PIŠE DAMIR NOVOTNY Više od 200 milijuna kuna koštat će neizvjesno spašavanje Imunološkog zavoda

Odluka Vlade o pretvaranja dioničarskog društva Imunološki zavod u državnu medicinsku ustanovu, dakle njegov povratak u fiskalni sustav, nedvojbeno je dobra vijest za preostalih 150 zaposlenika, koji se sada mogu nadati isplati zaostalih plaća. To je dobra vijest i za mnoge u Hrvatskoj koji jedino u snažnom državnom vlasništvu vide izvor osobnog i općeg blagostanja.

Ovu odluku Vlade, kao i sve druge moguće povratke privatnih poduzeća u Vladin sektor, također gorljivo (koji put militantno) podržavaju i oni hrvatski građani koji budući rast i razvoj vide u isključivosti i potpunom zatvaranju domaćeg ekonomskog prostora, rezerviranog samo za politički strogo kontrolirane poduzetničke procese. Vladina intervencija javnim novcem u dioničarsko društvo Imunološki zavod, u kojem su, doduše, Vladine agencije veliki dioničari, zasigurno ne može biti dobra vijest za sve ostale hrvatske građane koji mukotrpno na tržištu osiguravaju svoju egzistenciju, dakle za sve porezne obveznike koji uredno pune državni proračun.

Naime, koliko god može biti zavodljiva i “socijalno osjetljiva” Vladina pomoć ovom poduzeću, ona se ne može opravdati niti jednim od argumenata koji su zadnjih mjeseci promicani u javnosti. Posebno su bili apsurdni argumenti da to poduzeće ima posebno značenje za Hrvatsku te da ga je nužno spašavati po svaku cijenu. Najapsurdniji od svih argumenata jest onaj da je održavanje domaće proizvodnje cjepiva i prerade krvne plazme nužno jer “nije dobro Hrvatima davati preparate koji nisu proizvedeni od krvi Hrvata”.

Gotovo je potpuno nevjerojatno s koliko javnog bezobrazluka netko danas može koristiti takve teze za obranu opstanka zastarjelog i neučinkovitog poduzeća. Tržište cjepiva, kakve je nekada uspješno proizvodio i izvozio Imunološki, tek je mali segment potrošnje farmaceutskih preparata (1,5%). U proizvodnji tih bioloških farmaceutskih proizvoda potrebna su velika ulaganja, pa zbog toga tim tržište dominira tek 10-ak velikih međunarodnih kompanija koje godišnje u istraživanje i razvoj ulažu milijarde eura.

Gotovo trećina prihoda velikih proizvođača cjepiva investira se u istraživanje i razvoj. U takvom poslovnom kontekstu Imunološki, koji nije samo većinu svojih prihoda trošio na plaće i nisku učinkovitost nego godinama nije ulagao u istraživanje i razvoj, nema gotovo nikakvu šansu opstanka. On, naime, već godinama stvara 20-ak mil. kuna gubitka iz poslovanja na razini od oko 40 mil. kuna poslovnih prihoda (u 2014. g. su prihodi iznosili tek 18 mil. kuna uz gubitak od 22 mil.). Dug poduzeća iznosi više od 70 mil. kuna.

Pretvaranjem u javnu zdravstvenu ustanovu njegovi dugovi povećavaju javni dug, a tekući gubici postaju dio ukupnih, prekomjernih manjkova središnje države. Imunološkom su nužna ulaganja u nove proizvodne pogone koja se konzervativno procjenjuju na najmanje 100-tinjak milijuna kuna (vjerojatno daleko više). Nužno je sanirati i tekuće troškove i zaostale plaće, što bi moglo iznositi nekoliko desetaka milijuna kuna. Ukupan račun spašavanja, koji će Vlada ispostaviti hrvatskim poreznim obveznicima, iznosit će, dakle, više od 200 milijuna kuna.

Ako bismo i zanemarili činjenicu da Vlada slobodnog novca za takvu operaciju nema i da se mora zadužiti, uspješnost spašavanja ovog poduzeća je na koncu potpuno neizvjesna. Imunološki zavod, buduća zdravstvena ustanova u vlasništvu države, morao bi investirati stotine milijuna kuna u razvoj suvremenih proizvoda koji bi bili konkurentni na međunarodnom tržištu farmaceutskih proizvoda, u koje je hrvatsko tržište potpuno integrirano. Ako Vlada špekulira s prodajom Imunološkog nakon sanacije, što je jedna od mogućih opcija, moramo se pitati imaju li izabrani političari punomoć poreznih obveznika za takve i slične visokorizične fiskalne transakcije.

Uz vrlo dvojbene mikroekonomske aspekte, ova odluka Vlade otvara spiralu očekivanja u brojnim tržišno neuspješnim poduzećima koja bi, nakon ovog presedana, s pravom mogla tražiti sanaciju javnim novcem. Zašto bi zaposlenici Imunološkog trebali imati prednost u odnosu na neka druga poduzeća koja na tržištu ne mogu ostvariti dovoljno prihoda i u kojima bi državna intervencija spasila radna mjesta? Zašto Vladinim intervencijama ne bismo omogućili malim uspješnim poduzećima da postanu srednja, a srednjima da narastu i otvore tisuće radnih mjesta?

Zašto Vlada ne bi formirala fondove koji bi bili dostupni inovativnim i uspješnim privatnim poduzećima za ulaganja u istraživanja i razvoj? Ulaganja u istraživanja i razvoj morala bi u Hrvatskoj iznositi više od 10-ak mlrd. kuna godišnje, umjesto današnjih oko 2 mlrd., kako bi domaća ekonomija bila konkurentna u globaliziranoj ekonomiji. Pogledajmo Austriju koja je proglasila svoj dugoročni cilj: postati najprivlačnija zemlja u Europi za inovativna mala poduzeća. Može li Hrvatska slijediti primjer ove povijesno bliske zemlje? Nažalost, ne može ako ekonomska vlast nastavi ovim smjerom proračunske politike! Vlada, naravno, može u više od 130 mlrd. kuna godišnje proračunske potrošnje i još nekoliko desetaka mlrd. kuna proračuna zavisnih javnih i državnih poduzeća pronaći 200-tinjak milijuna za spašavanje Imunološkog od neizbježnog stečaja. Međutim, neodgovorna i oportunistička fiskalna politika se mora zaustaviti. Vlada jednostavno ne smije više javnim novcem sanirati tržišno neuspješna poduzeća, već upravo suprotno - poticati uspješne. Tek tada se možemo nadati izlasku iz krize.