Nakon što je 15 godina po cijelom svijetu i kroz cijelu dostupnu povijest istraživao raspodjelu dohotka, francuski ekonomist Thomas Piketty sa svojom knjigom „Kapital u 21. stoljeću“, u kojoj je objavio rezultate svojih istraživanja, postao je globalna senzacija.
Što zaista znamo o tome kako se raspodjela dohotka mijenjala kroz stoljeća, pitao se Piketty? Da li dinamika akumulacije privatnog kapitala doista koncentrira bogatstvo u rukama malobrojnih, kako je to još u 19. stoljeću vjerovao Karl Marx? Ili ujednačavajuće sile rasta, konkurencije i tehnološkog napretka s vremenom smanjuju razlike i stvaraju veću harmoniju među različitim slojevima društva, kako je u 20. stoljeću tvrdio Simon Kuznets?
Pikettyjevi odgovori na ta pitanja potresli su čovječanstvo i šokantnu nejednakost u nekim dijelovima svijeta doveli su u fokus političkih i ekonomskih rasprava.
Senzacija je Pikkety postao i u Hrvatskoj nakon izlaska prijevoda njegove knjige, a osobito kada je u travnju 2014. posjetio Zagreb. No, Piketty je u Zagrebu nastojao učiniti i nešto više od potpisivanja svoje knjige i gostovanja u „Filozofskom teatru“ HNK i Srećka Horvata: zatražio je od ovdašnjeg ministarstva financija da mu dostavi podatke o raspodjeli dohotka u Hrvatskoj.
Godinu i pol kasnije Jutarnji je ekskluzivno objavio da je ministar Boris Lalovac doista dostavio Pikettyju podatke o plaćama, a dobila ih je i redakcija. Što je Piketty iz njih mogao saznati?
Mogao je saznati samo to kako je milijun i 366 tisuća i 356 zaposlenika u Hrvatskoj u prvih osam mjeseci ove godine među sobom raspodijelilo 52 milijarde i 78 milijuna kuna neto plaća. Nije mogao saznati ništa o dohocima od kapitala (profitu, dividendama, najamnini, kamati, prinosima na osiguranje i sličnom), a nije mogao saznati ni to kako se raspodjela plaća u Hrvatskoj mijenjala tokom godina i desetljeća. Pa ipak, i relativno skromni podaci koji se mogu izvesti iz raspodjele plaća vrlo su zanimljivi i omogućava usporedbu Hrvatske i drugih zemalja, barem prema trenutnom stanju.
Nakon malo zbrajanja i dijeljenja, Piketty će iz podataka Ministarstva financija – Porezne uprave moći saznati da je „gornjih“ deset posto koji primaju najveće plaće (a one su od osam tisuća pa do iznad sto tisuća kuna prosječno mjesečno) ubralo ove godine jedanaest milijardi i 323 milijuna kuna ili 21,7 posto ukupnog neto dohotka.
„Donjoj“ desetini s najnižim prosječnim neto osobnim dohocima (od nula do 2500 kuna mjesečno) ukupno je pripalo tek 733 milijuna kuna, što čini samo 1,4 posto ukupnog neto dohotka. To istodobno znači da najnagrađivanija desetina prima 15,4 puta više od desetine najslabije plaćenih. U toj kategoriji najslabije plaćenih ima jako puno, više od 44 tisuće, zaposlenika koji su prosječno manje od 500 kuna na mjesec primili zbog nekih izvanrednih okolnosti. No i to su zaposlenici, i njihove su plaće dohodak, pa ih se iz računice ne može ispustiti.
Piketty u svojoj metodologiji koristi i sloj „donjih“ 50 posto. Njega u Hrvatskoj čini 683 tisuće osoba s plaćama od nula do četiri tisuće kuna pa recimo da je tom platnom razredu u prvih osam mjeseci ove godine isplaćeno 12 milijardi i 780 milijuna kuna ili 24,5 posto ukupnog dohotka od plaća iz radnog odnosa.
Još je preostala „sredina“, ili Piketyjeva „srednja klasa“, 40 posto zaposlenih s plaćama od četiri do devet tisuća kuna, koju u Hrvatskoj čini oko 547 tisuća radnika. U raspodjeli ukupnog neto dohotka njima je pripalo 53,7 posto novca.
Kamo ti podaci o plaćama svrstavaju Hrvatsku na globalnoj slici nejednakosti, kakvu je u svojoj knjizi „Kapital za 21. stoljeće“ ocrtao Thomas Piketty?
Kao najegalitarnije, Piketty navodi skandinavske zemlje 1970-ih i 1980-ih godina. U njima je „najviših“ 10 posto ili najbolje plaćena desetina primala malo više od 20 posto ukupnih plaća, a „donjih“ 50 posto je primalo oko 35 posto. Za zemlje koje imaju prosječnu nejednakost po plaćama, a takva je većina europskih, među njima Francuska i Njemačka, prva skupina prima 20-30 posto ukupnog neto dohotka, a druga oko 30 posto.
Hrvatska je, prema tome, tek za nijansu manje egalitarna od najegalitarnijih. Ili, za nejednakost po plaćama između deset posto najnagrađivanijih i ostatka zaposlenika nipošto se ne bi moglo reći da je prevelika. Možda „donjih“ 50 posto ima premali udjel u ukupnim plaćama, ali tu bi pravu sliku mogla kvariti statistička razdioba.
Hrvatska se nejednakost po dohotku najbolje plaćenih i ostatka pogotovo ne može niti usporediti s američkom nejednakošću zadnjih desetljeća, pa čak ni s relativno egalitarnom međuratnom Amerikom. Udjel „gornjih“ deset posto najbolje plaćenih u ukupnom dohotku u Sjedinjenim Državama nakon Drugog svjetskog rata punih pet desetljeća kretao se oko 33 posto, da bi od kraja 1980-ih do danas odletio povrh 45 posto (što je jedno od glavnih i nama Europljanima najšokantnijih Pikettyjevih otkrića u knjizi „Kapital“).
Mogu li se iz podataka koje je hrvatsko Ministarstvo financija dostavilo Thomasu Pikettyju izvući kakvi zaključci i smjernice za kreiranje politike? Ako da, onda je to zaključak da je hrvatska raspodjela dohotka od rada vrlo egalitarna i tipično europska pa nema potrebe ni za kakvom politikom usmjerenom prema otklanjanju neprihvatljivih, ekstremnih nejednakosti. Drukčiji bi se možda zaključak mogao izvući kad bi se u ukupni dohodak uključila i zarada od kapitala, ali na te podatke moramo još pričekati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....