vrisne on i treći put panično. I tek se tada netko osmjeli priznati. “Doktore, khm”, nakašlje se anesteziologinja u neprilici, “Irena je u Bad Kleinkirchheimu”.

Simfoničari u Lisinskom izvode “Tako je govorio Zaratustra” od Richarda Straussa. Melodija počinje uznemirujućim brujanjem kontrabasa. Onda se s tri duge svečane note javi samotni fulgelhorn. Zatim uđu svi gudači. I naposljetku timpani, podrhtavaju iz daljine: dam, dam, dam, dam, dam, dam... da bi nahrupili s dramatičnim: bum, bum, bum, bum! Ali, danas je nešto čudno. Šuplje. Dirigent se unezvjereno okreće, nema timpanista Jakova. “Gdje je Jakov?”, upita on bezglasno oblikujući usnama. “Jakov je na Kranjskoj gori”, šapne mu prva violina sramežljivo.

Centarfor Osijeka

Centarfor Osijeka vižljasto se probija kroz obranu Istre, šutne lijevom i zabije u prazna vrata. Trener Istre zapanjeno širi ruke: “Jebo te, di nam je golman?” “Golman je u Alta Badiji”, objasni mu fizioterapeut.

Policijski inspektor u gluho doba na parkiralištu trgovačkog centra, sa specijalnim infracrvenim dalekozorom u znojnim dlanovima, vreba trenutak na kojega je čekao više od dvije godine većinom jalove i frustrirajuće istrage. I evo ga. Napokon. Diler kokaina podmetnutom agentu predaje robu i prima od njega označene novčanice. “Jure, Mate, Stipe, Dalibore, sad! Sad ga hvatajte!”, vikne on u radiopredajnik. Ali, ćorak. Nigdje nikoga. Umjesto koordinirane akcije policijskih snaga, javlja mu se bezvoljnim glasom ženska iz centrale. “Gospodine inspektore”, kaže, “Jure je u Obertauernu, Mate u Val d’Isereu, Stipe na Jahorini, a Dalibor u Chamonixu.” “Čuj, Chamonixu?”, ponovi inspektor poraženo.

Primijetili ste vjerojatno, cijela je Hrvatska na skijanju. Gdje god se okrenete, u državnim službama, lokalnoj upravi, u vodovodu i čistoći, u radionicama, gostionicama i dućanima, u kazalištima i muzejima, nekoga nema, netko upadljivo nedostaje. Mislim, nije da smo mi i inače nekakva naročito funkcionalna zemlja, ali bez ovih skijaša baš je neizdrživo. Na tjedan dana svi su nam se sustavi potpuno srušili jer Hrvatice i Hrvati vole slalom. Hrvatice i Hrvati, već po tradiciji, hvataju krivine.

Nije im dosta da im čitave godine u vlastitoj zemlji sve ide nizbrdo, nego i u inozemstvu to moraju raditi.

Zadivljujući optimizam

I premda su u minusu još tamo od svibnja 1998., banka im je uzela automobil i prijeti klepiti i stan, zemljaci i ove godine, sa zadivljujućim optimizmom, nepopustljivom vjerom u bolje sutra, žmire u blistavo sunce negdje na dvije tisuće metara u Alpama. Žudno udišu miris crnogorice pijuckajući kuhano vino koje im je donio konobar, jedan naš, Posavljak, “od Modriče”, što je sa ženom, pomoćnom medicinskom sestrom, više od dvadeset godina u Austriji. Kad ga uhvati čežnja za rodnim krajem, svira za svoju dušu Riblju čorbu na šargiji.

Provode se tako naši ljudi u planinskim krajevima, bez dopunskog zdravstvenog osiguranja neodgovorno precjenjujući svoje skijaške vještine, šibajući se smrekovim granama u hotelskim saunama i gologuzi istrčavajući na snijeg, trujući se pokvarenim hrenovkama i halucinirajući od pothlađenosti, kao i uvijek u doba zimskog školskog raspusta, prvog tjedna iza Nove godine, a svaku petu sezonu nepogrešivo im zezne manja neugodnost. Valja izabrati šefa države.

I onda svi brzo trpaju u prtljažnike nepromočiva odijela i teške plastične cipele, vežu skije na krovove, četiri puta prebrojavaju djecu i nijednom im ne ispadne isti broj, i bezglavo srljajući zaleđenim cestama voze natrag u domovinu ispuniti svoju građansku dužnost. Utrčavaju kao bez duše na biračka mjesta pet minuta prije zatvaranja i još sa skijaškim naočalama na nosu pružaju osobne isprave komisiji.

Kandidate u Alpe

Do idućih predsjedničkih izbora tu bi stvar, mislim, valjalo promijeniti. Ako narod voli skijati, čemu mu uskraćivati veselje? Kandidati bi trebali lijepo sjesti na ralice i krenuti na turneje po talijanskim, slovenskim, austrijskim i švicarskim zimovalištima. Stranački volonteri tada bi se pečenim kobasicama i čajem umiljavali glasačima, gurali im u ruke letke na ulazu na skijašku vučnicu i u glatkim se zavojima spuštajući niz padinu u megafon izvikivali nešto o vedrijoj budućnosti, socijalnoj sigurnosti, ekonomskom procvatu i sličnim sranjima.

Jedan bi kandidat u petak navečer imao veličanstveni završni predizborni skup u Val Gardeni, drugi bi se biračima obratio u Kronplatzu, a u nedjelju ujutro bi svi izašli na birališta u predvorjima alpskih hotela, što su izvanredno, samo za taj dan proglašeni konzulatima Republike Hrvatske. Zatim bismo lijepo izašli na staze, skijali, sanjkali, šetali pod drvećem, žderali i lokali, a navečer opet sjeli ispred televizora čekajući rezultate. Mislav Bago bi uzrujanim glasom komentirao žestoku borbu između hadezeovske utvrde Nassfelda i tradicionalno esdepeovskog Kitzbühela, a nama bi tada nekako došlo toplo oko srca. Baš bi nam bilo drago da nismo u jebenoj domovini.