SUZANA BARILAR Josipović kao da si ne želi priznati da je izgubio izbore, još sanja ružičasti san

Bivši predsjednik Ivo Josipović, čini se, i dalje sanja ružičasti san da stoluje u velebnim dvorima na Pantovčaku u kojima mu barem dva puta mjesečno na stol dolaze istraživanja javnog mijenja zbog kojih mu osmijeh ne silazi s lica. Svako od njih pokazuje da je njegova popularnost iznad 80 posto. Knjiga gostiju u Uredu predsjednika puni se velikom brzinom - nema onoga tko ne želi biti primljen u njegovu uredu na prvom katu Pantovčaka, svi žele biti u njegovoj blizni, rado je viđen gost gdje god da se pojavi, svi bi se rukovali i fotografirali s njim, ili barem mu iza ramena provirivali dok daje izjave u kameru. Pokazati da si toliko blizu predsjedniku države i najpopularnijem političaru nije mala stvar.

I onda odjednom pomisli Josipović: pa čekaj, kad mi već tako dobro ide mogao bih ja i na iduće parlamentarne izbore. Popularan sam, na zadnjim izborima na kojima sam se natjecao dobio sam više od 1,1 milijun glasova birača. Siguran sam pobjednik, a onda pravac Banski dvori, ako već ne kao premijer onda barem kao ministar. Tako nekako, ako je suditi po njegovim izjavama, razmišlja Ivo Josipović. U svojem posljednjem medijskom istupu bivši je predsjednik najavio da na predstojećim parlametarnim izborima sa svojom strankom Naprijed Hrvatska namjerava osvojiti, ni manje ni više, nego relativnu većinu, odnosno najviše glasova birača.

- Želimo relativnu većinu, možda visoki udio u nekoj vladajućoj koaliciji - optimistično je izjavio prije dva dana u jednom intervjuu. Još i prije nego što je uopće osnovao stranku čuli smo njegove planove o tome kako želi biti budući premijer.

I nema tu ničeg nelegitimnog niti posebno neobičnog. Sigurno je da niti jedan političar koji ulazi u izbornu utakmicu neće najavljivati da će osvojiti dva mandata ili nijedan. Najpesimističnije procjene, čak i od onih koji ne govore da će biti izborni pobjednici, idu najmanje do toga da se bez njihovih mandata neće moći formirati niti jedna vlada.

Nije u tome ni Josipović iznimka.

Međutim, otkad je izgubio izbore on nikako da sam sebi to prizna. I umjesto da si uzme neko vrijeme i razmisli kakva će biti njegova buduća politička karijera, kad se već nije želio umiroviti, svom se silinom zaletio u političku borbu a da prije toga nije okupio ozbiljnu vojsku i napravio strategiju koja bi spriječila da ga iz te političke arene na kraju iznesu na nosilima.

Ukratko rečeno - juriša Josipović na Markov trg bez municije, bez ljudi, bez novca, s aureolom prvoga hrvatskog predsjednika koji je izgubio izbore. I mašta o relativnoj pobjedi. Baš poput Milana Bandića prije nešto manje od pet godina.

Osim što je predsjedničkim izborima prije pet godina upravo Bandić bio najveći rival tadašnjem pobjedniku Ivi Josipoviću, imaju još nešto zajedničko.

I Milan Bandić je baš poput Josipovića bio začaran brojem glasova koje je osvojio na predsjedničkim izborima te je uz krilaticu “pa nisam bedast da bacim u vjetar 800 tisuća glasova” ambiciozno jurišao na Sabor. Nije ga spriječilo niti to što je stranku osnovao tek par mjeseci ranije i što ljudi koje je okupio nisu imali nikakvu političku težinu. Mislio si je: pa ako sam pobjeđivao na lokalnim izborima u Zagrebu koji je četvrtina Hrvatske, bez pol muke ću sa svojom strankom postati važan politički faktor na nacionalnoj razini.

I debelo se prevario.

Njegova Stijena doživjela je fijasko - uspio je osvojiti oko dva posto glasova. Primjerice, u 1. zagrebačkoj izbornoj jedinici, gdje ga na lokalnim izborima deset godina nitko nije uspio ni izdaleka ugroziti, glas mu je dalo manje od šest tisuća birača. Na najgori je mogući način Milan Bandić saznao da to što te žele za gradonačelnika ne znači i da te žele za premijera.

Za razliku od Bandića koji je uvijek bio i ostao lokalni političar, Josipović je ipak bio pet godina na čelu države. Nije u svom mandatu napravio ništa revolucionarno niti povijesno, s čime bi danas mogao tražiti povjerenje birača za mandat u Saboru ili Vladi. Doduše, u okviru svojih ovlasti nije ni mogao puno, pa je dovoljno bilo i to što nas kao predsjednik nije osramotio, nije bio konfliktan, unio je uljuđenost i smirenost. Kao predsjedniku bez ovlasti i odgovornosti to je bilo sasvim dovoljno da mu cijeli mandat više od 80 posto ljudi daje visoke ocjene. Ali može li to biti dovoljno za pobjedu o kakvoj sanja za parlamentarne izbore?

Teško.

Računa doduše i Josipović na glasove iz predsjedničkih izbora otprije pet mjeseci - često i on voli reći da ne smije iznevjeriti ljude koji su mu dali 1,1 milijun glasova.

No, ne bi smio zanemariti da je jedan dio tih glasova dobio i zahvaljujući podršci 17 stranaka koje su stale uz njegovu kandidaturu. Osim toga ne stoje ti glasovi ni u kakvom magičnom sefu koji će otvoriti uoči parlamentanih izbora i reći - evo, tu su moji glasovi. Osim toga dobar dio tih glasova već je ionako izgubio jer se pokazao nevjerodostojnim - tek nakon što je izgubio izbore počeo je kritizirati i Milanovićevu Vladu i tako pokazao da mu je bilo važnije nezamjeriti se SDP-u kako mu ne bi uskratili novac za financiranje kampanje, nego govoriti istinu.

Trebao bi Josipović znati da su svaki izbori nova bitka u koju se ide ispočetka. A ova je tim teža za manje i neafirmirane stranke kao što je Josipovićev Progresivni savez, jer su i izborna pravila ponešto drugačija.

Prije svega Josipović je stranku tek osnovao. Nema nikakvu infrastrukturu na terenu, a ni s ljudima koji su mu se dosad priključili nije se baš previše usrećio. Osim njegova tu su još dva, tri poznata imena. A neki imaju takvu reputaciju da bi za Josipovića bilo bolje da mu se nisu ni priključili. Tjednima i mjesecima je najavljivao velike prelaske iz SDP-a koji su se sveli na jedno ime, nepoznato široj javnosti. Sad pak govori da su mu se pridružila i “dva, tri HDZ-ovca, pa čak i HSS-ovac”. Velika snaga, nema šta. A mora do izbora imati barem 140 imena - po 14 za svaku od izbornih jedinica. I ne samo to - barem njih 10 mora biti prepoznatljvo jer nema više nositelja lista. To znači da Josipovićevo ime može biti na samo jednoj listi. U ostalih devet izbornih jedinica mora imati druge ljude koji će privući birače da daju glas njegovoj stranci. Pred njim je nimao lak zadatak. On ga, po svemu sudeći, još nije niti svjestan. Barem dok se ne probudi iz onog ružičastog sna.