VIJESTI IZ LILIPUTA

PIŠE JURICA PAVIČIĆ: KAKO SU VELIKI HRVATSKI GRADOVI POSTALI PROVINCIJA Pretvorili su se u žarišta regresije, netolerancije, populizma i klijentelizma

 Goran Mehkek / CROPIX

Godine 1923. Krleža je u svom “Vučjaku” opisao sudbinu čovjeka iz grada koji želi prosvijetliti hrvatsku provinciju. Njegov junak - Krešimir Horvat - novinar je, apsolvent filozofije i - rekli bismo danas - “angažirani intelektualac”. Zgađen gradskim životom i politikom, on odlazi u ruralni Vučjak da bi tamo - kako sam vjeruje - pomogao narodu. No, umjesto plemenitog, neiskvarenog duha naroda, on u Vučjaku nalazi razvrat, nasilje i prevaru.

U vrijeme kad je napisana, Krležina drama bila je polemika sa sto godina tradicije hrvatske ideologije. Od narodnjaka do radićevaca, ta je ideologija na grad gledala kao na odnarođeno leglo, a na ruralnu provinciju kao na zdravu srčiku narodnog bića. Marksist Krleža napisao je dramu koja je bila odgovor na tu ideologiju. U njoj, “plemenito” selo je zapravo mračno i kvarno, a problem Hrvatske nisu gradovi, već činjenica da gradovi svoje okolne vučjake nisu kadri modernizirati.

Kroz idućih sto godina, ideologija “Vučjaka” mapirala je hrvatsko čitanje prostora. Tijekom tih sto godina, provincija (a pogotovo dinarska provincija) ostala je istoznačnica za vučjak - za gluhu, retrogradnu, površno moderniziranu zabit koju se ni uz sav trud ne može privesti dvadesetom stoljeću. Istodobno, gradovi su funkcionirali kao mali, bljedunjavi svjetionici smisla u tom jadu. Među njima pogotovo je takvu ulogu imao Zagreb - grad pionira zrakoplovstva, prvog radija, prve TV, kobaltne bombe i umjetne oplodnje, grad Škole narodnog zdravlja i avangardne umjetnosti. Zagreb je funkcionirao kao izbočena predstraža modernosti čiji utjecaj seže mnogo šire od Hrvatske - do Bosne, Kosova, Makedonije.

Kad su ‘90. hrvatski građani prvi put mogli testirati svoje ideološke preferencije na izborima, rezultati tih izbora potkrepljivali su “vučjakovsko” čitanje prostora. Ruralna provincija i mali gradovi postali su izborna utvrda konzervativne desnice, kompaktni prostorni blok u kojem su ulogu politbiroa preuzeli fratri, a ulogu općinskih komiteta odbori HDZ-a. S druge strane, veliki gradovi - što veći, to više - već su zadnjih godina rata postali utočišta kakvog-takvog liberalizma. Danas je zanimljivo uočiti da su čak i usred rata, čak i u poluokruženju i pod bombama, gradovi poput Osijeka ili Dubrovnika birali ako ne liberale onda bar liberalne light-nacionaliste, te da su još debelo za Tuđmanova života Zagreb, Split i Rijeka za HDZ postali nedosežni. Činilo se kao da praksa stranačke demokracije potvrđuje vučjakovske klišeje. Na jednoj su strani veći gradovi kao otoci liberalizma oprljeni utjecajem blagotvorne modernizacije. Na drugoj je Vučjak, grozdovi provincijskih gradića kojima vladaju lokalni šerifi, gvardijani i umirovljeni pukovnici.

Danas - dvadeset godina kasnije - čini mi se da je došlo vrijeme da se ta slika baci u smeće. Lokalni izbori 2017. toj su krležijanskoj, vučjakovskoj percepciji zadali posljednji smrtni udarac. Nakon njih, možemo mirno i bez pretjerivanja reći. U Hrvatskoj “Vučjak” više nisu provincijske sredine. Stvarni i pravi “Vučjak” su postali veliki gradovi.

Kad čovjek analizira netom završene lokalne izbore, uočit će dva oprečna procesa. Od Knina i Omiša do Hvara i Plitvica, niz je malih sredina u kojima su građani odabrali neovisne kandidate i liste, često civilizirane, obrazovane ljude koji iza sebe imaju profesionalne karijere, doktorate, lokalni ugled ili aktivističku povijest. Niz takvih lokalnih čelnika na izborima je potvrdio svoju vlast, kao u Vrgorcu, Zadvarju ili Sinju. U tom smislu, ovi su izbori donijeli nastavak “tihe pobune lokalne buržoazije”, pobune koju je svojedobno kanalizirao Most, ali je tu moć kanaliziranja izgubio kad je ušao u brak s HDZ-om i zaigrao se ideologije. No, “pobuna provincijske buržoazije” ne svodi se samo na neovisne liste. Čak i tamo gdje u malim mjestima i pobjeđuju “dosadne” velike stranke, one više ne pobjeđuju bjanko čekom. Od Ogulina do Staroga Grada, preko Ploča, Milne, Makarske, Trogira, građani su pokazali da jednu institucionalnu opciju odmjenjuju drugom ako s njom nisu zadovoljni. Da se - ukratko- ponašaju racionalno.

Veliki se hrvatski gradovi - istodobno - mogu podijeliti u dvije vrste. U prvoj su oni poput Rijeke, Pule i Zadra gdje traje desetljetni monopol jedne političke opcije, a vladajuće su se oligarhije toliko uljuljkane da je glasačko tijelo zapalo u apatiju. U drugu skupinu spadaju dva najveća grada koji su ujedno i najveći bolesnici. Na jednoj je strani Split koji poput jo-joa skače u izljevima političkih zaljubljivanja i odljubljivanja, koji uvijek nanovo traži nove političke “one hit wondere”, a stvarnu dijagnozu tom gradu iskazuje činjenica da je trećina glasača u prvom krugu glasove dala čovjeku koji vozi Maybach, ali je zato radnicima hotela Marjan dužan desetak plaća. Prilično je razoružavajuća činjenica da je Split u drugom krugu birao između dva kandidata koji bi jednako zabranili predstavu Olivera Frljića, ali jedan - eto - barem nije ljubavnici namještao da gradi na Marjanu.

No, Split nije najturobniji civilizacijski poraz ovih izbora. Najturobniji civilizacijski poraz ovih izbora je Zagreb. Jer, Zagreb je daleko najveći hrvatski grad, grad najvećeg sveučilišta, najkoncentriranijeg znanja, grad-kopča prema modernizaciji. A u tom istom Zagrebu iduće će godine krenuti u fakultetske klupe generacija djece koja su se rodila kad je na vlasti već bio Milan Bandić. Ni kriminalne optužnice, ni Remetinec, ni CIOS, ni stenogrami kumskih ćakulica s Petrom Pripuzom, ni nagrada Jakovu Sedlaru, ni paljevina smetlišta, ni dokazani i evidentni urbanistički klijentizam, ni svjedočenja “zviždača” poput Zrinke Paladino nisu odmogli Bandiću da šesti put postane gradonačelnik Zagreba. Sa svom svojom pameću i intelektualnim potencijalom, Zagreb se dao kupiti svjetlećim mostovima i fontanama, kao Indijanci stakalcima. Tako je duhovno završio grad Slavoljuba Penkale, Davida Schwartza, Andrije Štampara, Branka Bauera i Andrije Maurovića, grad EXAT-a i Gorgone. Grad koji je svojedobno bio civilizacijska transmisija, koji je na Balkan uvodio vrhunsku medicinu, cijepljenje, apstraktnu umjetnost, modernu arhitekturu, strip, nuklearnu medicinu i jazz sad “modernizaciju” diseminira kroz betonske kade s vodom i svjetlucave lampione.

Nažalost, ova porazna dijagnoza hrvatske urbanosti ne svodi se samo na izborne preferencije, nego i na druga polja života koja podrazumijevaju racionalnost, učenje, modernizaciju, otvaranje novom. Od Krka do Međimurja i od Šibenika do Tompojevaca imate sijaset malih sredina koje pokušavaju osuvremeniti skupljanje otpada, štedjeti energiju, razborito koristiti javni prostor, koje se trude oko LAG-ova i europskih fondova - koje, ukratko - uče. U “zabitima” i “vučjacima” najednom ćete naići na načelnike i načelnice - bilo lijeve, bilo desne - koji u malom prstu imaju europske fondove, te iz dana u dan nastoje racionalno riješiti kompostanu, gospodarsku zonu, urušenu mjesnu gradinu ili uljaru za maslinare. S druge strane, imate velike gradove koji su postali žarišta regresije, netolerancije, populizma i klijentizma. U gorem slučaju u tim se gradovima baca pitare na gej prajd, u boljim se vlast prepušta otromjelim desetljetnim “kneževima” ili klijentističkim pokroviteljima koji “naš problem” rješavaju učinkovito i neinstitucionalno, uz telefonski poziv i kavu. Umjesto država, veliki hrvatski gradovi biraju pokroviteljske Ćaće.

U Hrvatskoj - ukratko - svjedočimo krahu prosvjetiteljske uloge urbanosti. Ima li taj krah - da se malo poigramo marksizma - svoje klasno i ekonomsko obrazloženje? Rekao bih da ima. U malim sredinama - naime - dominantnu je ulogu preuzela provincijska srednja klasa rođena 70-ih i 80-ih, demografija koja ne može (više) računati ni na bauštelsku ni na ratnu penziju, a u malim sredinama ne može živjeti ni od klijentističkih mreža javnih poduzeća, agencija, holdinga. Premda “nevistića” ima posvuda, njih je - neizbježno - u Ogulinu manje nego u Zagrebu i Splitu. Istodobno, gradovi su u Hrvatskoj postali žrtve vlastitog modernizacijskog skoka. Desetljećima je lijeva teorija i publicistika uzdizala urbanizacijski pothvat socijalizma koji je cijeli jedan naraštaj iz pojate doveo u visokogradnje, otkrio seljacima roletu, WC i lift, nastanio ih u kvartove “stanovanja u parku”, dao ženi drugu plaću, a kroz industriju modernizirao svagdan. Ta se revolucija - međutim - sada okrenula protiv svog tvorca. Industrija je zbrisana, a beskrajni kvartovi novogradnji pretvorili su se u megalopolise lumpenproletarijata koji klijentistički ovisi o pokroviteljskim političkim figurama koje će njihovog “malog” zaposliti u parkingu, holdingu, policiji, JANAF-u ili Hrvatskim šumama. Oni koji su iz te diobe kolača isključeni, pak, funkcioniraju kao protestni lumpenproletarijat koji hrli za trumpovskim, antisistemskim figurama. Ta socioekonomija stvorila je i svoju sociokulturu mesinganih diskoteka, turbofolka, after krizma partyja, realityja i katoličkih karizmatika. Gradovi - a nipošto provincija - danas su u Hrvatskoj vrela kulturološkog treša.

Zato, tko danas u Hrvatskoj traži Vučjak, nema ga što tražiti u Zagori ili Kordunu. Vučjak je danas u srcu velikih konurbacija, u socijalističkim soliterima iz kojih biološki nestaje generacija koja je nosila Titove značkice, a nasljeđuju ih njihova djeca u očajničkoj potrazi za novim Ćaćom. Ćaćom - koji će ih pokroviteljski potkupiti. U boljem slučaju, sardelama i janjetinom na rivi. U gorem, radnim mjestom u holdingu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 10:27