SLAVENKA DRAKULIĆ 'Što povezuje Tomića i Politkovskaju? To što nasilje koje im se dogodilo razotkrivaju državu i društvo u kojem žive'

Dok čitam o fizičkom napadu na kolegu Antu Tomića i verbalnim napadima na Olivera Frljića, prijetnjama Nini Violić a sada i Ivici Đikiću, napadima na Milorada Pupovca - a lista je sve duža - pada mi na um sudbina ruske novinarke Ane Politkovskaje. Ta je novinarka kritički pisala o Putinu (Putins Russia, 2004.), zbog čega je doživjela prijetnje smrću i pokušaj trovanja, sve dok prije deset godina, baš na Putinov rođendan, nije završila upucana u liftu u svojoj zgradi. I uz ozbiljne sumnje nije dokazano - niti dokazivano! - da je to bilo naručeno ubojstvo pa je osuđen izvršitelj a ne i naručitelj. Nije jedina, ubojstva se u Rusiji broje na desetke.

Što povezuje Tomića i Politkovskaju? To što nasilje koje im se dogodilo razotkrivaju državu i društvo u kojem žive. Formalno su to demokracije, ali vlast i društvo funkcioniraju prema nekim drugačijim, otprije poznatim obrascima. Poznavala sam Politkovskaju i sjećam se kako je govorila da joj ljudi dobronamjerno govore kako je naivna kad vjeruje da će pisanjem promijeniti društvo, da previše riskira, da pazi kako piše. Ona im je odgovarala da novinarima i općenito ljudima, umjetnicima i građanima uopće ne preostaje ništa drugo nego se ponašati kao da stvarno žive u demokraciji, da pokušaju slobodno govoriti, pisati, režirati, glumiti. Jer nikada i neće doći do demokracije osim tako da građani uzimaju slobode koje im zakon daje (na primjer, članak 38 Ustava RH koji jamči slobodu mišljenja i izražavanja misli te zabranjuje cenzuru). Možda tako ispadaju naivni, ali dobro je da potpisuju peticije i izlaze na protestne skupove, okrugle stolove to jest da se za slobodu govora bore tako da je prisvajaju u svakodnevnom životu.

Zanimljiva je i razlika između Hrvatske i Rusije. Čini se da je ovaj napad na Tomića spontani čin nasilja. Gotovo je sigurno da ni jedan političar u ovoj zemlji, čak i ako su mu se takve misli vrtjele po glavi dok je čitao zajedljive satirične tekstove na svoj račun, nije naručio napad. Vjerojatno je da ni iza provale u stan, prijetnji ili izvrgavanja poruzi osoba drugačijeg mišljenja ne stoji jedna osoba koja vuče konce nasilja. Jer kad je riječ o spontanom nasilju, nema naredbodavaca. Naredbe su nepotrebne, obrazac funkcionira sasvim drugačije. Dovoljno je da par vodećih političara u svojim javnim nastupima ukaže na to kako neki pojedinci, neki takozvani kulturnjaci i slični, nemaju poštovanja za hrvatske svetinje. Oni u svojem navodnom stvaralaštvu vrijeđaju Domovinu, veterane, ratne žrtve, Katoličku crkvu. Ne treba zaboraviti da to isto svojim uvjerenjem čine homoseksualci i ateisti - a ima i onih koji vrijeđaju već samim svojim postojanjem. Podrazumijeva se da zajednicu treba braniti od djelovanja takvih štetočina. Metoda ima raznih, od onih koji stoje na raspolaganju nedemokratskoj vlasti kao što su smjene nepoćudnih i općenito kadroviranje, pa sve do uličnih obračuna spontanim napadima. Formalna demokracija je krhka biljka. Dovoljno je stvoriti atmosferu prijetnji pojedincima, sijanja straha i nekažnjavanje nasilja pa će i ono malo slobode mišljenja i izražavanja iščeznuti.

Ovo spontano nasilje odlično izvršava zadatak “čišćenja “ ili “lustracije” a da se pritom ne može reći da se na primjer vlast služi nedopuštenim sredstvima. Osviještena zajednica sama poduzima akcije odvajanja kukolja od žita. Vlast pritom ima savršeno čiste ruke. Nema potrebe petljati se s policijom i sudovima kao kod ubojstva Politkovskaje. “Optužnice” su u pravilu niz vrlo općenitih kvalifikacija izrečenih usput, na nivou osobnog mišljenja. A ne treba se ni mučiti s pribavljanjem dokaza. No spontano je nasilje teško kontrolirati. Što kad se iscrpe svi ti nesretni kulturnjaci, sve manjine i osobe različitog mišljenja?

Ponašanje Politkovskaje i mnogih drugih u drugim zemljama s autoritarnim, totalitarnim, fašistoidnim režimima - iako se nazivaju demokratskima - čini mi se zapravo dobrom preporukom: treba ozbiljno uzeti formalnu demokraciju, inzistirati na demokratskim zakonima i institucijama. Treba se oduprijeti nasilju tamo gdje se događa i braniti i Tomića i društvo kao da u stvarnosti imaju pravo na slobodu mišljenja i izražavanja. Zato što to znači uzeti ozbiljno sam Ustav Republike Hrvatske. Građani se ponekad znaju ponašati zrelije od svoje vlasti. U ovom bi slučaju bilo važno da se spontano nasilje ne širi dalje.

Sam ministar kulture nije se, čini se, posebno zabrinuo zbog napada na Tomića pa je odaslao mlaku i neodređenu poruku kako Ministarstvo osuđuje napad na svakoga građanina i podsjeća na odgovornost za javnu riječ. A možda bi bilo dovoljno da je citirao poznatu izreku koja se pripisuje Voltaireu: ne slažem se s vašim mišljenjem, ali ću do smrti braniti pravo da ga kažete. Naravno da je ministar čitao Voltairea. Ali njegova reakcija pokazuje da ne vjeruje u te riječi kad indirektno poručuje da je Tomić sam kriv za napad. Ne, napad je posljedica neodgovornih izjava političara kojima se uspostavlja atmosfera u kojoj vrijeđanje, mržnja i nasilje postanu normalni. Na žalost, Voltaire i prosvjetiteljstvo 18. stoljeća još su daleko od Hrvatske u 21. stoljeću. Dobro bi bilo da se što više ljudi pravi kao da smo već tamo.