Jedan od velikih problema današnjice je prisutnost podijeljenosti u društvu, zbog čega se čini kao da smo više usredotočeni na ono što nas razdvaja, umjesto na sve ono što nas povezuje. Povezanost počinje tamo gdje prepreke nestaju je središnja poruka Hrvatskog Telekoma koja se temelji na uvjerenju kako i u današnjem polariziranom društvu ima daleko više stvari koje nas povezuju neovisno o vjeri, nacionalnosti, dobi, društvenom statusu, osobnim preferencijama i interesima. I zato, s ciljem inspiracije donosimo seriju priča pojedinaca koji nisu dopustili da ih prepreke na koje su u životu naišli ograničavaju i razdvajaju, već su ih srušili i odlučili živjeti punim plućima i povezani.
Priča Martine Matić i Bojana Berteka počela je prije 20-ak godina. Skupa su pjevali u zboru Udruge slijepih Zagreb te se povremeno sretali i zbog toga što je Bojan volio skenirati, a Martina čitati knjige. Sredinom 2013. godine su se počeli intenzivnije družiti, 2016. su shvatili da su se zaljubili, a u listopadu ove godine su se i vjenčali.
- Bila je to mala intimna svadba s najužim krugom ljudi – govori nam ovaj sretni par kojeg smo posjetili u njihovom domu. Martina nam priprema kavu i priča kako je večer prije bila na koncertu Gorana Karana i kako, osim koncerata, obožava i kazalište. Bojan je pak muzikolog koji je dugi niz godina radio kao profesor glazbenog. Glazba je jedan od zajedničkih interesa koji čine njihov život vrlo ispunjenim i dinamičnim.
I Martina i Bojan su slijepe osobe. Ona je počela gubiti vid s pet, a potpuno ga je izgubila s 18 godina, dok on ne vidi od rođenja.
Bez straha od kretanja
On je od 2009. do prošle godine radio u školama, predavao je glazbeni. Imao je pet radnih mjesta u pet gradova, od Lobora i Novske pa do Slunja. Tjedno je, kaže, prelazio između 700 i 800 kilometara.
- Više sam vremena bio na kotačima nego na radnom mjestu. To mi je i odgovaralo jer jako volim putovati. Uvijek ističem da bih, da vidim, bio strojovođa. Obožavam vlakove. Ako ga već ne mogu voziti, barem se mogu voziti u njemu. Ipak, bio je to naporan stil života. Znalo se događati da odem iz kuće u pet ili šest ujutro, a vratim se doma oko 22 sata. Gotovo šest godina smo se Martina i ja praktički viđali samo vikendom iako smo u nekom trenutku već živjeli skupa, a zbog toga sam se odlučio na promjenu posla – priča nam Bojan, koji danas radi u MUP-u.
Martina se nadovezuje i hvali Bojanovu sjajnu sposobnost snalaženja u prostoru. Govori nam kako ona ima problema s artritisom, a posljedično i ravnotežom, zbog čega ne izlazi bez pratnje. Ipak, to joj ne stvara prevelik problem jer, kaže, na poslu ima divne kolege pa ju svaki dan netko poveze do posla i doveze natrag doma. U slobodno vrijeme ona i Bojan se kreću skupa. Kad se voze taksijem ili javnim prijevozom, priča, on uvijek točno zna gdje su.
- Dok bi mene, s druge strane, mogli odvesti bilo gdje – smije se ona.
Najdalje miriši - pekara
Bojan nam detaljnije objašnjava koje je sve vještine izbrusio da bi nešto takvo bilo moguće. Nikad mu, govori, nije bila opcija „biti pokretna torba“. Čak i kad ga netko vozi ili hoda s njim u pratnji, on pomno prati što se događa oko njega.
- Štap i peripatološke vještine su osnova za uspješno kretanje. Volim reći da najprije treba savladati ‘štapologiju‘. Jednom kad to naučiš, treba obraćati pažnju na detalje. Recimo, kad hodaš pored nekog objekta, zgrade, zvuk koraka se odbija drugačije nego što je slučaj kad prolaziš pored zelene površine – tumači Bojan.
Od velike mu je koristi i osjetilo njuha. Zbog ugodnih nota u zraku mu je najdraže hodati po gradu u proljeće.
- Tu su i pekare, njihov miris uvijek osjetim nadaleko – smije se, pa nastavlja:
- Vrlo lako možeš osjetiti i da prolaziš pored nekog kamiona ili automobila, pogotovo ako se friško zaustavio. Osjećaš toplinu i miris njegovih guma i poklopca motora. Ljudi inače ne obraćaju pažnju na to. Ljudi zdravog vida percipiraju 95 posto informacija upravo vidom, dok mi obraćamo veću pažnju na periferne stvari. Čak i kad hodam uz nekoga, jako volim obratiti pažnju na detalje, osjetiti dušu prostora, grada... Doživjeti energiju – kaže Bojan.
Uspješno se snalazi i u prostorima u koje dolazi prvi put.
- On je veliki avanturist – dodaje Martina.
Bojan objašnjava da je u tim situacijama pomoć druge osobe obično nužna. Ako, recimo, izađe iz vlaka, zamoli nekoga da ga dovede do određene točke ili mu detaljnim uputama pomogne da sam dospije do nje. Uz to, danas postoje vrlo napredne GPS navigacije.
- Postoje aplikacije koje odlično surađuju s govornim programima na mobitelima. Uz njihovu pomoć možeš vrlo precizno pronaći točke koje su ti potrebne. Takva navigacija daje upute po stupnjevanju kao na satu, govori ti za koliko se trebaš okrenuti oko svoje osi: odi 50 metara na 12, pa deset metara na devet... – priča Bojan.
I on i Martina slažu se oko toga da im se rijetko događaju neugodne situacije, a posebno hvale mlade ljude po ulicama. Imaju dojam da ljudi sve više educirani i spremniji pomoći, a, ako nešto ne znaju, jednostavno pitaju. Ipak, povremeno se događaju neki pomalo nespretni momenti koji obično proizlaze iz neznanja.
- Ljudi, recimo, pretpostavljaju da ćemo mi uvijek po glasu prepoznati tko nam se obraća. To je moguće kad se radi o nekome s kime komuniciraš svaki dan, no bila sam, recimo, u situaciji da mi u uredu kolege ulaze u prostoriju i pozdravljaju, a ja ne mogu shvatiti tko je to – priča Martina.
Rješenje za to je vrlo jednostavno.
- Poželjno je predstaviti se kad uđeš u prostoriju ili zoveš na telefon s nepoznatog broja ako procijeniš da da osoba možda neće na prvu shvatiti s kime razgovara – savjetuje Martina.
Ipak, neke su greške koje ljudi rade u komunikaciji sa slijepima ipak velike.
- Neke me situacije izuzetno vrijeđaju i ponižavaju. Jednom me taksist dopratio do liječnika u bolnici, a liječnik se počeo obraćati njemu, a ne meni. Pitao sam ga zašto to radi, zna li tko je gospodin pored mene i je li mu jasno da je to kažnjivo djelo jer odaje moje podatke. Sličnu sam situaciju imao i u banci. Došao sam s majkom i ona je sjela na mjesto za čekanje dok sam bio na šalteru i obavio sve što sam trebao. Kad je došla po mene, bankarica joj je počela pričati detalje o tome što smo radili. Jako me to ljuti. Nemam mentalnih problema, nemam skrbnika, sa mnom se može komunicirati. Ako smo slijepi, nismo glupi. Obraćajte se nama – govori Bojan.
Jedan poseban podcast
U Hrvatskoj je danas registrirano oko 5800 slijepih osoba, a Bojan i Martina se slažu da kod nas još uvijek manjka edukacija koje bi osobama bez vida olakšale život. A i one koje postoje često nisu bez mane.
Ipak, ni ona ni Bojan nisu tipovi koji se vole žaliti. Radije će probati promijeniti ono što im stvara problem. Tako su prije dvije godine pokrenuli podcast kojem je glavni cilj educirati slijepe i slabovidne. U njemu gostuju razni stručnjaci, glumci, pjevači, a pokrivaju se teme širokog raspona, od obrazovanja i međuljudskih odnosa pa do seksa. Martina je obično zadužena za pripremu i PR-ovski dio posla te poziva goste i širi riječ o podcastu, dok je Bojan u eteru.
- Volim probijati granice i govoriti o onome što je inače tabu. Imamo rubriku S-lijepoSex, ujedno najgledaniju od cijelog podcasta. To je eksplicitna, ali jako važna tema. Klinci zdravog vida obično imaju prve susrete sa seksom posredno, putem filma, što je slijepima onemogućeno. Možeš pročitati opis u knjizi, ali nije to to. I dalje ne znaš što bi trebao raditi jednom kad dođe do toga – govori Bojan, dalje objašnjavajući kako situaciju dodatno komplicira što slijepa djeca često odrastaju uz ‘roditelje helikoptere‘ koji žive u prevelikom strahu.
- Zamisli jednog slijepog i prezaštićenog tinejdžera u čijoj se kući ne priča o seksu, a roditelji mu imaju tendenciju davati filtrirane informacije. On ili ona zna samo ono što su roditelji procijenili da treba znati. To nije život. Dođeš na spoj i ne znaš što trebaš napraviti, kako to treba izgledati. Sram te pred prijateljima reći da ne znaš. I onda dolazi do frustracije – tumači Bojan, dodajući da je zbog podcasta dobio brojne komentare ljudi koji se zahvaljuju što progovara o stvarima o kojima se generalno šuti.
Ništa bez tehnologije
Upravo obitelj koja štiti slijepe osobe i selektivno im daje informacije često može biti uzrok njihovih problema. Čak i male, svakodnevne stvari mogu imati značajne posljedice.
- Na primjer, neki slijepi ljudi nikada nisu u dućanu platili karticom. Ne znaju kako izgleda POS uređaj niti kako ga koristiti. To se najčešće događa jer su im pratitelji članovi obitelji i njeguju stav ‘ja ću obaviti umjesto tebe‘, koji je krivi. Druga je situacija da, primjerice, slijepa osoba želi kupiti parfem. Vodič ju vodi, ali ne objašnjava pored čega sve prolazi. Dođu do blagajne i vodič kaže: ‘ajoj, ali već smo prošli te parfeme, tko će se sada vraćati‘. Slijepoj je osobi u takvoj situaciji možda neugodno inzistirati i onda ne dobije što želi. Prava asistentura je takva da slijepa osoba mora znati što želi, a asistent je tu samo da objasni ono što slijepi ne vidi – tumači Bojan.
Još jedan važan asistent u njihovim životima je tehnologija. Naš par jako je sretan što je danas vrlo lako doći do knjiga u audio formatu. Uređaji za čitanje su jako pristupačni, staviš dokument na SD karticu i slušaš ga, funkcioniraju kao mali MP3 playeri. Prije se do audioknjiga moglo doći samo u knjižnicama, no trebalo je vremena da glumci pročitaju knjige, snime ju, da ona dođe u knjižnice...
- Harry Pottera su, recimo, pratili i jako su brzo bile dostupne audio verzije. Ipak, danas je sve puno lakše. Skeniraš bilo koju knjigu, ali ju ne printaš, nego šalješ sadržaj na hard disk. Uz pomoć jednog programa pretvoriš tu sliku u slova, a potom i u zvuk, te za nekoliko sati imaš knjigu od 500 stranica u zvučnom formatu – tumače nam te dodaju da su im i kućanski aparati poput perilice, sušilice pa čak i mačjeg WC-a povezani s mobitelom te na taj način njima vrlo lako upravljaju. Ponekad po potrebi koriste i aplikaciju Be My Eyes.
- Preko nje uspostavljaš videopoziv s volonterom. Recimo, nazoveš ga ako si u dućanu i trebaš kupiti mačju hranu, a sve su konzerve na opip identične. Onda kružiš kamerom i volonter te navigira ovisno o tome što ti treba. Svatko se može prijaviti za volontiranje tamo – kaže Martina.
Sve u svemu, ona i Bojan se slažu oko toga da im nedostatak vida nije najgora stvar u životu.
- Trenutno mi je veći problem moj artritis. Sljepoća ne boli – kaže Martina, dodajući da je puno gore kad ljudi preko noći postanu slijepi zbog neke ozlijede i slično. Iz dana kad je vidjela čuva brojne slike i prizore.
- Patim na boje i obožavam tetovaže. Iako ih danas ne vidim, znam kako one izgledaju – kaže Martina.
- Za mene je tetoviranje nepotrebno bockanje kože, ali ona blista i zrači kad dođe doma s novom tetovažom. Meni je drago da ju to veseli – govori Bojan.
Ključna je stvar sa sljepoćom, govori on, prihvatiti svoje stanje.
- Sljepoća nije bolest, nego stanje – naglašava.
- Treba nam duže vremena za obavljanje nekih zadataka. Nešto ti padne i ne znaš gdje je. Ali onda čučneš, klekneš, ako treba i legneš pa ćeš naći – kaže Martina.
- Iskoristi ono što imaš i nemoj plakati nad onime što nemaš – zaključuju.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Hrvatskog telekoma.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....