RATKO BOŠKOVIĆ Europa neće dopustiti da se ponovi afera sa švicarcem

Europska unija praktički je ukinula stambene kredite u stranoj valuti, odnosno u protuvrijednosti strane valute, ili, popularno rečeno, “s deviznom klauzulom”. Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. “o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine” ne može biti jasnija.

U Članku 23. Poglavlja 9 Direktive propisano je sljedeće... Ako je ugovor o kreditu u stranoj valuti, države članice moraju osigurati da u trenutku sklapanja kredita postoji prikladan regulatorni okvir kojim se jamči da potrošač (zajmoprimac) ima pravo (a) promijeniti ugovor o kreditu u alternativnu valutu pod određenim uvjetima, ili (b) moraju postojati drugi aranžmani kojima se ograničava tečajni rizik kojem je potrošač izložen ugovorom o kreditu.

Alternativna valuta (u koju zajmoprimac ima pravo pretvoriti ugovor o kreditu) je (a) valuta u kojoj potrošač primarno prima prihod ili drži imovinu iz koje se kredit treba isplatiti, ili (b) valuta države u kojoj je potrošač imao boravište u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, ili u kojoj trenutno ima boravište...

Te odredbe odnosit će se u Hrvatskoj na stambene kredite koje će građani uzeti od banaka nakon što Direktiva 2014/17/EU dogodine bude prenesena u hrvatske zakone. Zakonske izmjene neće se odnositi na prije ugovorene kredite. Što to praktično znači?

Uzme li neki građanin, koji prima plaću u kunama ili ima boravište u Hrvatskoj, stambeni kredit u kunama s obavezom da ga otplaćuje u protuvrijednosti neke strane valute (eura, švicarca, jena ili juana...) on će, ako tako odluči, moći zatražiti od banke da mu kredit preugovori u kune po aktualnom tržišnom tečaju, ili će se nekako sam moći zaštititi od promjene tečaja kune prema toj valuti.

To znači da banke teret negativnih tečajnih razlika više neće moći prebacivati na svoje zajmoprimce. Ako će svatko moći iz svojeg ugovora ukloniti “deviznu klauzulu”, ili dobiti zaštitu od za njega nepovoljne promjene tečaja, devizna će klauzula postati besmislena i de facto zakonom ukinuta.

Šira javnost ne bi to ni znala da je ovih dana na Direktivu 2014/17/EU nije upozorio profesor Ivan Lovrinović sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta tvrdeći da su hrvatske vlasti tu zakonsku novost zatajile od hrvatskih građana. Profesora su odmah demantirali Ministarstvo financija i HNB navodeći da tu nema nikavih tajni. I, doista, upis Direktive u internetsku tražilicu trenutno otvara službene novine EU s traženim propisom prevedenim na sve službene jezike Unije, pa tako i na hrvatski.

Direktiva 2014/17/EU reakcija je europskih zakonodavaca na kredite u protuvrijednosti švicarskog franka, ili “u švicarcima”, te na užasne socijalne i ekonomske probleme koje su ti krediti izazvali kada je CHF 2010. i 2011. godine poskupio sa 0,65 na 0,95 eura. Europska politika očito je odlučila spriječiti da se tako nešto ne ponovi i u budućnosti.

Mnogi su i u Hrvatskoj tražili zakonsku zabranu kreditiranja s deviznom klauzulom u bilo kojoj stranoj valuti, pa i u euru, iz različitih motiva i s različitim obrazloženjima. No, kako je HNB tečaj kune prema euru držao 20 godina praktički fiksiranim, prevladavajući kunski krediti s eurskom deviznom klauzulom nisu ljudima predstavljali neki veći problem. Ipak, činjenica da banke iz eurske štednje nisu davale kunske kredite bez eurske devizne klauzule govori da ni same banke (a tko to može znati bolje od njih?) nisu vjerovale u trajnu čvrstoću tečaja kune.

I banke su se, kao i gotovo svi ostali kreditori, bojale da bi se i Hrvatskoj mogao dogoditi neki vanjski šok od kojega HNB ne bi mogao obraniti tečaj kune (kao što Rusija lani nije uspjela obraniti rublju nakon pada cijene nafte i zapadnih sankcija) ili da bi se ekonomska politika mogla odlučiti za jednokratnu devalvaciju (kao Češka 7. studenoga 2013.), a tada bi one same morale svojim štedišama podmiriti tečajne razlike ili bankrotirati.

No, relativni spokoj nad kreditima s eurskim deviznim klauzulama grubo su razorili krediti čija je glavnica bila vezana uz švicarce. I do tada se u teoriji smatralo da devizna klauzula općenito predstavlja sistemski rizik za banke, no tek su švicarci pokazali koliko je neprihvatljivo, nesigurno i opasno da se banke od tečajnih razlika osiguravaju (“hedžiraju”) na “običnim” građanima.

Tek je eksplozija glavnica i rata kredita u švicarcima, a potom i eksplozija političkog nezadovoljstva, zorno demonstrirala koliko je neprimjereno kompleksne financijske instrumente prodavati građanima bez financijskih znanja i iskustva, bez prihoda i imovine u istoj valuti, ili bez spretnosti da se sami zaštite od tečajnih slomova.

To nipošto ne znači (kako je to, na primjer, tražio sudac Kolakušić) da deviznu klauzulu treba apsolutno zabraniti u svim ugovorima o kreditima ili trgovačkim ugovorima. Nipošto! Hedžiranje prema deviznim tečajevima (kao i prema kamati, cijeni robe, kreditnom riziku...) mora stajati na raspolaganju i pružateljima, i posrednicima i korisnicima financijskih i ostalih usluga i proizvoda.

Koliko je opasno, toliko hedžiranje ima i nezamjenjivu ulogu u održavanju likvidnosti i stabilnosti financija i poslovanja. Ali, samo pod uvjetom da obje strane koje ugovaraju hedžing imaju podjednaku pregovaračku snagu i podjednake mogućnosti upravljanja rizikom. Europska direktiva 2014/17/EU u biti je posvećena tome da takva fer pravila igre osigura i u pregovorima banaka i njihovih klijenata građana.