SUZANA BARILAR Kako uopće birati između ‘kuge i kolere’

Poprilično su se uznemirili u lijevom bloku ako je suditi prema porukama koje su proteklih dana poslali neki od visokih dužnosnika SDP-a.

“Svaki glas za malu stranku koja ne prijeđe prag 8. 11. bit će bačen glas u korist HDZ-a.” “Treći putevi su se često pokazali kao stranputice. S njima nikad ne znate na čemu ste. Tko želi Milanovića, neka glasuje za njega, tko želi Karamarka, eno mu ga. Tko ne želi Karamarka, nema trećeg izbora”, izjavili su Milanka Opačić i Arsen Bauk.

Ovakve isključive poruke da je glas za manje stranke propali glas ne čude ako se zna da sva istraživanja pokazuju kako ćemo 8. studenoga dobiti relativnog, ali ne i konačnog pobjednika izbora. Šampanjac će otvoriti onaj koji uspije na svoju stranu pridobiti upravo manje stranke i opcije. I to ne manje stranke s kojima su već sklopili predizborne saveze i koje se već desetljeće i pol “šlepaju” uz one velike kako bi ušićarile pokoje ministarsko ili direktorsko mjesto, a čim ih dobiju zaborave na programe i promjene za koje su se tako gorljivo zalagale.

Ovaj put bi poželjne udavače radi ostanka ili dolaska na vlast mogli postati neki potpuno novi politički igrači, poput Mosta Bože Petrova i ORaH-a Mirele Holy. Ankete pokazuju da šanse za prolazak u Sabor imaju i Josipović- Čačićev pakt i Glavašev HDSSB i Milan Bandić.

Kombinacije za suradnju od kojih se Milanoviću zasigurno diže kosa na glavi.

U HDZ-ovoj Domoljubnoj koaliciji, pak, već je sada osam stranaka i Tomislav Karamarko je potpuno svjestan da mu neće biti nimalo lagano manevrirati sa željama i ambicijama toliko partnera ako bude sjedio u fotelji premijera.

Ako u taj svoj osmerac s kormilarom bude morao priključiti još pokojeg putnika, brod bi lako mogao prevrnuti.

I Milanović i Karamarko morat će, na svoju veliku žalost, sa svim tzv. malim strankama nakon izbora razgovarati i pokušati ih uvjeriti da podrže upravo njihovu opciju. A što više bude tih malih o kojima će ovisiti buduća Vlada, to će pregovori biti teži. Da ne govorimo o tome kako će tek biti voditi takvu Vladu. Dovoljno se prisjetiti Račanove šesteročlane koalicije koja se tri puta raspadala.

Stoga cijena koju će nakon ovih izbora morati platiti lijevi i desni neće biti mala.

Neke od opcija već se postavljaju ultimativno i prema SDP-u i prema HDZ-u. Ne pokazuje se samo ORaH kao tvrd orah. Članovi Mosta jasno poručuju da će podržati samo one koji su spremni provesti njihove reforme javne uprave. A ako na to ne budu spremni, oni su spremni na nove izbore. Mirela Holy jasno je dala do znanja da s HDZ-om ne misli imati posla, ali i da Milanovića čekaju mukotrpni pregovori bude li trebao njezinu stranku za osvajanje još jednog mandata.

Iz SDP-a je izašla jer se stranka nije držala obećanja zapisanog u Planu 21 oko objedinjavanja nacionalnih parkova i teško je očekivati da će Milanoviću dati bjanko potporu bez jasne garancije da će reforme koje zagovara njezina stranka biti provedene. A čak i ako u konačnici podrži njegovu Vladu, to ne znači da se Milanović može opustiti jer će mu Holy stalno puhati za vrat.

Bivši predsjednik Ivo Josipović neće s HDZ-om ni po koju cijenu, ali to teško da je utjeha Milanoviću jer zna da mu takva koalicija može donijeti koliko koristi toliko i štete. Sjeća se valjda još njihove predsjednik-premijer suradnje.

No, ako je spreman radi ostanka na vlasti pružiti ruku i čovjeku kojega je donedavno nazivao polusvijetom i probisvijetom, interesnom klikom, najvećom nepogodom, stvarateljem legla korupcije u Zagrebu..., suradnja s neomiljenim Josipovićem trebala bi mu biti puno manji problem.

Da nema nikakvih inhibicija, pokazao je i svojim neograđivanjem od Glavaševe garde, čime je jasno dao do znanja da je radi zadržavanja vlasti spreman pregovarati i s nepravomoćno osuđenim ratnim zločincem.

Uostalom, kao i Karamarko, iako zasad o suradnji s HDSSB-om mudro šuti.

I naravno da zato i lijevi i desni priželjkuju da što više glasova birača ostane u njihovu dvorištu, odnosno da što manje drugih političkih opcija osvoji prolazak u Sabor.

Potpuno je izvjesno da unatoč stalnom zazivanju treće opcije, i to već petnaestak godina od izbora do izbora, ni na ovim izborima od toga neće biti ništa. Nitko nije dovoljno jako iskočio da bi ugrozio duopol SDP-a i HDZ-a. Jedna od te dvije stranke dat će i jedanaestog premijera.

Nakon 8. studenoga nećemo dobiti hrvatskog Miru Cerara, ali bismo zbog nikad veće razočaranosti birača u dvije najjače opcije mogli imati nove snage na političkoj sceni koje će veliki itekako morati uvažavati.

Stalno zazivanje “ili mi ili oni” i jednima i drugima bi se moglo obiti o glavu jer bi na kraju moglo ispasti - ni vi, ni oni.

I zato bi, umjesto što pozivaju birače da ne daju glas manjim strankama, vladajućima bilo bolje da se pitaju zašto se birači okreću tim stranputicama i zašto danas građani ne prepoznaju te sve genijalne uspjehe njihove Vlade baš kao što jako dobro prepoznaju na listama HDZ-ove koalicije devet ministara iz Sanaderove Vlade koji o stranačkoj koruptivnoj hobotnici “nisu ništa znali”. Pa nije Ivan Vilibor Sinčić na predsjedničkim izborima osvojio 16 posto zato što je imao genijalan program i ideje. Upravo suprotno.

Tih 300 tisuća ljudi glasalo je za Sinčića jer im je dosta i SDP-a i HDZ-a.

Možda je to najbolje prije koji dan rekao Radimir Čačić: “Nažalost, u poziciji smo da biramo između kuge i kolere jer sami ne možemo osvojiti dovoljno mandata da imamo premijera”.

Manje opcije će sigurno proći u Sabor, i to neće spriječiti nikakva propaganda velikih. No, ako ne žele plesati samo jedne izbore, bolje im je da ne zaborave na svoja glavna obećanja. Jer, veliki će opstati bez obzira na njih.