ZA JUTARNJI PIŠE ELLA DVORNIK Pokažite svojima da ih jako volite. Sljedećeg Božića možda ih ne bude...

Najljepše vrijeme u godini je pred nama. Vrijeme kada se obitelj okupi i provodi vrijeme zajedno. Ipak, ima nas mnogo koji nemamo cijelu obitelj na okupu. Nekad možda uzmemo zdravo za gotovo članove naše obitelji. Možda previše radimo ili nemamo vremena da bismo se stalno viđali. Uvijek odgađamo poziv i poruku onih ljudi za koje bismo uvijek trebali imati vremena.

Moja obitelj je raštrkana po državi, nije ih ostalo još mnogo. I nije fer da ih se sjetim samo ovako uoči Božića, ali baš u ovo vrijeme nekako imam potrebu sa svima se podružiti.

Nitko u mojoj familiji nije neki božićni tip. Nismo nikad organizirali velika druženja gdje se spoje obje strane i provode vrijeme skupa. I kao maloj to mi nije nedostajalo jer se nikad nije događalo.

Sada kada sjedim doma starija i puna obveza zaboravim čak i da mi je rođendan za gotovo sedam dana. Nekako više nemam vremena ni tome se veseliti. Razmišljam o poslu i svim stvarima koje moram završiti do kraja ove godine, razmišljam o svim svojim troškovima, računima koje moram platiti i novcu koji su mi drugi dužni.

Ipak, negdje u svojoj podsvijesti sjetim se svog dide Borisa i Božića koje sam provodila u Splitu. Baka Dijana bi okitila bor samo zbog mene i uvijek sam se nekako osjećala ugodno tamo. Moj djed Boris izgledao je baš kao Djed Mraz, uopće se nije trebao prerušiti. Imao je bijelu bradu i kosu i plave oči i obrazi su mu uvijek bili crveni. Trbuh se nazirao pa ga se uvijek sjetim kao simpatičnog djedice. To je bila velika sreća kad bismo se sastali. Moj djed Boris je bio strašno sretan kad bih se ja pojavila na vratima. Toliko bi me grlio i ljubio da bi mi se koža na obrazu crvenjela od njegove bodljikave brade. Ipak, vrijedilo je.

I tako sjedim sama u svojoj kuhinji, moja baka Dijana sjedi sama u svojoj kuhinji, i moja mama sjedi sama u svojoj. I zaboravile smo sve tri da Božić kakav znamo za nas više ne postoji. Da moj tata neće na božićno jutro igrati Playstation sa mnom i da me moj djed Boris više ne očekuje u svojem dnevnom boravku. Znakova pažnje je sve manje ispod naših borova koje možda danas više i ne kitimo. S odlaskom određenih ljudi, nama je otišao i Božić.

Ali nitko ne zaslužuje biti sam na božićno jutro, nitko ne zaslužuje da ga se zaboravi i nitko ne zaslužuje da ga se sjetimo samo onda kada ga više nema. I nije poanta da radimo puno, da zaradimo puno da bismo mogli imati više vremena na odmet, nekad možda ipak treba biti umjeren i ostaviti vremena za ljude. Jednog dana tih ljudi više neće biti.

I ja zaista ne znam što se dogodi kada umremo. Prisjećamo li se usamljenih Božića ili pak onih sretnih? Sjećamo li se lijepih iskustva ili žalimo za onima koje nismo imali? Osjećamo li krivnju što nismo više vremena proveli radeći ono što smo htjeli?

Koliko god se sada veselim Božiću i koliko god volim raditi i zarađivati i putovati, mislim da bi me više razveselilo da mogu samo još jednom vidjeti svog djeda ili svojeg tatu, ali nažalost, to je luksuz koji si nitko ne može priuštiti. I dok pišem, iako sam sretna, suze mi idu niz lice jer se sjetim svih onih Božića kada sam buntovno odbijala biti sa svojim roditeljima doma jer mi to nije bilo fora.

Da mi je vratiti samo jedan takav Božić…. Da mogu baki barem reći da ovaj Božić neće biti sama. Da mogu još jednom probuditi se kao dijete koje je vjerovalo u Djeda Mraza i otvoriti sve darove ispod jele. Da mogu barem još jednom sjesti za stol sa svima i svađati se oko toga što smijem ostaviti na tanjuru, a što ne. Ali ne mogu promijeniti prošlost. Ne mogu vratiti te trenutke s ljudima koji više nisu tu. Ali možda vi možete.

Možda vi koji sjedite sada doma i razmišljate o poslu, o novcu, o obvezama, možda vi još imate članove obitelji za koje mislite da nikada neće umrijeti. Možda ne planirate ovaj Božić provesti s njima, ali vjerujte mi, možda ih idući Božić više neće biti. Ako ovo čitate znajte da osjećaj krivnje koji ćete imati kada vas ljudi polako krenu napuštati ni jedan novac neće moći ublažiti.

Trenutak u vašem sjećanju koji će vas pratiti bit će vam vredniji od bilo kojeg dara ili razloga. I ne kažem da se samo treba za Božić okupiti oko onih koje volite, ali i to je početak ako to uopće ne činite. Nitko ne zaslužuje biti sam ovaj Božić. Ni beskućnik na cesti, ni vaši prijatelji, ni vaša baka, ni vaša mama, ni tata ni djed.

Ovaj Božić uzmite telefon u ruke, ali ne zbog Facebooka i ogorčenih komentara, nego zbog poziva članu vaše obitelji. Recite im da ih volite i cijenite i da vam je najdraži dan u životu baš onaj koji provodite skupa, sada dok još možete, jer već sutra je možda prekasno.