U kratkoj karijeri oca i supruga skupio sam popriličan broj blamaža: Godinama se smiješ Fani Čapaliji, a onda izvedeš sedam puta gori It’s OK trenutak

Ima Grunf pravo. Bolje ispasti budala nego iz vlaka. U vlaku možda nisam često, ali mi se zato budalaštine događaju stalno. Kao, recimo, na dan kad sam postao otac. Bila je to topla srpanjska noć prije točno tri i pol godine. U bolnicu supruga i ja stižemo još ujutro, ali stvar se otegla sve tamo do kasno uvečer. Za to vrijeme ja se motam oko bolnice i pomalo paničarim. Smiruju me roditelji, punica, prijatelji i kum, samo što razrednicu iz osnovnjaka nisam zvao i kuharicu iz vrtića za još neki savjet. A onda malo prije jedanaest zazvoni telefon. “Postali ste tata”, govori mi nepoznat glas i, ne brinite ništa, sam porod bio je relativno kratak i prošao je sjajno. U šoku sam, kao u polusnu u onoj smiješnoj zelenoj bolničkoj togi ulazim u rađaonicu kako bih prvi put vidio svoje malo čudo. I bogme sam lijepo to izveo, nema što. Prvo ušetavam u krivi boks. Unutra leži neka druga žena i doji neko drugo dijete pa me medicinska sestra Broj Jedan brže-bolje izvodi van i gura ošamućenog prema pravom krevetu. A tamo u ženinu naručju leži naše malo ljutito biće i glasno se dere. Izbezumljen sam. Ne pronalazim riječi. “Slobodno joj zahvalite. Smijete je i poljubiti”, kaže mi sestra Broj Jedan u naletu emocija.

Odlična ideja. “Hvala”, govorim u transu, ali umjesto u ženu, gledam u medicinsku sestru Broj Dva, neku koja je kroz rađaonicu prošla sasvim slučajno i sad se zaustavila i gleda me s upitnikom na glavi. A ja, skoro da ću je izljubit’ od sreće, ali me sestra Broj Jedan stisne za podlakticu. “Ženi zahvalite, SVOJOJ ženi”, naredi ledeno ispod glasa. Tako to bude kad otac prvi put ugleda svoju kćer. Bruka na bruku. “A čuj, sve je to od ljubavi”, pravdam se i dandanas ženi kad se prisjećamo te večeri. Ona se samo cinično nasmije. Naime, ništa manje ne briljiram ni na vlastitom vjenčanju, točno godinu dana kasnije. Opet je srpanj, vruć je sunčan dan, a u crkvi Svetog Marka ugodno prohladno i žamor. Odrađujemo sve u jednom potezu, i brak i krštenje djeteta, i svadbu i kćerin prvi rođendan. Začudo, sve ide kao po špagi, nema pijanog ujaka s barjakom, nitko ne upada u crkvu kao u “Diplomcu” da otme mladu. Na kraju ceremonije svećenik se, meni iza leđa, okrene okupljenima. Slobodno čestitajte mladoj, pozove ih, a ja poslušno, kao da sam gost, pružam ruku novopečenoj supruzi i kažem joj blijedo: “Čestitam ti, bravo!”. Gomila u crkvi se nasmije, nastane žamor. “Ne ti, telac”, protisne kum nervozno kroz zube, “ti si svoje obavio”.

“Sad stoj mirno i ne laprdaj, ljudi možda ne primijete da si upravo sišao s uma”, govori mi. Tako to ide, godinama se smiješ Fani Čapaliji, a onda izvedeš sedam puta gori “It’s OK” trenutak. A kad nabrajamo bruke u mojoj kratkoj roditeljskoj karijeri ne može se zaobići dan kad je kći prelazila na hranjenje bočicom. Pedijatrica nas je upozorila da bi bilo dobro da prije toga steriliziramo i bočicu i dudu. OK, kad su u pitanju djeca, nisam najoštriji nož u kuhinji, ali koliko ovo može biti teško? Preuzimam zadatak na sebe i dobro mi ide, sve tamo negdje do druge noći, kad u četiri ujutro žena bunovno nije ušla u kuhinju da me pita zašto mi treba pola sata za jednu običnu bočicu mlijeka. Otpuhnem prezrivo k’o onaj batler iz “Zvonili ste, milorde?”. “Pa steriliziram dudu”, objašnjavam i pokazujem kako se iskuhava u loncu vode. Žena se hvata za glavu. “Ne radiš to dnevno šest puta, samo prvi put, kad je duda nova”, govori rezignirano, a ja se povlačim u sobu, ne želim da se pretvori u zmaja.

A kad smo već kod zmajeva, sjećam se jednog poliesterskog koji sam kupio kćeri prošlog ljeta. Žena se protivila, naravno, odmah je vidjela probleme, ali mi smo odjurili do obližnjeg autokampa, uhvatili vjetar i krenuli sa zabavom. Dvije minute kasnije zmaj nam je već pobjegao, a mi jurimo za njim kroz šumu, ja na čelu kolone, malena se gega iza mene s pelenom na sebi i pas, već umoran i star, na kraju kolone. Zmaja nađemo u krošnji drveta ispod kojeg je parkiran austrijski kamper. Sami smo pa “posuđujem” lopatu s prednjeg sjedala i preko haube se penjem na drvo. Minutu kasnije zmaja slavodobitno predajem maloj u ruke i udaram se pritom po prsima kao gorila i ričem. Njoj je smiješno, ali ženi nije. Pokazuje mi prstom prema kamperu. A iznutra kroz prozor me panično gleda stariji bračni par, stari s nekakvom puškom u ruci. Za golubove, doduše, ali puškom. Skrušeno vraćam lopatu, enšuldigung i to, a malenoj zmaj opet pobjegne iz ruke. Eno ga i danas tamo na vrhu drugog drveta. Odlazimo pokunjeno kući jer “ne predaj se nikad, osim kad moraš”. Nije Grunf budala, kažem vam.