VIJESTI IZ LILIPUTA

Za lijevu Hrvatsku belzebub konačno stanuje na jednoj adresi

Andrej Plenković i Predrag Štromar
 Dragan Matić / CROPIX

Kad je koncem prošlog tjedna središnji odbor HNS-a odlučio da će prihvatiti ponudu premijera Plenkovića i dati mu spasonosnih par glasova da spasi saborsku većinu, hrvatski se politički pejzaž u svega nekoliko dana presložio na način koji nismo doživjeli nikada do sada. Desetljećima uljuljkan u jednostavne, lijene crveno-crne podjele, godinama simbolički razgraničen na ono što se krivo zove ljevica i ono što se neprecizno zove desnica, naš se politički prostor najednom probudio u novom svijetu gdje je prvo praktično pitanje bilo: “Đe su naši?”

Premijer Plenković brak je s dominantnom strujom HNS-a pokušao prodati kao korak prema “uobičajenoj europskoj praksi”. Njegov novopečeni pobočnik Štromar prodavao je javnosti koaliciju kao povijesni događaj kojim se društvo nakon “27 godina prestaje dijeliti” te iz kojeg će izići “demokratskije, kvalitetnije, slobodnije i bolje društvo”. A ta nova koalicija “podijeljeno” je društvo u svega nekoliko dana još jednom nanovo podijelila, no šavovi te podjele više nisu navlas isti kao oni dojučerašnji.

Novu koaliciju HDZ/HNS oprezno su, ali ipak pozdravili srednjostrujaški mediji, veliki dio biznis zajednice, kapital i one društvene instance koje oštro lijevi i oštro desni obično nazivaju “ekstremni centar”. Za taj (malobrojni, ali utjecajni) društveni mainstream koalicija HDZ i HNS zapravo je otjelovljenje stare, sanaderovske fantazije. Hrvatski ekonomski i politički mainstream već dugo fantazira o novoj Sanaderovoj eri, epohi u kojoj će vlast “imati telefonski broj”, u kojoj će u čvrstoj vladi i vučićevski neprikosnovenom lideru imati pouzdanog sugovornika i jamca protiv onog što oni vide kao “lošu investicijsku klimu”, a što ja - za razliku od njih - vidim kao demokraciju. Taj ekonomski i politički mainstream dugo već priželjkuje nekakav novi, centristički HDZ koji bi od današnjeg HDZ-a preuzeo odlike efikasnog političkog koncerna, ali bez klerikalizma i ustašovanja. Spoj Plenkovićevih “oktroiranih briseldžija” te sekularnog i nerevizionističkog HNS-a za njih je (ako mene pitaju, varljiva) realizacija te fantazije.

Ona skupina koja je najteže primila formiranje nove većine je, naravno, nacionalistička desnica. Za klerikalne i desne društvene pokrete nova vlada HDZ-a i HNS-a ravna je otmici njihova vlastitog djeteta. Još od referenduma za brak i šatora u Savskoj, Crkva i pučka desnica uložile su ogroman volonterski rad, novce i društvenu energiju da bi HDZ dovele na vlast. Taj društveni napor, novac i zarađene glasove Plenković je sad kanalizirao u politički projekt koji s izvornim ciljevima konzervativne revolucije više nema veze. Nije stoga čudo da je Željka Markić novu koaliciju nazvala “izdajom i lijevih i desnih birača”, da joj se jetko narugao Zlatko Hasanbegović te da ju je u žestokoj pastirskoj kolumni na fejsu napao ZDS-biskup, Siščanin Vlado Košić. Za desnu Hrvatsku, kao i za Košića, nova je koalicija “neprirodna”, ona je “politička prostitucija”, a Plenković je postao neprijatelj. Nema uopće sumnje da će na desnoj političkoj strani u idućim mjesecima biti komešanja, da će se stvarati nove političke frakcije, pokreti i urotničke družine. No - osobno se ne bih kladio u njih. U okolnostima niskih izbornih izlaznosti jamac sigurnosti HDZ-a bilo je i ostalo disciplinirano članstvo, snažna autoritarna struktura koja počiva na ljepilu interesa i lojalnosti “šefu”. Što se, pak, Crkve tiče, ne bih se na mjestu nove desnice previše uzdao ni u njihovu pomoć protiv “Plenkovića - Jude”. Jer, Crkva i HDZ uvelike su nalik starim, bogatim buržujskim supružnicima. Sve znaju jedno o drugom, svjesni su svih nevjera i krivudanja, ali imaju previše zajedničkih godina, imovine i interesa da bi riskirali skandal razvoda. Kad je u pitanju HDZ, crkva će se i ovaj, kao i svaki put ponašati poput oportunističke, klijentelističke korporacije, i to naprosto zato što Crkva to - i jest.

U ovoj inventuri političkih pogleda na novu Plenkovićevu većinu, međutim, postoji još jedna strana čiju poziciju treba analizirati, a to je ljevica. A kad kažem ljevica, ne mislim na SDP koji je prestao biti lijeva, a postao liberalna stranka još negdje 1989. Kad kažem ljevica, mislim na cijeli raspršeni arhipelag društvenih pokreta, interesnih skupina, eko-udruga, zavičajnih lista, lijevih think-tankova, nezavisnih portala i manjih stranaka koji se u Hrvatskoj bave onom ključnom, najbitnijom dihotomijom koja svugdje na svijetu politički razgraničava ljevicu i desnicu, a to nije odnos zaraćenih strana ‘45, nego odnos između javnog interesa i privatnog interesa.

Za tu i takvu ljevicu, naime, s novom koalicijom HDZ-a i HNS-a politički zemljopis postaje bitno jednostavniji. Dva njihova najveća, decenijska neprijatelja od prošlog su se tjedna prvi put našla u istoj košari. Za lijevu Hrvatsku, belzebub konačno stanuje na jednoj adresi.

Jer iako će i desni i lijevo-centristički komentatori reći kako je koalicija HDZ-HNS “prostitucija” i “neprirodna”, ta koalicija udružuje stranke koje imaju mnogo više sličnosti nego što bi i Ivo Stier i Vesna Pusić htjeli priznati. To su, za početak, dvije stranke brojnog i masovnog članstva: patuljasti HNS donedavno je imao pet puta više članova od SDP-a. Nadalje, to su stranke koje su do perfekcije razvile umijeće stranačkog kadroviranja, a kad god ste u novinama čitali da će novinar postati šef lokalnog arhiva, fitness trener direktor kinoteke ili profesor povijesti ravnatelj staračkog doma, mogli ste s velikom sigurnošću pretpostaviti da iza tih priča stoje troslovne kratice HDZ ili HNS. Nadalje, i HDZ i HNS imaju dobrim dijelom zasluženu reputaciju klijentelističkih stranaka i stranaka biznisa, a kad govorimo o strankama biznisa, ne mislimo na niske poreze i jasna pravila, već upravo suprotno, na razvijenu mrežu pogodovanja i kombinatorike. HDZ i HNS su se, pritom, u prošlosti često nalazili na istoj strani, mnogo češće nego što su obje strane sada sklone priznati. Treba se, uostalom, sjetiti dvaju povijesnih presedana, dvaju slučajeva koaliranja HDZ-a i HNS-a na lokalnoj razini, a to su “dubrovački dogovor” u Dubrovniku te koalicija u Sućurju na Hvaru. Nije baš bez vraga da je oba puta iza koalicija stajao moćni i zainteresirani “sponzor”: u Dubrovniku obitelj Frenkel/Brinar s interesima na Srđu, a u Sućurju legendarni “Norvežani” kojima je interes bila masovna apartmanizacija. “Hrvatski dogovor” HDZ-a i HNS-a u oba su slučaja blagoslovili šalung i mistrija.

HDZ i HNS su, ukratko, stranke koje su hrvatskoj zelenoj i crvenoj ljevici desetljetni dušmani. U vrijeme kad bi HDZ bio na vlasti, liliputanska je hrvatska ljevica ratovala protiv njihovih privatizacija, njihovih tajkuna, njihovih Kutla, Gucića, Todorića i Keruma. Kad bi, pak, na vlast došli “naši”, zeleni i ljevica bi ratovali protiv HNS-a, protiv njihovih Ombli i elektrana na ugljen, projekata “Sto lučica” i golfova na Srđu, Spectrumovih ugovora o istraživanju Jadrana i Vrdoljakovih plinarskih društava. Pritom je HNS sa svojom kulturom klijentelizma, pro-business filozofijom, vjerom u neplanski rast po svaku cijenu te s bezobzirnom top-down logikom koja je gnječila lokalne otpore često bio “najdesnija” hrvatska stranka. Kad se makne ustaško-partizanska dimna zavjesa za glupane, HNS je uvijek bio i ostao suštinski ideološki blizanac HDZ-a.

Kad se sve to ima na umu, ima nešto duboko simboličko u prvom zakonu koji će izglasati nova Plenkovićeva i Štromarova koalicija. Bit će to novi Zakon o koncesijama, osporavani dokument protiv kojeg se prošlog tjedna pobunilo 40 lokalnih udruga i akcijskih grupa, od kojih je lavovski dio s hrvatskih otoka - Lošinja, Brača, Šolte, Hvara, Raba, Prvića, Paga i Krka. To je zakon protiv kojeg su pismo potpisali i GONG, Pametno i Nova ljevica, a u parlamentarnoj se proceduri kao osobito borbeni protivnik zakona istaknuo navodno “desni” MOST. Kritičari zakona prigovaraju njegovim tvorcima mnogošto, a barem su dva prigovora strašno ozbiljna. Prvi, da se u kriterijima dodjele koncesija ne vodi računa o utjecaju na zajednicu, javnom interesu i cijeni budućih usluga. Drugi je da se koncesionarima dopušta prenošenje i zalaganje koncesionarskih prava. Predlagač, činjenično točno, ustvrđuje da su ti paragrafi u zakonu postojali i do sada. No, u svjetlu klemmizacije jadranskih plaža i u okolnostima rasapa najvećeg koncesionara vode Agrokora, nije čudno da rahla otočna alijansa na zakon gleda sumnjičavo. Njihova je tvrdnja da će obala, mineralno i vodno blago postati predmet špekulacije i procesa sličnog tajkunizaciji 90-ih.

Taj zakon, kojem je predlagač Marićevo ministarstvo financija, nije produkt nove koalicije, jer je začet i pisan ranije. Svejedno, čini se da on simbolički najavljuje njen novi mentalni profil, u kojem se sretno spajaju ukorijenjeni stranački klijentelizam i nadideološka, lažna “pro-business” orijentacija. Djeca privatizacije 90-ih te djeca čačićevskog modela “ko-to-tamo-štopa” razvoja sad su konačno pod istom kapom.

Neprirodna koalicija? Kako ne. Možeš mislit.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 12:32