Zašto pojam "Zbirke u pokretu"? U namjeri da redefiniramo pojam "stalnog postava" zalažemo se za novu sintagmu - "Zbirke u pokretu". Njome nastojimo inicirati i pokazati pomake u prezentaciji, komunikaciji i interpretaciji fundusa Muzeja suvremene umjetnosti, koji u svojim Zbirkama posjeduje oko 9000 umjetničkih djela domaćih i inozemnih umjetnika.
Tom sintagmom istodobno želimo naglasiti i bitna svojstva suvremene umjetnosti: kretanje, promjenu, nestalnost, neizvjesnost... "Zbirke u pokretu" karakterizira fleksibilan okvir. Temeljna pretpostavka na kojoj se razvijaju "Zbirke u pokretu" polazi od činjenice da je današnji MSU multiprogramska ustanova, namijenjena najširem krugu korisnika. Muzeji današnjice - pa tako i zagrebački MSU - žele postati "proaktivni laboratoriji društvenog razvoja" (Brian Holmes).
Muzeji se, smatramo, osim što nude sredstva za usporedbu sadašnjosti i prošlosti, moraju kritički odrediti spram pojava koje ugrožavaju opstanak kulturnih i drugih paradigmi na kojima društvo počiva.
Temeljno poslanstvo muzeja - spoznavanje, očuvanje, kontinuiranje identiteta, odnosno prenošenje znanja i iskustva - stoga se podjednako angažirano i kritički treba ostvariti u svim programskim područjima muzeja - predstavljanju zbirki, tematskim i problemskim izložbama, retrospektivnim izložbama, performansima, akcijama i drugim izvođačkim umjetnostima, različitim oblicima edukativnih djelatnosti i dr. Zbirke ne žele krivotvoriti i uljepšati sliku umjetničkih zbivanja u proteklih pola stoljeća kako bi se udovoljilo pomodnim trendovima, uklopilo u općeprihvaćenu sliku o tome kako treba izgledati postav MSU ili odgovorilo na trenutačne ideološke zahtjeve.
Umjesto kustoske ili političke instrumentalizacije, "Zbirke u pokretu" ovdje su u službi kritičke revalorizacije podjednako društvenih uvjeta u kojima su umjetnička djela nastajala, kao i njihove recepcije u društvu.
Suvremeni muzej vodi računa o činjenici da prostor muzeja ne čini samo fizički prostor što ga određuje arhitektura, nego je to i tzv. prostor heterotopije, individualizirani, "unutrašnji krajolik" koji određuju sami posjetitelji. Svaki posjetitelj ulazi u muzej s drukčijim iskustvom, znanjem, potrebama, osjetljivošću i spremnošću za komunikacijom, odnosno interakcijom s umjetničkim djelom, stvarajući na taj način "unutrašnji krajolik" muzeja.
Prostorna organizacija sadržajnih cjelina "Zbirki u pokretu" omogućit će, sukladno dinamičnosti arhitekture muzejske zgrade, isprekidano, vektorsko, disperzivno kretanje izložbenim prostorima s poželjnim promjenama smjerova. Kretanje prostorom "Zbirki u pokretu" može biti ciljano i "navođeno", ali u novom MSU ostavljena je, i očekuje se, mogućnost slučajnog otkrića.
Gledatelj može iscrtati individualnu putanju, može napustiti razgledavanje Zbirki u bilo kojem proizvoljnom trenutku, a da se pritom ne osjeća zakinutim za doživljaj cjeline, jer su cjeline strukturirane otvoreno, istodobno zaključujući pojedini segment i navješćujući novu cjelinu.
Predstavljanje "Zbirki u pokretu" polazi od pretpostavke kako je moguće razvrstati, odnosno grupirati umjetnička djela skupljena u Zbirkama MSU u proteklih pedesetak godina prema temeljnoj razlici koju ta djela uspostavljaju spram "svijeta umjetnosti" i "svijeta života". Svako je umjetničko djelo diskurz, iskaz o nečemu. Uzimajući u obzir kriterij dominantnog iskaza u pojedinom umjetničkom djelu, moguće je razvrstati umjetničku građu MSU u pet velikih cjelina.
U 1. cjelini koju nazivamo "Umjetnost o umjetnosti" umjetničko djelo je iskaz o svojoj unutrašnjoj biti; u 2. cjelini "Umjetnost kao život" ono je iskaz o svojem društvenom poslanju; u 3. cjelini "Projekt i sudbina" umjetničko djelo je svojevrstan manifest projektivne naravi; u 4. cjelini "Riječi i slike" dominantan performativ umjetničkog djela je hibridizacija slike i teksta, slike i ideje. U 5. skupini "Velika enigma svijeta" dominiraju individualne mitologije pojedinih umjetnika, koje su u tolikoj mjeri osebujne i izolirane od prevladavajućih strujanja da ih je poželjno izdvojeno i predstaviti.
Sinopsis "Zbirki u pokretu" predviđa podjelu pet velikih cjelina na 23 grupe i podgrupe. U njima se umjetnička djela povezuju prema metakonceptualnom ključu, tj. prema idejnoj srodnosti, a ne stilskom, medijskom, oblikovnom, odnosno vremenskom određenju.
Grupe i podgrupe dobile su imena prema znakovitim naslovima pojedinih umjetničkih djela iz Zbirki MSU kao važnim orijentirima u klasificiranju i prezentiranju muzejske građe. Analizirajući naslove djela u zbirkama MSU, zaključili smo kako oni istodobno upućuju na pojedinačne umjetničke strategije, postupke ili "individualne mitologije" i vrlo dobro dokumentiraju "mijene ukusa", karakter vremena u kojem su ta djela nastajala.
Kao ilustraciju navest ćemo nekoliko primjera: grupa "Beskonačni štap" - u čast Manetu nosi naslov prema djelu Josipa Vanište iz 1961., grupa "Svjetlonosni oblici" nosi naslov prema skulpturi Vojina Bakića iz 1968., "Kinetička transparencija" prema objektu Alberta Biasia iz 1970., "Vježbanje volje i tijela" prema performansu Petra Štembere iz 1972., "Za demokratizaciju umjetnosti" prema akciji Marijana Molnara iz 1979., "Recepti za pripremu mozga" prema radu Daniela Spoerria iz 1987., "Public Passage / Javni prolaz" prema fotografiji Marthe Rossler iz 1999. i dr.
Preuzevši naslove pojedinih djela iz Zbirki MSU nastojali smo "osvijetliti" zbirke iznutra i ujedno se distancirati od autoritarnosti postojeće terminologije povijesti umjetnosti. Ovdje su umjetnički radovi, odnosno glasovi samih umjetnika - subjekti, koji određuju "čitanje" Zbirki. Time se Zbirke nastoji približiti posjetiteljima, osigurati im veće razumijevanje, ali također afirmirati i njihov specifičan karakter.
1. Umjetnost o umjetnosti
Velik dio umjetničke produkcije 20. stoljeća nastao je u izravnom dijalogu s umjetnošću. Tu najveću cjelinu nazivamo "Umjetnost o umjetnosti'. Prednost ove sintagme u odnosu na do sada korištene termine povijesti umjetnosti je njezina dezideologiziranost. Ona ne etiketira umjetnost kao "konzervativnu" odnosno "naprednu", ne krije u sebi apriorni vrijednosni sud, a ne traži ni posebno poznavanje stručne terminologije iz povijesti moderne i suvremene umjetnosti.
Svojom širinom ta sintagma omogućuje otvoreniji, slobodniji pogled na modernizme i njima srodne poetike u koje se najčešće svrstavaju djela iz ove cjeline. Grupe koje čine ovu cjelinu nazvali smo: Beskonačni štap / U čast Manetu; Iz jezika u jezik; Elastični prostor; Panorama za lijevo i desno oko; Kinetička transparencija; Svjetlonosni oblici; Mobilna grafika; Slika bez kraja; Vizual-virtual; Kip sinteze; Objekt-transformacija; Open reel / Otvoreni kolut.
Navest ćemo nekoliko primjera koji ilustriraju odabir autora i djela: U grupi "Iz jezika u jezik" slike Ferdinanda Kulmera Ružičasta kuća (1954.), Siva slika (1960.), Mart (1968.), Veliki crni dogovor (1983.) pokazuju nomadsku strategiju tog slikara u društvu sličnih autora i poetika (D. Sokić, N. Ivančić, E. Schubert, I. Rončević...). U grupi "Elastični prostor" videoinstalacija "Između površina" (1994.) Dalibora Martinisa u susjedstvu je s kipom "Meta" (1979.) Marije Ujević, multimedijskim radom Noordung (2002.) Zupančičeve i Živadinova te instalacijama Vesne Pokas, Dubravke Rakoci i dr...
Uz niz izloženih luminokinetičkih djela iz vremena Novih tendencija, u grupi "Svjetlonosni oblici" rekonstruirat ćemo svjetlosni ambijent Gorana Petercola "Sjene 139" sa Sao Paolo Bijenala 1994. Znamenitu zagrebačku školu serigrafije (M. Šutej, I. Picelj, J. Dobrović, M. Galić, V. Richter...) predstavit ćemo u skupini "Mobilna grafika" zajedno s otiscima brojnih inozemnih autora (V. Vasarely, B. Munari, R. P. Lohse, P. Dorazio, O. Piene...). "Vizual-virtual" predstavlja prve računalne radove u svjetskim okvirima koje je 60-ih predstavljao MSU (V. Bonačić, F. Nake, M. Horvat, M. R. Schroeder, E. Zajec, G. Nees...).
2. Umjetnost kao život
Paralelno s umjetničkom produkcijom koju smo svrstali u cjelinu "Umjetnost o umjetnosti" nastajala su djela, pojave i umjetnički pokreti koji su težili destabilizirati granice umjetnosti i života, ući u sam život i u konačnici postati život sam. Tu cjelinu nazivamo "Umjetnost kao život". U njoj se nastoje obuhvatiti sve one umjetničke pojave koje na umjetničko djelo gledaju u prvom redu kao na društvenu činjenicu. Umjesto da komentira vlastiti razvoj, umjetnost dokumentira život sam.
Koristeći se različitim medijskim sredstvima - od fotografije, performansa, akcije, teksta, videa, filma do instalacije - nastaju djela kod kojih se pojam originala i kopije postavlja na nov način.
Cjelinu čine sljedeće grupe: Public Passage / Javni prolaz; Potrošačka groznica; Drugo lice prvo lice; Za demokratizaciju umjetnosti.
Rad Sanje Iveković "Ženska kuća 1998. - 2004." jedan je od ključnih radova grupe "Public Passage / Javni prolaz" u kojoj se tematizira konstrukcija javnosti, a bit će izložena u susjedstvu s radovima Brace Dimitrijevića "Prolaznik kojeg sam slučajno sreo u 12.15 sati", performansom Tomislava Gotovca "Zagreb, volim te" (1981.) i radovima drugih autora ( M. Rossler, G. Žuvela, D. Adams, A. Muntadas, V. Delimar, M. Stilinović, M. Vesović, I. Posavec...). Problem konstrukcije i dekonstrukcije identiteta predstavljen je radovima K. Kozyrire, A. Opalić, A. Messager, R. Cieslewicz, S. Iveković, K. Turčić...)
3. Projekt i sudbina
U toj se cjelini nalaze djela i umjetničke pojave kod kojih je naglašena projektivna narav. Pojam projekta izjednačen je sa sudbinskim opredjeljenjem umjetnika, njegovom istinskom vokacijom da mijenja svijet oko sebe.
"Projekt i sudbina" tematizira umjetnike i grupe umjetnika koji se oslanjaju na iskustvo povijesnih avangardi (futurizam, ruska avangarda, konstruktivizam, Bauhaus, De Stijl...), a rad im se temelji na programu, manifestu ili javnim istupima, zastupajući tezu o potrebi povezivanja umjetnosti s određenim oblicima društvenog djelovanja koji će u konačnici utjecati i na korjenite promjene u društvu.
Osim već dobro poznatih i visoko vrednovanih djela članova grupe EXAT 51, pokazat ćemo njihova vrhunska, ali manje poznata djela nastala kao skice i crteži izložbenih paviljona i postava izložbi izvedenih ranih pedesetih godina. Ključna djela iz vremena djelovanja grupe Gorgona bit će popraćena bogatom dokumentacijom o njhovu radu, slično kao što će biti predstavljene i druge domaće i inozemne grupe: IRWIN, OHO, Obitelj Šempas, Grupa Tok, Grupa šestorica autora, IRWIN, Grupa Kod, Verbum program...
4. Riječi i slike
U ovu su cjelinu okupljeni različiti oblici protokonceptualne, konceptualne i postkonceptualne umjetničke prakse u kojima je dominantan iskaz hibridna tvorba riječi i slike, a mentalni proces jednako je važan kao i materijalna činjenica, artefakt.
Artefakti u ovoj cjelini često imaju oblik "nađenog predmeta" (ready-made) primjerice, tu su radovi umjetnika FLUXUS-a iz donacije Francesca Conza: B. Vautiera, B. Wattsa, D. Spoerria, G. Brechta, Ivana Ladislava Galete: Zrcalni ping pong (1978./79.), Borisa Bućana: Povijest moderne umjetnosti od Altamire do danas (1975.), Mladena Stilinovića: Eksploatacija mrtvih (1984. - 1988.) i dr.
Također imaju oblik knjige-umjetnika, primjerice, Vlado Martek: Radovi za pripremanje poezije (1978. -1980.), dokumenata i predmeta preuzetih iz različitih izvanestetskih područja, koji tek u institucionalnom kontekstu galerije i muzeja zadobivaju značenje i legitimitet umjetničkog djela, kao što je to slučaj s fotografijama, tekstovima, razglednicama, fotokopijama C. Boltanskog, A. Fleischera, A. Messager, J. Dibbetsa, G. Pane, J. Gerza, G. Trbuljaka, B. Dimitrijevića i dr. u kontekstu pariške "Galerije stanara" Ide Biard.
Djela iz cjeline "Riječi i slike" predstavljena su u sljedećim grupama: Duchampova kabanica; Modelirajući moguće je oformiti misao, samo treba uznastojati!; Ostavljam trag; Pariški telefonski imenik; Recepti za pripremu mozga; Vježbe volje i tijela; Misaone koordinacije.
5. Velika enigma svijeta
Za velik broj djela i umjetnika u ovoj cjelini moguće je primijeniti termin Haralda Szeemanna "indivudualne mitologije", koji upućuje na činjenicu kako se mitologije dvadesetog stoljeća više ne temelje na vjerovanju cijele zajednice, nego izražavaju opsjednutosti pojedinca. Upravo je ta opsesivnost pridonijela kreiranju nekih od najzačudnijih svjetova u umjetnosti dvadesetog stoljeća.
Djela tih umjetnika zasnivaju se na složenom sustavu simbola, na posve osobnoj logici, tvoreći određenu enigmu koju gledatelj teško može razumjeti ili dešifrirati ako ne posjeduje određene interpretativne naznake ili "ključeve". Upravo u tom kontekstu "Zimnica za intelektualce" (1979.) Vladimira Dodiga Trokuta, "Malo skladište" Leonida Šejke, "Vincent im Badehaus" (1990.) Drage Trumbetaša, "Grob nepoznatog računala" (1994. - 1995.) Jana Fabrea, fotografije Josipa Klarice, "Machina Precandi" (1986.) Željka Kipkea, instalacija "Šest vrela" (2000.) Chen Zhena zadobivaju svoje novo značenje.
Ovisno o specifičnoj poziciji i kontekstu, edukacijske točke nosit će prikladno ime: Fusnota - uz cjelinu Riječi i slike', Karaoke - uz 'Umjetnost kao život', Magnetsko polje - uz 'Veliku enigmu svijeta', Dilatacija - uz 'Umjetnost o umjetnosti', Grupne dinamike uz Projekt i sudbina'.
Edukacijske točke koristit će audio-vizualnu dokumentaciju o umjetničkim pojavama i umjetnicima iz arhiva Muzeja, ali i drugih dostupnih privatnih arhiva, također i arhivsku građe Hrvatske Televizije, koja raspolaže važnom dokumentarnom video građom o umjetnosti proteklih pola stoljeća. Edukacijske točke osobito vode brigu i o posjetiteljima s posebnim potrebama (slabovidne osobe, osobe oštećena sluha, osobe s fizičkim invaliditetom i dr.), ali ih pritom ne izoliraju od ostalih posjetitelja.
Metakonceptualna vježba služi se prijevodom jednog jezika u drugi jezik. Primjerice, pojedini dijelovi iz 'Zapisa' Josipa Vanište o Grupi Gorgona bit će 'prepjevani' na jezik popularne glazbe. Ukrštanje dva sustava u kojem se susreću teorijski iskaz i popularna glazba moguće je doživjeti i kao potvrdu o tome kako postoje načini da masovna publika jednoga dana razumije suvremenu umjetnost.
Nada Beroš i Tihomir Milovac
Tom sintagmom istodobno želimo naglasiti i bitna svojstva suvremene umjetnosti: kretanje, promjenu, nestalnost, neizvjesnost... "Zbirke u pokretu" karakterizira fleksibilan okvir. Temeljna pretpostavka na kojoj se razvijaju "Zbirke u pokretu" polazi od činjenice da je današnji MSU multiprogramska ustanova, namijenjena najširem krugu korisnika. Muzeji današnjice - pa tako i zagrebački MSU - žele postati "proaktivni laboratoriji društvenog razvoja" (Brian Holmes).
Muzeji se, smatramo, osim što nude sredstva za usporedbu sadašnjosti i prošlosti, moraju kritički odrediti spram pojava koje ugrožavaju opstanak kulturnih i drugih paradigmi na kojima društvo počiva.
Temeljno poslanstvo muzeja - spoznavanje, očuvanje, kontinuiranje identiteta, odnosno prenošenje znanja i iskustva - stoga se podjednako angažirano i kritički treba ostvariti u svim programskim područjima muzeja - predstavljanju zbirki, tematskim i problemskim izložbama, retrospektivnim izložbama, performansima, akcijama i drugim izvođačkim umjetnostima, različitim oblicima edukativnih djelatnosti i dr. Zbirke ne žele krivotvoriti i uljepšati sliku umjetničkih zbivanja u proteklih pola stoljeća kako bi se udovoljilo pomodnim trendovima, uklopilo u općeprihvaćenu sliku o tome kako treba izgledati postav MSU ili odgovorilo na trenutačne ideološke zahtjeve.
Umjesto kustoske ili političke instrumentalizacije, "Zbirke u pokretu" ovdje su u službi kritičke revalorizacije podjednako društvenih uvjeta u kojima su umjetnička djela nastajala, kao i njihove recepcije u društvu.
Suvremeni muzej vodi računa o činjenici da prostor muzeja ne čini samo fizički prostor što ga određuje arhitektura, nego je to i tzv. prostor heterotopije, individualizirani, "unutrašnji krajolik" koji određuju sami posjetitelji. Svaki posjetitelj ulazi u muzej s drukčijim iskustvom, znanjem, potrebama, osjetljivošću i spremnošću za komunikacijom, odnosno interakcijom s umjetničkim djelom, stvarajući na taj način "unutrašnji krajolik" muzeja.
Prostorna organizacija sadržajnih cjelina "Zbirki u pokretu" omogućit će, sukladno dinamičnosti arhitekture muzejske zgrade, isprekidano, vektorsko, disperzivno kretanje izložbenim prostorima s poželjnim promjenama smjerova. Kretanje prostorom "Zbirki u pokretu" može biti ciljano i "navođeno", ali u novom MSU ostavljena je, i očekuje se, mogućnost slučajnog otkrića.
Gledatelj može iscrtati individualnu putanju, može napustiti razgledavanje Zbirki u bilo kojem proizvoljnom trenutku, a da se pritom ne osjeća zakinutim za doživljaj cjeline, jer su cjeline strukturirane otvoreno, istodobno zaključujući pojedini segment i navješćujući novu cjelinu.
Predstavljanje "Zbirki u pokretu" polazi od pretpostavke kako je moguće razvrstati, odnosno grupirati umjetnička djela skupljena u Zbirkama MSU u proteklih pedesetak godina prema temeljnoj razlici koju ta djela uspostavljaju spram "svijeta umjetnosti" i "svijeta života". Svako je umjetničko djelo diskurz, iskaz o nečemu. Uzimajući u obzir kriterij dominantnog iskaza u pojedinom umjetničkom djelu, moguće je razvrstati umjetničku građu MSU u pet velikih cjelina.
U 1. cjelini koju nazivamo "Umjetnost o umjetnosti" umjetničko djelo je iskaz o svojoj unutrašnjoj biti; u 2. cjelini "Umjetnost kao život" ono je iskaz o svojem društvenom poslanju; u 3. cjelini "Projekt i sudbina" umjetničko djelo je svojevrstan manifest projektivne naravi; u 4. cjelini "Riječi i slike" dominantan performativ umjetničkog djela je hibridizacija slike i teksta, slike i ideje. U 5. skupini "Velika enigma svijeta" dominiraju individualne mitologije pojedinih umjetnika, koje su u tolikoj mjeri osebujne i izolirane od prevladavajućih strujanja da ih je poželjno izdvojeno i predstaviti.
Sinopsis "Zbirki u pokretu" predviđa podjelu pet velikih cjelina na 23 grupe i podgrupe. U njima se umjetnička djela povezuju prema metakonceptualnom ključu, tj. prema idejnoj srodnosti, a ne stilskom, medijskom, oblikovnom, odnosno vremenskom određenju.
Grupe i podgrupe dobile su imena prema znakovitim naslovima pojedinih umjetničkih djela iz Zbirki MSU kao važnim orijentirima u klasificiranju i prezentiranju muzejske građe. Analizirajući naslove djela u zbirkama MSU, zaključili smo kako oni istodobno upućuju na pojedinačne umjetničke strategije, postupke ili "individualne mitologije" i vrlo dobro dokumentiraju "mijene ukusa", karakter vremena u kojem su ta djela nastajala.
Kao ilustraciju navest ćemo nekoliko primjera: grupa "Beskonačni štap" - u čast Manetu nosi naslov prema djelu Josipa Vanište iz 1961., grupa "Svjetlonosni oblici" nosi naslov prema skulpturi Vojina Bakića iz 1968., "Kinetička transparencija" prema objektu Alberta Biasia iz 1970., "Vježbanje volje i tijela" prema performansu Petra Štembere iz 1972., "Za demokratizaciju umjetnosti" prema akciji Marijana Molnara iz 1979., "Recepti za pripremu mozga" prema radu Daniela Spoerria iz 1987., "Public Passage / Javni prolaz" prema fotografiji Marthe Rossler iz 1999. i dr.
Preuzevši naslove pojedinih djela iz Zbirki MSU nastojali smo "osvijetliti" zbirke iznutra i ujedno se distancirati od autoritarnosti postojeće terminologije povijesti umjetnosti. Ovdje su umjetnički radovi, odnosno glasovi samih umjetnika - subjekti, koji određuju "čitanje" Zbirki. Time se Zbirke nastoji približiti posjetiteljima, osigurati im veće razumijevanje, ali također afirmirati i njihov specifičan karakter.
1. Umjetnost o umjetnosti
Velik dio umjetničke produkcije 20. stoljeća nastao je u izravnom dijalogu s umjetnošću. Tu najveću cjelinu nazivamo "Umjetnost o umjetnosti'. Prednost ove sintagme u odnosu na do sada korištene termine povijesti umjetnosti je njezina dezideologiziranost. Ona ne etiketira umjetnost kao "konzervativnu" odnosno "naprednu", ne krije u sebi apriorni vrijednosni sud, a ne traži ni posebno poznavanje stručne terminologije iz povijesti moderne i suvremene umjetnosti.
Svojom širinom ta sintagma omogućuje otvoreniji, slobodniji pogled na modernizme i njima srodne poetike u koje se najčešće svrstavaju djela iz ove cjeline. Grupe koje čine ovu cjelinu nazvali smo: Beskonačni štap / U čast Manetu; Iz jezika u jezik; Elastični prostor; Panorama za lijevo i desno oko; Kinetička transparencija; Svjetlonosni oblici; Mobilna grafika; Slika bez kraja; Vizual-virtual; Kip sinteze; Objekt-transformacija; Open reel / Otvoreni kolut.
Navest ćemo nekoliko primjera koji ilustriraju odabir autora i djela: U grupi "Iz jezika u jezik" slike Ferdinanda Kulmera Ružičasta kuća (1954.), Siva slika (1960.), Mart (1968.), Veliki crni dogovor (1983.) pokazuju nomadsku strategiju tog slikara u društvu sličnih autora i poetika (D. Sokić, N. Ivančić, E. Schubert, I. Rončević...). U grupi "Elastični prostor" videoinstalacija "Između površina" (1994.) Dalibora Martinisa u susjedstvu je s kipom "Meta" (1979.) Marije Ujević, multimedijskim radom Noordung (2002.) Zupančičeve i Živadinova te instalacijama Vesne Pokas, Dubravke Rakoci i dr...
Uz niz izloženih luminokinetičkih djela iz vremena Novih tendencija, u grupi "Svjetlonosni oblici" rekonstruirat ćemo svjetlosni ambijent Gorana Petercola "Sjene 139" sa Sao Paolo Bijenala 1994. Znamenitu zagrebačku školu serigrafije (M. Šutej, I. Picelj, J. Dobrović, M. Galić, V. Richter...) predstavit ćemo u skupini "Mobilna grafika" zajedno s otiscima brojnih inozemnih autora (V. Vasarely, B. Munari, R. P. Lohse, P. Dorazio, O. Piene...). "Vizual-virtual" predstavlja prve računalne radove u svjetskim okvirima koje je 60-ih predstavljao MSU (V. Bonačić, F. Nake, M. Horvat, M. R. Schroeder, E. Zajec, G. Nees...).
2. Umjetnost kao život
Paralelno s umjetničkom produkcijom koju smo svrstali u cjelinu "Umjetnost o umjetnosti" nastajala su djela, pojave i umjetnički pokreti koji su težili destabilizirati granice umjetnosti i života, ući u sam život i u konačnici postati život sam. Tu cjelinu nazivamo "Umjetnost kao život". U njoj se nastoje obuhvatiti sve one umjetničke pojave koje na umjetničko djelo gledaju u prvom redu kao na društvenu činjenicu. Umjesto da komentira vlastiti razvoj, umjetnost dokumentira život sam.
Koristeći se različitim medijskim sredstvima - od fotografije, performansa, akcije, teksta, videa, filma do instalacije - nastaju djela kod kojih se pojam originala i kopije postavlja na nov način.
Cjelinu čine sljedeće grupe: Public Passage / Javni prolaz; Potrošačka groznica; Drugo lice prvo lice; Za demokratizaciju umjetnosti.
Rad Sanje Iveković "Ženska kuća 1998. - 2004." jedan je od ključnih radova grupe "Public Passage / Javni prolaz" u kojoj se tematizira konstrukcija javnosti, a bit će izložena u susjedstvu s radovima Brace Dimitrijevića "Prolaznik kojeg sam slučajno sreo u 12.15 sati", performansom Tomislava Gotovca "Zagreb, volim te" (1981.) i radovima drugih autora ( M. Rossler, G. Žuvela, D. Adams, A. Muntadas, V. Delimar, M. Stilinović, M. Vesović, I. Posavec...). Problem konstrukcije i dekonstrukcije identiteta predstavljen je radovima K. Kozyrire, A. Opalić, A. Messager, R. Cieslewicz, S. Iveković, K. Turčić...)
3. Projekt i sudbina
U toj se cjelini nalaze djela i umjetničke pojave kod kojih je naglašena projektivna narav. Pojam projekta izjednačen je sa sudbinskim opredjeljenjem umjetnika, njegovom istinskom vokacijom da mijenja svijet oko sebe.
"Projekt i sudbina" tematizira umjetnike i grupe umjetnika koji se oslanjaju na iskustvo povijesnih avangardi (futurizam, ruska avangarda, konstruktivizam, Bauhaus, De Stijl...), a rad im se temelji na programu, manifestu ili javnim istupima, zastupajući tezu o potrebi povezivanja umjetnosti s određenim oblicima društvenog djelovanja koji će u konačnici utjecati i na korjenite promjene u društvu.
Osim već dobro poznatih i visoko vrednovanih djela članova grupe EXAT 51, pokazat ćemo njihova vrhunska, ali manje poznata djela nastala kao skice i crteži izložbenih paviljona i postava izložbi izvedenih ranih pedesetih godina. Ključna djela iz vremena djelovanja grupe Gorgona bit će popraćena bogatom dokumentacijom o njhovu radu, slično kao što će biti predstavljene i druge domaće i inozemne grupe: IRWIN, OHO, Obitelj Šempas, Grupa Tok, Grupa šestorica autora, IRWIN, Grupa Kod, Verbum program...
4. Riječi i slike
U ovu su cjelinu okupljeni različiti oblici protokonceptualne, konceptualne i postkonceptualne umjetničke prakse u kojima je dominantan iskaz hibridna tvorba riječi i slike, a mentalni proces jednako je važan kao i materijalna činjenica, artefakt.
Artefakti u ovoj cjelini često imaju oblik "nađenog predmeta" (ready-made) primjerice, tu su radovi umjetnika FLUXUS-a iz donacije Francesca Conza: B. Vautiera, B. Wattsa, D. Spoerria, G. Brechta, Ivana Ladislava Galete: Zrcalni ping pong (1978./79.), Borisa Bućana: Povijest moderne umjetnosti od Altamire do danas (1975.), Mladena Stilinovića: Eksploatacija mrtvih (1984. - 1988.) i dr.
Također imaju oblik knjige-umjetnika, primjerice, Vlado Martek: Radovi za pripremanje poezije (1978. -1980.), dokumenata i predmeta preuzetih iz različitih izvanestetskih područja, koji tek u institucionalnom kontekstu galerije i muzeja zadobivaju značenje i legitimitet umjetničkog djela, kao što je to slučaj s fotografijama, tekstovima, razglednicama, fotokopijama C. Boltanskog, A. Fleischera, A. Messager, J. Dibbetsa, G. Pane, J. Gerza, G. Trbuljaka, B. Dimitrijevića i dr. u kontekstu pariške "Galerije stanara" Ide Biard.
Djela iz cjeline "Riječi i slike" predstavljena su u sljedećim grupama: Duchampova kabanica; Modelirajući moguće je oformiti misao, samo treba uznastojati!; Ostavljam trag; Pariški telefonski imenik; Recepti za pripremu mozga; Vježbe volje i tijela; Misaone koordinacije.
5. Velika enigma svijeta
Za velik broj djela i umjetnika u ovoj cjelini moguće je primijeniti termin Haralda Szeemanna "indivudualne mitologije", koji upućuje na činjenicu kako se mitologije dvadesetog stoljeća više ne temelje na vjerovanju cijele zajednice, nego izražavaju opsjednutosti pojedinca. Upravo je ta opsesivnost pridonijela kreiranju nekih od najzačudnijih svjetova u umjetnosti dvadesetog stoljeća.
Djela tih umjetnika zasnivaju se na složenom sustavu simbola, na posve osobnoj logici, tvoreći određenu enigmu koju gledatelj teško može razumjeti ili dešifrirati ako ne posjeduje određene interpretativne naznake ili "ključeve". Upravo u tom kontekstu "Zimnica za intelektualce" (1979.) Vladimira Dodiga Trokuta, "Malo skladište" Leonida Šejke, "Vincent im Badehaus" (1990.) Drage Trumbetaša, "Grob nepoznatog računala" (1994. - 1995.) Jana Fabrea, fotografije Josipa Klarice, "Machina Precandi" (1986.) Željka Kipkea, instalacija "Šest vrela" (2000.) Chen Zhena zadobivaju svoje novo značenje.
Ovisno o specifičnoj poziciji i kontekstu, edukacijske točke nosit će prikladno ime: Fusnota - uz cjelinu Riječi i slike', Karaoke - uz 'Umjetnost kao život', Magnetsko polje - uz 'Veliku enigmu svijeta', Dilatacija - uz 'Umjetnost o umjetnosti', Grupne dinamike uz Projekt i sudbina'.
Edukacijske točke koristit će audio-vizualnu dokumentaciju o umjetničkim pojavama i umjetnicima iz arhiva Muzeja, ali i drugih dostupnih privatnih arhiva, također i arhivsku građe Hrvatske Televizije, koja raspolaže važnom dokumentarnom video građom o umjetnosti proteklih pola stoljeća. Edukacijske točke osobito vode brigu i o posjetiteljima s posebnim potrebama (slabovidne osobe, osobe oštećena sluha, osobe s fizičkim invaliditetom i dr.), ali ih pritom ne izoliraju od ostalih posjetitelja.
Metakonceptualna vježba - Umjetnički djelo kao edukativni materijal
Unutar postava 'Zbirki u pokretu' u suradnji s vizualnim umjetnicima, glazbenicima, piscima, redateljima i glumcima realizirat će se novo djelo (glazbena kompozicija, video, film, animirani film...) kao komentar na pojedinu cjelinu ili konkretni umjetnički rad. Umjetnici će se slobodno koristiti materijalom i izborom postupaka i medija pomoću kojih će iznova 'pročitati' i 'prevesti' djela s jednog jezika na drugi. Na taj će način edukativni materijal postati integralni dio 'Zbirki u pokretu', odnosno postat će originalno umjetničko djelo. Takav se postupak može promatrati i kao virus, kao mogućnost infekcije sustava, kao oblik simpatične smetnje, koji podjednako očuđuje, osvještava i zabavlja.Metakonceptualna vježba služi se prijevodom jednog jezika u drugi jezik. Primjerice, pojedini dijelovi iz 'Zapisa' Josipa Vanište o Grupi Gorgona bit će 'prepjevani' na jezik popularne glazbe. Ukrštanje dva sustava u kojem se susreću teorijski iskaz i popularna glazba moguće je doživjeti i kao potvrdu o tome kako postoje načini da masovna publika jednoga dana razumije suvremenu umjetnost.
Edukacijske točke kao integralni dio 'Zbirki u pokretu'Važan integralni dio 'Zbirki u pokretu' predstavljaju mjesta proširivanja znanja koje nazivamo 'edukacijske točke'. Te su točke raspoređene na sve tri etaže postava, različitih su oblika, formata i sadržaja. One mogu biti statične i mobilne, opremljene 'niski' i 'visoki' tehnologijama, od knjiga i tekstova, zidnih legendi, preko audio vodiča do računalnih interaktivnih ekrana, a obraćaju se različitim dobnim skupinama i različitim tipovima posjetitelja - od onih koji su u muzej došli u prvom redu da se zabave do posjetitelja koji se studioznije bave pojedinom temom. Ponekad se 'točkom' može služiti tek jedan posjetitelj, ponekad su to mala kina za pregled značajnih filmskih zapisa koji kontekstualiziraju vrijeme, a ponekad su to amfiteatari za spontane diskusije o aktualnim društvenim, kulturnim ili političkim temama uz sudjelovanje desetak posjetitelja. 'Točke' predstavljaju cezuru, stanku u postavu, u prostornom i sadržajnom smislu. Istodobno to su mjesta za odmor i mjesta stjecanja i proširivanja informacija i znanja. |
Nada Beroš i Tihomir Milovac
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....