PRAVO NA DOBRU YU POVIJEST Kako jugoslavenski mit 'prodati' novoj antikomunističkoj ideologiji

U današnjoj Hrvatskoj košarka ima periferno društveno mjesto. Stari su košarkaški centri na aparatima ili mrtvi, institucije poput Jugoplastike vucaraju se po ligama za ostanak, košarkaških utakmica nema na TV, a tek pokoji današnji tinejdžer kadar je na fotografiji prepoznati reprezentativne zvijezde. Rukomet je košarci oteo inozemni uspjeh, a nogomet status političke mezimice.

Stoga je onome tko nije živio u kasnoj fazi Jugoslavije teško predočiti kakvo je središnje mjesto u tom društvu imala košarka. Jer, za kasnu SFRJ košarka nije bila samo najpopularniji sport - ona je bila mnogo više. Mislim da nije pretjerano ako se napiše da je za SFRJ košarka bila ono što je za Sovjete bio svemirski program, a za Amerikance Hollywood.

Demonstracija moći

U razdoblju od 1970. do 1990. Jugoslavija je dominirala europskom, a dobrim dijelom i svjetskom košarkom. Taj uspjeh bio je i demonstracija moći, ali i nedvosmislena politička poruka. Jugoslavija je u nečemu bila najbolja u svijetu. Bila je najbolja u svijetu u sportu koji je po svom podrijetlu bio imanentno “zapadan” (preciznije: američki), te koji je po svom duhu bio kombinatorika i zabava, a ne neka testosteronska, dopingaška disciplina za istočnonjemačke robote. U tom sportu Jugoslavija je pobjeđivala dvije velesile hladnoratovskog svijeta - SSSR i SAD, pri čemu su finala s “Rusijom” Kondrašina i Gomeljskog bila osobito impregnirana protusovjetskom, postinformbiroovskom ideološkom gorljivošću. Uspjeh jugoslavenske košarke - nadalje - nije bio centraliziran. Za razliku od uspjeha današnjeg hrvatskog rukometa koji je isključivo vezan uz jedan klub i grad (pa je samim time - barem za mene - lišen ikakve emotivne privlačnosti), jugoslavenska je košarka bila policentrična, a u njoj su bitnu ulogu imali manji centri: Zadar, Split, Ljubljana, Sarajevo. Nadalje, taj uspjeh nije se svodio samo na reprezentaciju, nego je imao i svoje klupsko krilo, pri čemu su kruna bila 80-e i početak 90-ih godina, kad su četiri ex-Yu kluba u 11 godina sedam puta osvajali klupski europski kup prvaka. Konačno - uspon košarke u Jugoslaviji je bio pupčano vezan uz uspon urbaniteta. Za razliku od nogometa kojem su hrana i izvorište bili livade i otvoreni suburbani prostori, košarka je po klasnoj stratifikaciji, infrastrukturi i kulturnom kodu bila sport parketa i asfalta. Preduvjet za taj uspon bila je nagla (i često ishitrena) urbanizacija, a košarka je ostala jedan od najvidljivijih simptoma te urbanizacije. Na neki način moglo bi se i reći da je (barem u Hrvatskoj) košarka dospjela u krizu kad je u krizu dospio i tranzicijski grad.

Ima li se sve ovo na umu, posve je jasno da se filmska priča o jugoslavenskoj košarci ne može ispričati a da ne bude i politička. Takav je slučaj i s filmom “Bićemo prvaci sveta” beogradskog režisera Darka Bajića, filmom koji za temu ima uspon i početke jugoslavenske košarke, te prvu titulu svjetskog prvaka koju je SFRJ osvojila 1970., kad je u Ljubljani pobijedila SAD. Bajićev film nastao je po knjizi beogradskog sportskog novinara Aleksandra Miletića “Jazz basket”, a u osnovi se ponajprije bavi generacijom beogradskih igrača i (kasnije) sportskih aktivista koji su zasijali beogradsku košarku. Dvojica od njih slavni su košarkaški funkcionari Bora Stanković i Radomir Šaper, treći je otac jugoslavenske trenerske struke Aca Nikolić, a četvrti je najmanje poznat, no u filmu dramaturški središnji: to je osnivač Crvene zvezde, trener, a kasnije i direktor RTV Beograd Nebojša Popović. U narativnoj konstrukciji Bajića i njegova scenarista Nebojše Romčevića, sve - svi kasniji uspjesi, sportska mitologija i rezultati - plod su sjetve te četvorice prapionira. Riječ je o pomalo narcisoidnom, beogradocentričnom gledanju na stvar, no na njega Bajić i njegova ekipa imaju pravo. Na koncu - oni su u Beogradu napravili film, mi nismo.

Bajićev film napravila je ista produkcijska tvrtka koja je svojedobno u Srbiji doživjela golemi uspjeh dvofilmom i TV serijom “Montevideo” o odlasku jugoslavenske nogometne reprezentacije na prvi Mundial 1930. U razdoblju kad je Srbija secesijom ostalih republika SFRJ politički ostala sama, Dragan Bjelogrlić i njegova ekipa napravili su film o tome kako su beogradski igrači unatoč bojkotu Hrvata uspjeli postići nešto svojim vlastitim snagama. Kao svaki povijesni film, i taj je film dakako ponajprije bio film o sadašnjici, wishful thinking o novoj Srbiji koja se, iako napuštena od svih, vraća na svjetsku scenu. Istodobno, taj je film bio šarmantna (no - politički ne neutralna) mistifikacija o Beogradu 30-ih kao gradu charlestona, tramvaja, imućne buržoazije, pristalih djevojaka i cura, neprestane zabave. Slično kao “fetive” fantazije o Tijardovićevu Splitu 20-ih, i “Montevideo” je pričao o tome kako smo mi bili “kul” dok nije došlo “ovo” (ili - kad je posrijedi komunizam - “ono”). Stoga me uoči gledanja “Bićemo prvaci sveta” zanimalo kako će Bjelogrlić i ekipa pomiriti taj pasatističko-građanski resantiman s nečim što je u srži titoistički jugoslavenski mit. Kad sam vidio film, shvatio sam da za Bajića i Bjelogrlića to nije bio problem. Oni su sadašnju dominantnu ideologiju (antikomunizam i pasatizam) samo ugradili u utrobu jugonostalgije, onako kako se alien usadi u utrobu astronauta.

Proizvod sistema

Jugoslavenska košarka bila je - ako ćemo biti pošteni - proizvod sistema, u onoj mjeri u kojoj i bugarski zborovi ili Boljšoj teatar: ta činjenica ne govori o sistemu ni dobro, ni loše, ona je naprosto činjenica. Ta činjenica - međutim - autorima “Bićemo prvaci sveta” izaziva evidentnu nelagodu, pa je omataju cijelom jednom konstrukcijom o tome kako je košarka bila takoreći disidentski projekt, subverzija. Dok se prešućuje činjenica da su se dva od četiri “oca” beogradskog basketa friško vratili iz partizana, naglašava se (točna) činjenica da je Bora Stanković bio sin ubijenog “narodnog neprijatelja”. U filmu Vladimir Dedijer o junacima izravno govori kao o “beogradskim buržujčićima” za koje “on zna zašto igraju košarku, a i oni to znaju”. Scenaristi uvode lik dalmatinskog partizana, oficira KNOJ-a Šutala ( Leon Lučev) koji kinji i tlači mlade “buržujčiće”, da bi potom - kao u nekoj beogradskoj varijaciji tuđmanovskog mita o pomirbi crvenih i crnih - na kraju filma postao gorljivi navijač. Pritom gledatelj ne može gledati Šutala a da mu na um ne padne najslavniji Dalmatinac i KNOJ-evac srpskog filma Ivo Medanić ( Ivica Vidović) iz Pavlovićeve “Zasede”. U Pavlovićevu žestokom i veličanstvenom antikomunističkom klasiku figura Drugog (Hrvata) bila je moralno zrcalo kroz koje se gleda razulareno poratno divljanje. Kod Bajića Drugi postaje personifikacija režima, jer taj režim naravno ne može biti “naš”. A Bajićev kalkulantski, dozirani antikomunizam svoje finale ima na kraju filma, gdje usporedo teku dvije radnje. Jedna se odvija na parketu gdje Jugoslavija pobjeđuje unatoč (zar ste sumnjali?) krađi sudaca, a druga u RTV kabini gdje zli agenti (OZNA-e? Udbe? KOS-a?) nastoje sabotirati TV prijenos da narod ne bi vidio kako - naši gube.

Kad čovjek sve to gleda, ne može se a ne složiti s tezama koje je Petar Glodić nedavno iznio u Novostima. “Bićemo prvaci sveta” film je o jednom od mitova komunističke Jugoslavije napravljen tako da se taj mit “proda” novoj vladajućoj, antikomunističkoj ideologiji. U tom smislu, Bajićev je film licemjeran, ali licemjeran baš u onoj mjeri i baš na onaj način na koji je licemjeran dobar dio današnjih Zagrepčana, Splićana, Beograđana, Skopljanaca. Licemjeran je baš onoliko koliko i ex-jugovićka radnička i niža srednja klasa koja živi u komunjarskim neboderima, grije se na komunjarske radijatore, ima komunjarske diplome, prima penziju komunjarskih industrija, ali glasuju za Vučića, Gruevskog i Karamarka, te guguću krotko njihovu verziju povijesti i “istorije”. “Bićemo prvaci sveta” utoliko je perfektan filmski stroj za ispunjavanje želja. To je film dizajniran da zavari bez šava “nas što smo sada” na “nas od prije”.

Hrvatska petorka

U jednom trenutku Bajićeva filma trener Ranko Žeravica ( Sergej Trifunović) na dan će finala igračima izdiktirati prvu petorku. To je trenutak u kojem se hrvatski gledatelj - htio ne htio - mora osjećati čudno. Jer, ta petorka glasi ovako: Tvrdić, Plećaš, Šolman, Ćosić i Skansi. Usred filma koji slavi jugoslavensku košarku kao projekt beogradske mlade buržoazije vi najednom shvatite da prvu petorku koja će te večeri u Sloveniji postati prvak svijeta čine tri Splićanina, jedan Zadranin i jedan Zagrepčanin. To je trenutak u kojem se hrvatski gledatelj mora neizbježno osjećati kao magarac. Ali, ne zato što su “oni” uzeli naše medalje i eksproprirali “naše” uspjehe. Na koncu konca, beogradski su autori radili film koji će njihovu publiku zanimati i ispričali dio priče koji je njima važan. Mora se osjećati kao magarac zato što mi tu priču - nismo ispričali. Hrvatsko odbijanje da stečevine SFRJ inkorporira kao svoje simboličko nasljeđe na koncu je donijelo posljedice: da nad tom stečevinom mi više nemamo simbolički “suverenitet”.