DEADLINE

Promjena je neupitna, naravno, selidbe su mala smrt, rastave isto tako - koliko smrti u jednom životu žena može podnijeti?

Tko smo mi ako više nismo ti iz tog kreveta, tog stana, tog odnosa? Mi, ali neke druge. I te druge su, sad već imam iskustva, dobre žene, samo treba preživjeti oproštaj sa samom sobom
 Neja Markičević / CROPIX

Jedino sigurno je promjena, kaže mi Facebook u jednom od svojih upornih pokušaja da smiri neurotičnu zapadnjačku civilizaciju. Ali, jel’ Facebook ikada hodao ulicama tvog života nekoliko mjeseci nakon što je taj tvoj život naprasno završio?

Jel’ Facebook ikad sjeo u kafić gdje si naručivala veganske torte za rođendan djeteta alergičara prije samo osam mjeseci a da u tom gradu pa ni državi više nema ni djeteta, a ni tebe?

Jel’ Facebook ikada otišao džogirati na trasu gdje si to radila sa svojim dečkom, uz rijeku, tamo gdje je bio studio produkcije koju si vodila, i ugledao samo praznu halu u koju neki ljudi s viljuškarima, mrtvi-hladni, šlagirani od beogradske košave i sunca u augustu, s duvanom u ustima, unose robu za koju bi se moj scenaristički mozak kladio da je pala s kamiona? Jesi li, Fejsbuče?

Jesi li se ikad vratio na Vis, tamo gdje si se udavala, na onu istu plažu s bijelim oblucima koje su crtali anđeli u raju, tamo gdje si mislila da je baš tvoj život ona “živjeli su sretno do kraja života” bajka, jesi se ikad vratio na to mjesto, ali s nekim drugim?

Jesi li pokušavao udahnuti zrak na terasi apartmana i otpustiti (još jedna new age riječ kojoj pravo značenje znaju samo jezikoslovci), život koji si poznavao, život kakav si poznavao, i ne vidjeti slike nekadašnjeg držanja za ruke, zavjeta, rođenja djece, škampa na buzaru, tragova burme na prstima gdje ih više nema, privjesaka za ključeve koji više ne otvaraju stanove u kojima si se smijao, kuhao kavu i pekao piletinu u rerni na kojoj je 180 kao 220 stupnjeva na drugima? Jesi li, Fejsbuče?

Jesi li morao pogledati konobara u oči i izdržati misao “ovo je njezin novi frajer, dakle”, dok je u tebi golema rupa, tuga beskrajna, crnilo koje nitko nikada neće moći ispuniti nikakvim ljekovitim pijeskom, jer si i ti mislila da neće biti drugoga?

Jesi li se, Fejsbuče, ikada vratio u opustošeni grad koji si nekad zvao domom, nakon što si iz njega morao bježati kao dijete, očekujući da si konačno došao - Doma - a doma nema, jer je vrijeme kad si ti učio voziti roza bicikl posuđen od starije sestre (pa si ga noću gulio tatinim ključem od Lade, ne bi li izgubio ružičastost), jer je to vrijeme davno nestalo, i postoji samo u tvojoj fantazmagoriji u kojoj je moguće da se i mali ti, dok prljavih tabana juriš kući da se mater ne naljuti, sapleteš u noge onom inspektoru u općini iz pjesme Daleke obale koji si danas?

Jesi li, Fejsbuče, ikad spavao u stanu koji ti je bio dom kad si počela sama živjeti sa svojim dvogodišnjim djetetom, jesi li ikada hodao stepenicama po kojima je ona naučila hodati, a ona i ti sad živite negdje drugdje, i ti samo po nevidljivim otiscima na prljavom rukohvatu vidiš da je tu učila hodati?

Jesi li pogledao tog nekog novog potom i pitao: vidiš li te tragove ručica, a da bi on rekao “ne” i prošao jer, realno, nitko ih normalan u sadašnjosti ni ne može vidjeti?

Nisi, jel’? Nisi, i zato, Fejsbuče, ne s…

Promjena je neupitna, naravno, smisao života je da teče, selidbe su mala smrt, rastave isto tako, a da te pitam - koliko smrti u jednom životu žena može podnijeti? Beograd je za mene, oprostite mi, bio čaroban jer mi je pomogao, jer nova scenografija puno toga može promijeniti, pa i podnijeti raspad obitelji koju sam tako jako željela.

Bio je i komuna na određeni način: projektne su selidbe za nas posebne luđake nomadske prirode. Bio je moje novo rođenje, jer nisam morala prolaziti hodnicima male smrti gubitka koji me bolio: miris lipe bio je nov parfem ulice u koju smo se doselile, put do vrtića bio je nov, pekara s posnim kiflama na uglu vidala je moje rane jer nije bilo konteksta “ono kad smo mi zajedno”. Igraonica Kliker me spasila: zimske bih večeri provodila tamo dok se Lena igrala, a da baš ni jednu zajedničku uspomenu od tamo nisam imala.

Zato sada kada sam se vratila na 24 sata - pakao. Svaki korak bila je nedavna, friška prošlost koje više nema, lov za onim osjećajem koji smo kao krug ljudi koji se družio po Dorćolu imali, a sada više ne mogu sresti nikoga na cesti: nema ih.

U Zagrebu sam nakon smrti najboljeg prijatelja prestala ići u omiljeni restoran, prestala jesti jednu vrstu tjestenine. I dok sam samoj sebi tepala da su mi promjene u krvi, da je promjena upravo ono što me okreće i goni, zatekla sam se kako su dijelovi mog srca po raznim stanovima, sjećanjima, mjestima na moru.

Kaže mi prijateljica kako je nakon 15 godina braka mislila da više nikad neće moći putovati - proputovali su, naime, cijelu Europu zajedno. Dok mi to priča, ja gledam kroz prozor hotelske sobe prema Sarajevu koje sam već gledala mnogo puta, pa i s Lenom na grudima.

Promjena jest neminovna, da, Fejsbuče, i izuzetno je zavodljiva. Jer nema ništa zdravije od mogućnosti da sami sebe iznova kreiramo. Ali je i teška. Skloni smo graditi identitet u repetitivnim ritualima za koje nismo ni svjesni da su rituali: način na koji se budimo, trenutak u kojem posežemo za drugim tijelom, osmijeh konobaru u kafiću koji jedini na Zlarinu radi u šest ujutro kad vam se budi drugo dijete, salon u kojem vam naprave najbolju frizuru, napolitanka nakon buđenja.

Tko smo mi ako više nismo ti iz tog kreveta, tog stana, te kuće, te ulice, tog odnosa? Sjećam se da mi je pričala jedna majka kako je mjesecima lutala po ulicama kad joj se osamnaestogodišnje dijete odselilo u drugi grad na fakultet, tražeći sebe kako gura kolica, tricikle, romobile, i kako ga čeka na tramvajskoj stanici da dođe kući živ i zdrav iz noćnog izlaska.

Pronašla je sebe, kaže, ali neku drugu. I te druge su, sad već imam iskustva, dobre žene, samo treba preživjeti oproštaj sa samom sobom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 13:51