Jedan od velikih problema današnjice je prisutnost podijeljenosti u društvu, zbog čega se čini kao da smo više usredotočeni na ono što nas razdvaja, umjesto na sve ono što nas povezuje. Povezanost počinje gdje prepreke nestaju je središnja poruka Hrvatskog Telekoma koja se temelji na uvjerenju kako i u današnjem polariziranom društvu ima daleko više stvari koje nas povezuju neovisno o vjeri, nacionalnosti, dobi, društvenom statusu, osobnim preferencijama i interesima. I zato, s ciljem inspiracije donosimo seriju priča pojedinaca koji nisu dopustili da ih prepreke na koje su u životu naišli ograničavaju i razdvajaju već su ih srušili i odlučili živjeti punim plućima i povezani.
Neki u Hrvatsku dolaze zbog posla, drugi ljubavi, treći studiranja, četvrti u potrazi za boljim životom. Razloga je puno, jednako kao i različitih životnih okolnosti, ali jedno im je svim isto – da bi se osjećali uključenima, prihvaćenima i integriranima poznavanje jezika je to što ih čini „domaćima“.
Od svog osnutka 1962. godine Croaticum - Centar za hrvatski kao drugi i strani jezik bavi se poučavanjem hrvatskoga jezika. Među polaznicima su najčešće studenti inozemnih sveučilišta koji dolaze na Sveučilište u Zagrebu u sklopu različitih programa studentskih mobilnosti, zatim potomci hrvatskih iseljenika, osobe koje uče hrvatski jezik jer rade u Hrvatskoj, zatim osobe koje su se doselile ili se planiraju doseliti u Hrvatsku, azilanti te osobe koje uče hrvatski iz brojnih drugih razloga, ponekad naprosto zato što vole Hrvatsku. U pripremi su također i tečajevi za strane radnike.
Jedna od predavačica u Croaticumu s kojom smo imali prilike razgovarati je Sanda Lucija Udier, čiju smo grupu od petnaestak polaznika posjetili jednog utorka u studenom u poslijepodnevnim satima.
- Neki od polaznika Croaticuma došli su u Hrvatsku zbog ljubavi, a tako su se lijepo snašli u životu u Hrvatskoj da su ostali živjeti ovdje čak i nakon što se ljubav ugasila. Takva je priča jednog austrijskog odvjetnika koji radi u zagrebačkom ogranku austrijskog odvjetničkog ureda. Neki drugi su došli privremeno zbog posla, a ostali su trajno jer su uz posao pronašli ljubav, zasnovali obitelj i dobili djecu. Neki su odabrali Hrvatsku zbog ugodnog načina života koji je puno manje užurban od života u zemljama iz kojih su došli te uključuje više slobodnog vremena, čišću prirodu, kvalitetniju hranu i veću sigurnost– priča nam lektorica Sanda Udier.
Izazovno je strancima objasniti kako funkcionira hrvatski
Sanda Udier na Croaticumu radi od 2001. godine, a nekoliko godina ranije ondje je radila i kao honorarna lektorica.
- Kao studentica kroatistike imala sam priliku hospitirati na nastavi hrvatskoga jezika za neizvorne govornike i ta mi se nastava jako dopala. Shvatila sam da je velik izazov objasniti strancima kako funkcionira hrvatski jezik. Da bismo nešto znali dobro objasniti drugima, moramo to prvo znati objasniti sebi, a to uopće nije lako kad je riječ o jeziku čiji smo izvorni govornici. Izvorni govornici posjeduju imanentno jezično znanje i koriste jezik a da ne razumiju njegove unutarnje zakonitosti. Svi mi znamo koristiti padeže i glagoski vid, ali ne znamo svi objasniti zašto se nešto baš tako kaže. Uvijek mi je bilo jako zanimljivo promatrati hrvatski jezik izvana, očima stranca, te pokušati naći objašnjenja zašto je u jeziku nešto tako kako jest – priča nam Sanda Udier.
Posebnost programa Croaticuma je u tome što nije namijenjen govornicima jednog jezika te se u nastavi hrvatski ne uspoređuje s nekim drugim jezikom. Tečaj se zasniva na metodi pomoću koje se jezik “prenosi” govornicima različitih jezika te se minimalno koristi jezik posrednik, najčešće engleski. Takav pristup, razvijen na Croaticumu, namijenjen je za poučavanje studenata iz praktički svih zemalja svijeta i govornika različitih jezika.
Sanda nam priča da se u istoj učionici Croaticuma upoznaju vrlo različite osobe, međutim među njima se vrlo brzo i lako stvori prijateljstvo i empatija jer su u sličnoj životnoj situaciji - novi su u zemlji te traže prijatelje.
- I gotovo uvijek se ispostavi kako različitosti nisu prepreka druženju jer su sličnosti veće i važnije od razlika. A povezuje ih i zajedničko učenje jezika – dodaje Sanda. Posebnost Croaticuma leži u metodi poučavanja prilagođenoj govornicima različitih jezika, uz minimalno korištenje jezika posrednika. Naglasak je na uključivosti, prijateljstvu te organizaciji izleta i terenske nastave, uz usporedbu kultura.
Nakon što smo porazgovarali s lektoricom, razgovarali smo i s troje polaznika njene grupe.
Munawwar (35)
Uz studente koji su došli na Erasmus, pa su na Filozofskom fakultetu upisali i tečaj hrvatskog jezika na Croaticumu, sreli smo vedrog i nasmijanog tridesetpetogodišnjeg Munawwara Muhammada Khana. U Hrvatskoj djeluje kao teolog i imam muslimanske zajednice Ahmadija Hrvatska, smještene u Brezovici. Zajednica, osnovana 2014., dio je globalne muslimanske zajednice prisutne u više od 200 zemalja, a njihova džamija u Londonu najveća je u zapadnoj Europi. Munawwar obavlja dvije ključne uloge – uloge imama i predsjednika zajednice – što je rijetkost jer su te funkcije obično odvojene.
- Kao imam držim mise (džuma), molitve, tečajeve za djecu i odrasle, a zajednica izdaje literaturu o islamu. Aktivno sudjelujem u međureligijskom dijalogu, pa organiziram i sudjelujem u raznim takvim sastancima. Naš moto „Ljubav za sve i mržnja ni za koga“ odražava našu predanost humanitarnom radu, posebno kroz udrugu Humanity First HR, koje sam i predsjednik. Često surađujemo i s drugim humanitarnim udrugama, poput Caritasa i Savla. Savlu smo donirali jučer čarape, gaće, rukavice i zimske kape za njihove korisnike koje su u glavnom beskućnici. A evo, baš sam danas bio u Glini. Tamo postoji jedna vrlo dobra udruga – Ljudi za ljude. Donirali smo njima prije dva tjedna teretno kombi vozilo za njihove potrebe, za dostavljanje hrane i robe siromašnima na području Gline - ističe Munawwar.
U Hrvatskoj živi sedam godina sa suprugom i troje djece. Najstariji sin pohađa četvrti razred, kćer ide u drugi, dok je „mala beba“ još kod kuće. Dolazak je bio rezultat njegovog poslanja kao vođe zajednice u Brezovici, a priča nam kako je Hrvatska lijepa zemlja s toplijom klimom od Njemačke i otvorenim ljudima, iako povremeno nailazi na iznimke, kao što može biti slučaj svuda u svijetu,
- Mi smo se dobro integrirali u društvo i zajednicu, a najvažnije pri tome je bilo da imamo svoj krug prijatelja te da vodimo aktivan život. Prijatelji su mi većinom Zagrepčani, ali putujem često pa imam prijatelje i u mnogim krajevima Hrvatske. Uglavnom je riječ o Hrvatima, ali i o nekim stranicama koji su ovdje u prolazu. U slobodno vrijeme se najviše bavim humanitarnim radom, ali srijedom volim igrati nogomet s dečkima. To su pravi Hrvati! Njih mi je najteže razumjeti jer svaki govori na svojem dijalektu. Kao obitelj družimo se s drugim obiteljima, s djecom na igralištu i u igraonicama – govori nam Munawwar.
Hrvatski smatra težim od urdskog i njemačkog jer zahtijeva razumijevanje složene gramatike. Urdski, njegov materinski jezik, nema čvrsta pravila gramatike, a oslanja se na arapski, perzijski i hindski. Piše se i s desna na lijevo.
Kod kuće s djecom govori urdski kako bi očuvali jezik unatoč školovanju na hrvatskom. Djeca već govore nekoliko jezika: hrvatski, njemački i engleski. Iako su na početku miješala jezike, sada im je lakše.
- Znamo da će njima biti najteže naučiti govoriti urdski jer njega mogu govoriti samo s nama. Zato smo odlučili s njima govoriti urdski, a zbog škole i vrtića već uče i znaju hrvatski. Svake godine idemo barem dva puta u Njemačku, gdje svi rođaci i širi krug obitelji govore njemački, pa ga dobro razumiju i govore, kao i engleski. Sada im je već puno lakše učiti hrvatski, ali kada su bili mlađi, često su znali miješati jezike. U početku su išli u vrtić gdje se govorio engleski jezik jer nismo znali koliko ćemo dugo ostati u Hrvatskoj. Zbog toga su imali sitne probleme na početku učenja, ali sada mislim da će za godinu ili dvije još bolje govoriti hrvatski od mene, pa da će me početi ispravljati – kaže sa smiješkom Munawwar.
Budućnost u Hrvatskoj mu je, za sada, neizvjesna. Priča nam kako još ne zna koliko će dugo ostati. Može biti riječ o par tjedana, par godina ili za cijeli život. Posljednju varijantu nikako ne isključuje. Zajednica ovisi o njemu kao imamu i predsjedniku, a s obzirom na to da u Hrvatskoj ne postoji fakultet za obrazovanje domaćih imama, moguće je da će ga zamijeniti netko iz inozemstva.
Natalia (23)
Poljakinja Natalia Wojtek iz rodne Gdynie u Zagreb je stigla krajem rujna kao studentica zadnje godine Geoslavistike. Kaže nam kako je jedna od prvih polaznica Geoslavistike ne samo u Poljskoj, već i u cijelom svijetu. Nakon što završi semestar u Zagrebu, planira upisati studij diplomacije, a htjela bi se vratiti u Hrvatsku odraditi praksu.
Cijelo vrijeme dok je u Zagrebu, Natalija uči hrvatski, a poznavanje poljskog joj, kaže, puno pomaže. Smatra kako ljudi koji govore slavenske jezike ili osobe sa slavenskog govornog područja mogu lakše učiti sve druge slavenske jezike. Na hrvatskom jeziku joj je najteže bilo učiti pisanje zareza budući da joj se činilo kao da su postavljeni na „čudnim“ mjestima, s obzirom na pravila iz poljskog. Neke riječi, koje su naizgled slične, zvuče puno drugačije na poljskom, no unatoč toga, smatra kako joj gramatika dobro ide.
- Imaju bolju situaciju od osoba iz, primjerice, Perua, otkuda je jedna naša kolegica iz grupe. Njoj ide zaista odlično, ali priznala nam je da joj je trebalo puno više truda nego nama – nastavlja Natalia.
Ispričala nam je i kako smatra da cijela Hrvatska ima nešto što može ponuditi turistima i studentima, a ne samo primorje. Voli kuhati i kušati hranu iz drugih zemalja, pa odabir teme za njen preddiplomski rad "Kulinarska tradicija Splitsko-dalmatinske županije“, sasvim logičan.
Philip (22)
Philip Piljić, u Zagreb je iz Münchena došao u sklopu studija povijesti i politike Balkana. Priča kako ima jake veze s regijom, budući da mu je tata rodom iz Tuzle, a ljeta provodi u Istri.
Otkako je počeo učiti hrvatski, Philip kaže da je mnogo napredovao. U početku mu je najteže padao izgovor nekih riječi, pogotovo zbog drugačijeg izgovora glasa „r“ u usporedbi s njemačkim. Priča nam kako u početku nije ni znao niti najosnovnije stvari, poput toga da kaže kako se zove i otkuda je, no jučer je po prvi puta s tatom progovorio na hrvatskom.
- Sada vodim trilingvalni život jer govorim engleski, njemački i hrvatski jezik svakoga dana. To nisam mogao ni u Njemačkoj ni u Austriji. Sada kada živim u Zagrebu, puno više i puno lakše učim jezik – dodaje Philip.
Slobodno vrijeme ispunjava učenjem za kolegije na fakultetu, ponekad i trči, a ove godine sudjelovao je i u Zagrebačkom polumaratonu. Ono što mu nedostaje je pronalazak dobrog kluba za boks, budući da ga nitko ne želi primiti na period od jednog semestra.
Philip je dolaskom u Zagreb primijetio i neke stvari koje do tada nije očekivao – poglavito činjenicu da se u Zagrebu govori „kaj“.
- Vrlo mi je zanimljivo i zabavno što ljudi u Zagrebu govore kajkavskim narječjem, odnosno da kažu „kaj“ umjesto „što“. Ja sam do sada učio iz udžbenika gdje ne piše „kaj“. Nisam ni znao što je to kada sam došao, ali mogu reći da se narječje brzo uči.
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Hrvatskog Telekoma.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....