PIŠE DAMIR NOVOTNY Ministri su pred izbore podlegli 'orbanizmu'

Širenje animoziteta prema bankarskom sustavu koji proteklih dana promiče ekonomska vlast mora se zaustaviti. Posebno je neprihvatljiv stav izabranih političara da su profiti banaka previsoki te da banke “moraju dijeliti sudbinu građana”.

Neprijateljsko, ponekad militantno ponašanje hrvatskih ministara u odnosu na banke neodoljivo podsjeća na “orbanizam/putinizam” (dakle, na ponašanje izvršnih vlasti u zemljama koje bankarske sustave vide kao polugu političke vlasti) ili koji put i na (nadamo se) davno zaboravljenu doktrinu “banaka kao servisa udruženog rada”.

Banke su vrlo važne institucije svake tržišne ekonomije i ne mogu biti poprište političke borbe. Novčarski instituti, naime, organizacije su kojima ekonomski akteri s punim povjerenjem prepuštaju svoje viškove novca, dakle svoju štednju, s očekivanjem da će im se ti viškovi vratiti kada im budu bili potrebni, uvećani za pripadajuće kamate. Kako bi banke mogle platiti troškove kamata na štednju (domaću ili uvoznu, potpuno svejedno) i pokriti svoje operativne trškove, moraju deponiranu štednju posuditi nekome tko ima manjak novca i tko može platiti kamate i troškove. Banke u svom poslovanju preuzimaju rizike, koji su veći ako su okolnosti u ekonomskom okruženju nestabilnije, kao što je to slučaj u hrvatskom gospodarstvu.

To su dakle temeljne definicije poslovanja financijskog posredovanja, koje se nažalost često zaboravljaju. Političari najčešće govore o problemima na strani bankarske aktive (kredita), a zaboravljaju da postoji i bankarska pasiva - štednja. Nevolja, međutim, nastaje kada štediše zahtijevaju povrat svojih depozita, a banke nisu stvorile dovoljno rezervi koje bi im omogućile da u svakom trenutku mogu odgovoriti na takve zahtjeve. Depozitari i štediše očekuju da im se depoziti vrate u cijelosti.

Međutim, banke u pravilu nikada ne mogu naplatiti posuđeni novac u potpunosti. Unatoč sofisticiranim sustavima procjene rizika i sve snažnijoj regulaciji bankarskog tržišta, koje je zasigurno jedan od najreguliranijih tržišnih segmenata, često kreditoprimici ne mogu vratiti kredite. Koji put se radi o krivim procjenama rizika, koji put o ”švicarcu”, koji put o moralnom hazardiranju banaka, a koji put o pritisku političara. Za rizike nenaplate kreditnih potraživanja banke po samoj definiciji svog poslovanja moraju stvarati rezerve, ne samo kao rezerve likvidnosti (što znači da svu deponiranu štednju ne smiju pozajmiti kreditoprimcima), već moraju stvarati i rezerve u kapitalu. A to znači da moraju osvarivati dovoljnu razinu profita koja će im omogućiti amortiziranje gubitaka na strani kredita i povrate ulaganja svojim dioničarima. Čini se da bi upravo od tih profita izabrani političari željeli uzeti jedan dio, koji im nikako ne pripada, i koji bi usmjerili prema svojim političkim potrebama - za kupnju naklonosti glasačkog tijela.

Globalni rizici nenaplate bankarskih potraživanja naglo su se povećali sredinom prošlog desetljeća, ponajviše zahvaljujući špekulativnim poslovima i hazardu investicijskih bankara. Investicijske banke mogu i proposati, budući da ova vrsta financijskih posrednika radi s viškovima novca onih ekonomskih aktera koji prihvaćaju visoke rizike. Međutim, ako propast investicijskih banaka ugrozi jednostavne štedno-kreditne institute, a to se upravo dogodilo početkom velike krize iz 2008., tada to predstavlja opasnost za cijeli ekonomski sustav i zbog toga fiskalne vlasti moraju sanirati privatne banke. Utoliko su potpuno pogrešne teze o “privatnim koristima i javnim štetama”. Moralni bankarski hazarderi u svakom se slučaju moraju odvojiti od bankara koji nisu spriječili nastanak štete. A ne postoje bankari koji ne ulaze u rizike, kao što ne postoje vozači koji ne mogu izazvati nesreću u prometu. Osim onih vozača koji auto ostavljaju u garaži i onih bankara koji ne daju kredite.

Rizici bankarskog poslovanja su se nakon Velike krize ubrzano snizili. Kreditne agencije procjenjuju da se globalni rizici nenaplate kredita odobrenih poduzećima kreću oko 4%, u EU su pali sa 5,9% u 2012. na 5,2%. Stopa nenaplativosti kredita u Hrvatskoj se kreće oko 10% i značajno je niža nego u zemljama u kojima dominiraju državne banke (Slovenija, Rusija) te približno jednaka kao u Češkoj i Poljskoj. Hrvatske banke zasad dobro upravljaju kreditnim rizicima, za što je u najvećoj mjeri zaslužna struktura bankarskog sektora u kojoj dominiraju međunarodne privatne banke, kao i odgovarajuća politika HNB-a. Domaće su banke, dakle, dobro čuvale povjerene depozite i nije ih trebalo sanirati na teret poreznih obveznika, kako je to morala učiniti Slovenija. A relativno visoka profitabilnost je važna za stvaranje rezervi iz kojih bi se mogli pokriti gubici na strani kreditiranja. Autor ovog teksta nije niti može biti apologet banaka. Štoviše, privatna iskustva s bankama i kreditima nisu najbolja.

Međutim, javni diskurs nameće odgovornost osim ako ga ne shvatimo, parafrazirajući Umberta Ecca, kao (virtualni) prostor u kojem seoske budale postaju glavni promicatelji istine.

Nikako nije dobro poticati javnu protubankarsku euforiju, posebno ne protiv stabilnih privatnih banaka. Ako političari trebaju nešto više novca u proračun, a misle da ga banke mogu isporučiti, tada to mogu učiniti poreznom politikom.

Rast domaće štednje u jednom je dijelu posljedica visokih kapitalnih dobitaka i visokih kamata na štednju koje su prevladavale u hrvatskom bankarskom sustavu tijekom dva protekla desetljeća. Takve dobitke porezne politike nisu obuhvaćale do nedavno, kada je Vlada prilagođavajući se najboljoj praksi EU uvela porez na kamate. To je trebalo davno učiniti. Podjednako kao i porez na nekretnine koje su se financirale iz bankarskih kredita, a danas ne bismo javno raspravljali o lošim kreditima.