OŠTRI REZOVI

PIŠE BORIS VLAŠIĆ To što je Miroslav Škoro izabrao ženu umjesto puške u blatnom rovu, govori da je normalan

Miroslava Škoru napadaju da nije ratovao nego da je bio sa ženom tijekom rata. A što bi napravio normalan čovjek?
Miroslav Škoro
 Goran Mehkek / CROPIX

A što ako je Škoro, baš zato što je izabrao ženu umjesto tamo neke njive, domovine i zastave, napravio ispravno i bio s njom umjesto s puškom u rovu? Da, mnogi su žrtvovali obitelji, ostavili sve i otišli braniti domovinu, krvariti iza nekog zida, braniti opustjele gradove kakvi su bili Vukovar i Osijek i Pakrac, i mnogi drugi, i sve su to radili da bi oni koje su ostavili iza sebe, kod kuće, mogli dočekati dan slobode i mirno živjeti, ali je li sasvim krivo bilo ikad izabrati ljubav umjesto borbe za kamen i neko stablo na granici razdvajanja? Rat se, ali stalno, od svog početka koji nikad nije službeno počeo, pretvarao u loš dogovor.

Kada bi pitali svakoga tko je rat proveo u čizmama, u trećoj, petoj rečenici bi se počeli pojavljivati neobjašnjivi događaji koji su naslućivali na dogovor i prevaru svih onih koji su zbog ideala otišli poginuti, žrtvovati se za domovinu. Nisu to samo susreti Tuđmana s Miloševićem, neki njihovi dogovori i paktovi koji nikada nisu bili zapisani, ali su se realno događali na svim mjestima, na svakom dijelu fronta, i nije u pitanju samo ona trajna trgovina naftom, nego i poklanjanje položaja bez riječi isprike, bez jednog objašnjenja.

Nešto kao što je bilo u Posavini, u onom gradu s druge strane Save, u Bosni, kada su jedni ulazili u rov, a drugi izlazili. Izlazili su branitelji Hrvatske, ljudi koji su predavali svoje živote, vjerovali, jer drugo nisu mogli, da se možda i neće vratiti svojim ženama i obiteljima, ako ne budu imali sreće na frontu. A onda su gledali dogovore koji su im govorili da su bili naivne budale. Ili, kada su dopuštali, ili pod prijetnjom bili kamionima odvoženi u Bosnu i Hercegovinu kako bi ratovali u zemlji koju nisu osjećali svojom, u kojoj su morali ratovati pod lažnim oznakama i u lažnim uniformama, kada su umirali, bivali razneseni granatama i raskomadani mecima, a ni mjesto smrti im nije bilo napisano u službenoj dokumentaciji. Samo nešto kao južno bojište, iako je bilo preko granice.

“Eh, koliko je splitske mladosti ovdje ostalo”, s tugom u glasu, gotovo sućutno, rekao mi je 1996. u istočnom Mostaru jedan starac ugledavši na automobilu splitske tablice. Ili, kada se na nacionalnoj televiziji, u Dnevniku, pojavio prilog snimljen nedaleko od Sarajeva, gdje hrvatski zapovjednik prijeti Sarajevu bombardiranjem jer on gubi u ratu s Armijom BiH. I sve je, za prokleto, u tom ratu, zbog kojega danas napadaju Škoru da je zbrisao, bilo kao u onoj Hourinoj pjesmi u kojoj Bog mora čuvati golubove i sirotinju jer samo oni stradavaju. A sirotinja je bila u hrvatskim rovovima. Da, Škori se može zamjeriti što je prodajući domoljubni zanos gradio svoju karijeru, ali zamjerati mu što je umjesto puške i ratnog blata izabrao ženu, to je stvarno cinično.

Pa kada mu netko danas zamjera da nije bio u ratu, čime mu u stvari govori - zašto se nisi prijavio za smrt na frontu, dosta se neosjetljivo ruga osjećaju ljubavi. Taj je rat i odluka o tome hoće li ga netko izbjeći ili ne umnogome bila osobna odluka svakoga tko je tada bio u stanju ratovati, poginuti ili ubiti. Nitko tko je bio u ratu nije mogao onima kod kuće obećati da će se vratiti. Škoro je tek jedan od onih koji se nije ni igrao s time. Škoro je, jednostavno, izabrao zagrljaj.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 12:44