TRIDESET GODINA OD NAJVEĆE NUKLEARNE HAVARIJE U POVIJESTI Černobil je najviša cijena kojom je plaćen komunizam. Platili su je Bjelorusi

Prvi maj padao je u četvrtak. Već se u srijedu kraće radilo: radni je narod krenuo na proljetne odmore, jedni na selo da obiđu roditelje i provjere kako su voćke zametnule plod, drugi na more, da rastvore persijane i prozrače vikendice pred ljeto. Ćeif im je kvarilo to što se u srijedu naoblačilo, a za vikend se najavljivala kiša. Novi radni dan bio je tek u ponedjeljak.

Na sam praznik u jutarnjim je vijestima javljeno da se zbio “incident” u atomskoj elektrani u Černobilu. Riječ je zvučala zloslutno: svaka nevolja kojoj se ne znaju razmjeri je incident. Osim toga, vijesti iz Sovjetskog Saveza kreću se sporo, i stižu cenzurirane s nekoliko dana, mjeseci ili godina zakašnjenja: nesreća u Černobilu dogodila se pet dana ranije, još u nedjelju.

Bila su to već zadnja vremena, kada su i službeni jugoslavenski mediji bili krajnje negativno raspoloženi prema Sovjetima. Bez ostatka se vjerovalo Zapadu, javljali su se dopisnici iz Pariza, Londona, Stockholma, Rima – televizija, Tanjug i glavne dnevne novine, u našem slučaju Oslobođenje – imali su dopisnike u svakom zakutku svijeta, a kamoli ih neće imati u glavnim gradovima Europe, da bi se tek na kraju čulo što kaže dopisnik iz Moskve, koji je također bio nepovjerljiv prema domaćinima, pa bi, prenoseći službena izvješća TASS-a ili saopćenja Vrhovnog prezidijuma, gotovo ceremonijalno izgovarao riječi ograde. Još su samo zadrti staljinisti Rusima vjerovali na riječ.

Tako je bilo i tih dana, tokom dugog prvomajskog vikenda, kada će prvi put biti spomenut i otrovni radioaktivni oblak, koji je vjetar ponio prema Skandinaviji i Europi. Vijesti su zvučalo izrazito zloslutno, premda nisu postojali mediji koji bi podjarivali zle slutnje i generirali paniku. U televizijskom dnevniku vijesti o posljedicama incidenta u Černobilu emitirane su u uobičajenom vanjskopolitičkom terminu, negdje u desetoj minuti dnevnika, a u novinama jedva da ih je i bilo na naslovnim stranicama. Nije to bilo dirigirano informiranje, kao što bi danas netko izvolio reći, nego naprosto nije postojala žudnja za katastrofom i smakom svijeta – karakteristična za eru tabloida – a niti se, zapravo, tačno i znalo što bi nam mogao značiti incident u nuklearnoj elektrani.

Prvim majem započinjao je pretposljednji mjesec u životu moje None. Umirala je od raka tiroidne žlijezde, ali smo se pravili da se to ne događa. Dvadeset pet godina ranije, u svojim kasnim pedesetim, bolovala je od hipertireoze – u ono vrijeme poznate i kao Bazedovljeva bolest – koja se liječila radioaktivnim jodom i zračenjem. Štitnjača je četvrt stoljeća mirovala, da bi onda buknula.

Tih praznika još uvijek se kretala po kući. Kuhala je ručak, prala suđe, i sve je, kao, bilo normalno, osim što noću nije spavala, jer joj je tumor pritiskao dušnik i gušio je. Dok bismo na televiziji gledali vijesti o Černobilu, ona je zabrinuto komentirala: Vrag je zračenje, Marija Curie umrla je zato što je eksperimentirala rengen zracima, a koliko li je rengena u jednoj atomskoj centrali! Tješila me njezina briga. Mislio sam, ako je tako ona zabrinuta, onda i nije tako strašno bolesna. A onda se i brinula, samo da bi nam svima s njenom bolešću bilo lakše.

Sjećam se mnogih potankosti iz ta četiri praznična dana. Pamtim šta sam čitao, šta učio za fakultet, pamtim što sam jeo: počinjala je sezona jagoda, kojim ću se tog svibnja i lipnja hraniti, kao što se hranim svake godine, sve strepeći da će ih uskoro nestati. Nisam znao da su jagode, ustvari, najugroženije, da su jagode najotrovnije, jer se zemlja napila radijacije. To će se saznavati sljedećih godina i desetljeća, kada se malo pomalo bude upotpunjavala slika o černobilskom incidentu, koji će, opet malo pomalo, biti preimenovan u černobilsku katastrofu. U jagodama je samo srce nesreće. Srce od stroncija 90.

Medijska histerija

Sljedećih trideset godina snimaju se dokumentarni filmovi o černobilskoj katastrofi, gledamo prizore djece iz oronulih ukrajinskih bolnica koja umiru od malignih bolesti, a nesreća u atomskoj centrali koristi se za antikomunističku propagandu Zapada i za tvrdnje o neumitnosti raspada Sovjetskog Saveza. Naime, prvo i posljednje objašnjenje za katastrofu tiče se uvijek primitivne i zaostale sovjetske tehnologije, nepostojanja sigurnosnih mehanizama i procedura, nikakve ekološke svijesti u planiranju izgradnje atomske centrale... Naše su elektrane sigurne, hvale se na Zapadu. Atomska centrala ekološki je najsigurniji i najprokušaniji izvor energije. Francuska posjeduje dvadeset atomskih elektrana, s ukupno pedeset osam reaktora, više nego što ih je ukupno na teritoriju bivšega Sovjetskog Saveza, i onda je važno naglasiti razliku između njihove i naše tehnologije. Tako će devedesetih černobilska katastrofa, kao i svojevrsna medijska histerija koja će na Zapadu oko nje rasti, vrlo korisno utjecati na prodaju “sigurne” američke i francuske nuklearne tehnologije na europskom istoku i u zemljama trećega svijeta. Nama se sigurno neće dogoditi ono što se dogodilo njima.

Istina o Černobilu saznavala se desetljećima, i zapravo je ni danas ne znamo cijelu. Prvih dana, mjeseci i godina vijesti su bivale filtrirane kroz javne i tajne partijske i državne strukture. Poslije ih je filtrirala druga strana, kroz antikomunističku i antisovjetsku državnu propagandu, ili zarad jačanja vlastitog gospodarstva. Zatim je filter bio medijsko-zabavni: o Černobilu se govorilo i pisalo samo ako bi postojala neka spektakularna, senzacionalna novost. Ako takve nije bilo, onda bismo je izmišljali. Tako je jedan stvarni događaj, incident, nesreća, katastrofa, prerastao u legendu i metaforu. Kada se danas govori o Černobilu, obično se to čini kroz metaforu i legendu.

I meni je Černobil metafora, javna i privatna. Naravno, privatna metafora je, kao i privatna legenda, uvijek zanimljivija: Nona je poživjela jedva još mjesec dana. Na moj dvadeseti rođendan bila je već jako loše. Bio je to prvi moj rođendan koji se nije slavio – slavit ćemo kad Nona bude bolje... - onaj prošli, devetnaesti, provodio sam u vojsci, tako da je osamnaesti bio i posljednji koji sam doista slavio... Sutradan, 29. svibnja, bilo joj je još gore. Sljedeća noć bit će posljednja koju je prespavala kod kuće. Ujutro 31. svibnja moj otac poslao je bolnička kola da je voze u bolnicu. Komšiluk je virio iza zavjesa, pogleda zabrinutih i uplašenih – a, opet, bolje da je na nju pao grah, nego na mlade, bolje da sve ide po redu – i tako je dva-tri minuta, koliko je trebalo da je odvedu, nakon što je sama sišla niza stube i ušla u bolnička kola, trajao oproštaj Sepetarevca s Olgom Rejc, koju su oni finiji zvali gospođa Olga, oni manje fini Nona – jer bi tako čuli od mene, dok su je oni skroz primitivni zvali baka.

U bolnici je, kako to obično i biva, započelo umiranje. Nisu je liječili, jer je nisu ni imali čime liječiti. Primijenjena je, kako se to kaže - simptomatska terapija. Dali su joj kortikosteroide, čime je na noć-dvije i na dan-dva olakšano disanje. Treći dan više nije pomagalo. Nisam joj išao u bolnicu, nego sam joj preko majke slao Oslobođenje. Novine od 5. lipnja više nije otvorila. Bila je svjesna, sve joj je bilo jasno, ali vijesti je više nisu zanimale. Umrla je prije svitanja, 6. lipnja. Već je bilo započelo Svjetsko prvenstvo u nogometu. Sahranjena je već sutradan, u subotu 7. lipnja.

Na sanduku je bila malena pločica od mijedi, s imenom, prezimenom, te datumom rođenja i smrti: 5.IV.1905-6.VI.1996. Graver joj je greškom produžio život za punih deset godina. Ali nismo uložili reklamaciju. A i kako bi? Da odgodimo pokop dok se ne izradi nova pločica, s ispravnim datumom. Sljedećih deset godina Nona je za mene bivala u vremenskom okviru graverove pogreške. Vazda se gnjevila na sav taj bosanski šlamperaj – Njemica i Dubrovkinja među svijetom u kojemu se nekako morala upojediniti, od kojeg se morala odijeliti – i na kraju su joj, eto, iz šlampavosti darivali cijelih deset godina života. Makar i u legendi i u metafori.

Mjedene pločice

Da je poživjela u zbilji 1992. dočekala bi još jedan rat. Bih li ja u ljeto 1993. napustio Sarajevo da je Bog ozbiljno shvatio graverovu grešku? Možda bih, možda i ne. Ona je život činila jednostavnijim i praktičnijim, nije bila paničar, i rat bi mi s njom bio nešto drugo nego s majkom. A opet, uz nju živu možda bih otišao u isto vrijeme, ali mnogo dalje. Njezina je vizura bila svjetska: ako nisi tu gdje jesi, onda ti je bolje da ideš što dalje.

Deset godina sam je nosio uza se, kao neku živu mogućnost. I sjetio sam je se tog 6. lipnja 1996. Tada je istekao i onaj njezin život koji je nastao iz graverske greške, i koji će nanovo postati prezentan, i biti povijesna činjenica od drugorazrednog značaja, kada za koju stotinu ili tisuću godina budući arheolozi raskopaju groblje na Barama, i među preostalim koščicama jednoga davnog grada pronađu i tisuće mjedenih pločica s datumima rođenja i smrti. Hrđa li mijed u zemlji? U žuto-zelenoj ilovači sarajevskih Bara? Mislim da ne hrđa, i da će jednoga dana netko povjerovati da je Olga Rejc poživjela devedeset i jednu, a ne osamdeset i jednu godinu. To će biti istina, a ne ono što se zbilja dogodilo.

Nonino umiranje jedan je sloj privatne metafore Černobila. Kao što je Černobil sloj u privatnoj metafori o umiranju. U obje metafore upisana je, ugravirana greška zasad bezimenog sarajevskog gravera. Jednom bi se i njegovo ime moglo razotkriti.

U vrijeme nesreće još uvijek je nesiguran bio i zemljopisni položaj gradića na rijeci Pripjat koji je nekada naseljavalo četrnaest tisuća ljudi. Istina, odmah se znalo da je Černobil u Ukrajini, ali tek će se godinama kasnije saznati da se nalazi na sjeveru Ukrajine, uz samu granicu s Bjelorusijom. U ono vrijeme bile su to administrativne granice sovjetskih republika, da bi se početkom devedesetih pojavile kao granice suverenih država. Što se tada toliko važno promijenilo? Pa, recimo to da se pred čvrsto zatvorenim očima svijeta raskazala i rasvijetlila činjenica da je jedna mala država od devet i pol milijuna stanovnika, koji nastanjuju prostor manji od bivše Jugoslavije, ušla u fiktivnu i neformalnu zajednicu suverenih europskih zemalja kontaminirana zastrašujućim dozama radioaktivnosti. Naime, dok je tek mali prostor velike Ukrajine ozračen tokom černobilske katastrofe, trećina Bjelorusije trajno je zagađena i ozračena. Tamo se rađaju i žive ljudi koji svakoga dana primaju fatalne doze radijacije. Ali to nije informacija, to nije vijest koja bi mogla zainteresirati onaj dio svijeta koji je raspad Sovjetskog Saveza doživio kao svoju političku, ratnu i civilizacijsku pobjedu.

Bjelorusija nema, niti je kada imala, atomsku elektranu. To je poljoprivredna zemlja, koja je u posljednjim desetljećima Sovjetskog Saveza doživjela ubrzanu industrijalizaciju. Pred raspad tamo se živjelo bolje nego u drugim dijelovima beskrajne konfederacije. Bjelorusi su, međutim, svih sedam desetljeća zajedničkog života tretirani kao drugorazredni građani u velikoj zajednici ravnopravnih republika, naroda i građana. Zvuči kao paradoks: kako neka zajednica može biti zasnovana na ravnopravnosti i bratstvu svih sa svima, a da istovremeno postoje oni drugorazredni? To je osnovni problem života u komunizmu: paradoks je nadmoćan matematici. Bjelorusi su u toj priči prolazili kao i Ukrajinci: s jedne strane, jezikom i kulturom fatalno su bliski Rusima, toliko bliski da se dijelovi njihovih identiteta prirodno sjedinjuju i pretapaju u rusku kulturu – pa je tako, recimo, Nikolaj Gogolj Ukrajinac po rođenju i životnom iskustvu, a Rus po jeziku, književnom djelu i kulturnom opredjeljenju – a s druge strane, nitko kao oni, Ukrajinci i Bjelorusi, ne osjeća tako snažnu potrebu da se izdvoji i razlikuje, da ne bude Rus i da se odrekne svega ruskog u sebi.

Srca za mali narod

Veliki narodi nemaju razumijevanja za male. Ljute se na njih, misle da su mali i uskogrudi, za razliku od njih koji su velikodušni. Sve ovo pod uvjetom da su narodi velika tijela koja kolektivno misle i osjećaju. Ali i ako nisu, sasvim je malo pojedinaca u velikom narodu koji imaju srca za mali narod, a u malom je narodu još manje onih koji znaju kako je velikom narodu i što to ljude iz velikog naroda priječi da shvate ljude iz malog naroda. Cijelih sedamdeset godina postojanja Sovjetskog Saveza Rusima nije išlo u glavu zašto Bjelorusi i Ukrajinci toliko insistiraju na svom jeziku. Nisu im dali škole na materinjem jeziku. Nisu im dopuštali zasebnu književnost. Zar nije normalno da pišu i govore ruski kada već svi, bez ijednog izuzetka, znaju ruski? Zar veliki jezik nije privilegij, naspram malog koji je muka? One koji su, ipak, pisali i govorili bjeloruski ili ukrajinski nazivali su nacionalistima. Zato riječ nacionalist u Ukrajini i Bjelorusiji znači nešto radikalno različito od riječi nacionalist u Hrvatskoj. Nacionalist je tamo onaj koji piše i govori na svom jeziku.

Južni vjetar

Černobil je najviša cijena kojom je plaćen komunizam. Platili su je Bjelorusi. I tek manjim dijelom Ukrajinci. Na prvoj stranici “Černobilske molitve”, najmoćnije knjige Svetlane Aleksijevič, koja na hrvatski nije prevedena, ali jest na slovenski (izdanje Modrijan, Ljubljana 2009, prijevod Veronika Sorokin), piše da su njemački fašisti tokom rata popalili 619 bjeloruskih sela, skupa s njihovim stanovnicima. Černobil je uništio 485 sela, od kojih je 70 zauvijek moralo biti zatrpano u zemlju. Tokom Drugoga svjetskog rata život je izgubio svaki četvrti Bjelorus. Svaki peti danas živi na kontaminiranom zemljištu: to je dva milijuna i sto tisuća ljudi, od čega sedamsto tisuća djece. Radioaktivnost je najvažniji čimbenik u demografiji naroda Bjelorusije. U Golemskoj i Magilevskoj regiji, piše Svetlana Aleksijevič, mortalitet nadmašuje natalitet za dvadeset posto.

Tih je dana, krajem travnja 1986, zapuhao južni vjetar, i oko 70 posto radionukleida oslobođenih pri eksploziji palo je na Bjelorusiju. Da je zapuhao sjeverac, kiša radioaktivnog pepela zasula bi Kijev, a zatim se raširila po jugoistočnoj Europi. Oko 23 posto bjeloruskog teritorija zagađen je radionukleidom cezija 137. Oko 1,8 milijuna hektara na tom području obrađeno je poljoprivredno zemljište. Nitko ne uvozi poljoprivredne proizvode iz Bjelorusije. Nekako se i podrazumijeva da krumpir i rajčice, raž i pšenica trebaju ostati njima. Čovjeka ljuti pomisao da bi mogao imati nešto s njihovom radioaktivnošću.

Što je Bjelorusija? Posljednja europska diktatura. Tako se još govorilo do prije nekoliko godina. Sada se više ne govori, jer baš i nema velike razlike između “neliberalne demokracije” u Madžarskoj i diktature u Bjelorusiji. Osim što Lukašenko hapsi vođe opozicije i šalje ih na robiju. U Europskoj Uniji takvo što još uvijek nije nužno raditi. Ali čak i da nije tako, čak i da je Bjelorusija doista posljednja europska diktatura, bilo bi i bezdušno i nepristojno da to bude prva asocijacija na tu zemlju-mučenicu, gdje se ljudi rađaju i umiru u sjeni Černobila, i tako će ostati dok god bude Europe i Bjelorusije. Proći će stoljeća prije nego što zračenja minu. I tu se ne može ništa. To je nepopravljivo, kao greška gravera na pločici s mrtvačkog sanduka. Trebamo li odgoditi sahranu? Ili trebamo živjeti sa sviješću o tome da smo nešto dužni Bjelorusiji?

Nismo joj ništa dužni ako je istina da je za černobilsku katastrofu odgovorna samo sovjetska vlast, da je sve to bila prljava i nesavršena sovjetska tehnologija, da se sve to nama nije moglo dogoditi... Ali onda se malo prije dvadesetpete godišnjice Černobila, 11. ožujka 2011. dogodila katastrofa u Fukušimi. Nakon zemljotresa od devet stupnjeva Richterove ljestvice, koji je pogodio Tokio, nastupio je cunami, koji je potopio spremnike s nuklearnim gorivom i ugušio električne agregate, nakon čega je došlo do ispuštanja radioaktivnih tvari u more i u atmosferu, a tri dana kasnije i do eksplozija u trećem reaktoru, pa još dva dana kasnije i do požara u četvrtom... Danas se tvrdi da je u havariji Fukušime u atmosferu ispušteno samo deseti dio radioaktivnih tvari ispuštenih po katastrofi u Černobilu. Je li to cijela istina? Možda i jest, ali ima nešto što, ipak, zapanjuje: informacije su opet filtrirane, ali sada ne u ime sovjetske partijske propagande, nego u ime neke vrlo sumnjive ideje o globalnoj sigurnosti. Naprosto, nisu nas htjeli uznemiravati pa su lagali o Fukušimi, kao što su četvrt stoljeća ranije, da nas ne bi uznemiravali, lagali i o Černobilu. Samo što je u ono vrijeme istina, ipak, procurila – jer je trebalo rušiti komunizam.

Černobilska katastrofa mogla je biti mnogo veća da se nije gasio požar i da nije sagrađen betonski oklop u koji je zazidan reaktor. Mrtvi su svi vatrogasci i skoro svi građevinari. Umrli su da bi drugi bili spašeni, i da bi, bez imalo patetike rečeno, bila spašena Europa. Bila je to, u punom smislu riječi, gesta proleterske internacionalne solidarnosti. Posljednja u povijesti komunizma. Nakon što bi nekoliko minuta gasili požar, vatrogasci bi kratko bolovali i ubrzo umirali, sažeženi nevidljivom vatrom. Nigdje u Europi nema spomenika tim ljudima, niti postoji svijest o njihovoj žrtvi. Svojevrsnu posvetu njima načinio je strip crtač i pripovjedač Emmanuel Lapage u strip-albumom iz 2012. “Jednog proljeća u Černobilu”, koji, zahvaljujući Marku Šunjiću i Fibri, postoji i u hrvatskom izdanju. Taj je album jedini artefakt koji smo u ovoj zemlji imali pred tridesetu godišnjicu Černobila. Jedina potvrda ispisana na hrvatskom jeziku da se nešto dogodilo 26. travnja 1986, u jedan sat, dvadeset tri minuta i pedeset osam sekundi...

Kada je 8. listopada 2015. objavljeno da je Svetlana Aleksijevič dobila Nobelovu nagradu za književnost, bila je to jedna od onih nagrada koju ovaj čitatelj smatra svojima. Skoro onako i onoliko koliko je njegova Nobelova nagrada koju je onomadne dobio onaj njegov gimnazijski drug, sugrađanin, zemljak i brat u jeziku. Svetlana Aleksijevič prvi je bjeloruski i šesti ruski nobelovac u povijesti. Po njezinom, ona je i ukrajinski pisac, pošto joj je majka Ukrajinka, a dijelom ukrajinska je i Svetlanina autoidentifikacija, ali to kod nacionalista – onih u našem smislu riječi – stvara bijes, pa za nju ne žele znati, ili je cinično i s podcjenjivanjem otpisuju kao – Ruskinju i ruskog nobelovca. Iako je žestoko protiv Vladimira Putina, neki će ukrajinski nacionalisti njezinu Nobelovu naradu smatrati Putinovom podvalom. To je paradoks nacionalističke logike, ali i objašnjenje kako su i zašto bivši komunisti tako lako postali nacionalisti. Samo su jedan paradoks u mišljenju zamijenili drugim.

“Černobilska molitev” – kako glasi naslov na slovenskom - knjiga o černobilskoj zemlji mrtvih, pisana je i dopisivana skoro dvadeset godina. Kao i u drugim njenim knjigama, čujemo glasove ljudi, žena i muškaraca, svjedoka Černobila, ili onih koji samo žive posljedice katastrofe koja traje i koja, zapravo, nikad neće ni prestati. Černobil nije samo jedna strašna eksplozija, nego su Černobil sve one stotine godina koje će proći prije nego što se radijacija ugasi. Nigdje glasovi mnogih tako ne vibriraju i ne tangiraju čitateljevu maštu kao u ovoj knjizi...

U metafori Černobila postoji jedan važan, meni najbliskiji sloj, kojim se, svatko na svoj način, bave i Lapage i Aleksijevič: sloj nostalgije, identiteta, zavičaja, jezika, iskorijenjenosti, pripadanja... U današnjem Černobilu živi nekoliko stotina ljudi, koji su se vratili bez obzira na radijaciju. U Pripjatu, međutim, u tom oglednom gradu sovjetske moći i snage, u kojemu su živjela gospoda drugovi, inžinjeri, znanstvenici i vizionari, ne živi nitko. Tu je sve onako kako je bilo i posljednjeg dana prije trideset godina. Oni koji su odlazili, mogli su ponijeti samo knjige i malo dekontaminirane odjeće. To je bilo sve i bilo je zauvijek. Odlazak iz Pripjata i Černobila, iz svih onih bezimenih, nestalih i pokopanih sela i gradića južne Bjelorusije, odlazak je za sva vremena, zauvijek i bezuvjetno. Protjeranima ne ostaje ništa osim, eventualno, slova koja sačinjavaju ime njihova rodnog grada. Koji li je osjećaj imati Pripjat u osobnoj iskaznici? Nikad to nećemo saznati.

Kondenzirano vrijeme

Černobil je događaj s kraja komunističke epohe, ali i s kraja dvadesetog stoljeća. U njegovoj su metafori sadržani svi nastradali i pobijeni, ali i svi oni koji se tokom tog stoljeća više nisu mogli vratiti kući. Zato što su im zavičaji etnički očišćeni, a oni su to smeće koje je trebalo očistiti, ili zato što su im zavičaji ozračeni, a ljudsko je tkivo ranjivo, osjetljivo na zračenje?

Ove godine Prvi maj pada u nedjelju, u dan Uskrsa, po julijanskom kalendaru. Golema većina stradalih u černobilskoj katastrofi, kao i skoro svi koji i danas umiru od posljedica zračenja, tradicijom ili vjerom su pravoslavni. Svejedno je vjeruju li u Boga ili su ateisti. Na ovaj Uskrs je, dakle, trideset godina od jutra kada je u svijetu objavljena vijest o incidentu u nuklearnoj elektrani. Godišnjica vijesti za povijest je važnija od godišnjice događaja.

Meni sad na um pada kako je radijacija, ustvari, kondenzirano vrijeme. U mom nekondenziranom vremenu, u posljednjih trideset godina, zbilo se pustošenje, nestanak svega i svih koji su mi bili bliski. U dupleks grobu na Barama ili u sjećanjima nestalo je sve. To je Černobil.