Kad borave na nekom području gdje ima zmija, stanovnici Mljeta o njima skoro i ne vode računa. Ne misle na tu opasnost jer su navikli da na njihovom otoku zmija gotovo i nema. Iskorijenili su ih mungosi, a upravo te životinje danas su invazivna strana vrsta koja je prijetnja bioraznolikosti.
- Mungosi su jedna vrsta koja se prilagodila uvjetima života na ovom području. Doneseni su na Mljet 1910. godine, znači prije više od 100 godina, i jako su smanjili populaciju zmija na otoku, one su gotovo nestale. Mungosi su doneseni u doba Austrougarske na otok jer je Mljet u to vrijeme imao mnogo otrovnih zmija, najviše poskoka, a ljudi su se bavili stočarstvom i poljoprivredom i to im je bio glavni izvor prihoda. Time su nastojali riješiti problem zmija i na kraju su uspjeli u tome – kazuje nam ravnatelj Javne ustanove NP Mljet Ivan Sršen, dipl, ing.
Ali, nisu mungosima bile dovoljne samo zmije. Mungos se hrani i malim sisavcima (miševi, štakori), gmazovima, pticama, beskralježnjacima, jajima. Primjerice, kako kaže naš sugovornik, štetan je za populacije ptica na malim otočićima oko Mljeta gdje se gnijezde neke vrste, kao što je sredozemni galeb a mungos je opasan za njihova jaja.
- Oni nemaju prirodnog neprijatelja, proširili su se koliko su imali prehrane. Usudio bih se reći da je zadnjih 50 godina njihov broj stabilan, da nema neke najezde ili da će nestati. Domaće stanovništvo ih ne smatra neprijateljima već dapače ljudi su zahvalni što su riješili problem zmija, a s druge strane stručna javnost je nezadovoljna jer su mungosi prijetnja bioraznolikosti, prvenstveno životinjama i pticama koje žive na ovom području – kaže Ivan Sršen.
Invazivne vrste
Mungos nije samo problem Mljeta i drugih dijelova Hrvatske u kojima se proširio. Ta je životinja, kako je navedeno na portalu o invazivnim vrstama u Hrvatskoj, uvrštena na popis invazivnih stranih vrsta koje izazivaju zabrinutost u Europskoj uniji (tzv. „Unijin popis”). Na tom popisu trenutno se nalazi 66 vrsta, od kojih je u Hrvatskoj zabilježeno njih 23 među kojima i mali indijski mungos (Herpestes javanicus).
Na taj Unijin popis mungos je uvršten u kolovozu 2016. temeljem Provedbene uredbe Komisije (EU) 2016/1141 od 13. srpnja 2016. o donošenju popisa invazivnih stranih vrsta koje izazivaju zabrinutost u Uniji u skladu s Uredbom (EU) br. 1143/2014 Europskog parlamenta i Vijeća. U skladu s tim, ne smije se unositi na područje EU, držati, uzgajati, prevoziti, stavljati na tržište, upotrebljavati, razmnožavati i puštati u okoliš.
Prema toj Uredbi o sprječavanju i upravljanju unošenja i širenja invazivnih stranih vrsta, države članice dužne su uspostaviti učinkovite mjere kojima će se na najmanju moguću mjeru svesti negativan učinak široko rasprostranjenih invazivnih stranih vrsta s Unijina popisa na bioraznolikost, povezane usluge ekosustava, zdravlje ljudi ili gospodarstvo.
I u „Strategiji EU-a za bioraznolikost do 2030.: vraćanje prirode u naše živote” kojom se nastoje zaustaviti i preokrenuti trenutačni trendovi smanjenja bioraznolikosti u Europi i šire u svijetu, a koju je Europski parlament usvojio u lipnju ove godine, države članice EU preuzimaju obvezu da se znatno ograniči unos invazivnih stranih vrsta.
Potkraj lipnja 2021. Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja pustilo je na jednomjesečno e-savjetovanje “ Plan upravljanja mungosom” u kojem su osmišljene aktivnosti s ciljem kontrole populacija mungosa na svim lokalitetima u Hrvatskoj na kojima je zabilježen kao i edukacije javnosti radi sprječavanja daljnjih puštanja jedinki u prirodu.
Pri tom je pojašnjeno kako mungos ima značajan negativan utjecaj na zavičajnu faunu brojnih država u koje je unesen te se smatra odgovornim za izumiranje i smanjenje populacija velikog broja vrsta ptica, gmazova, vodozemaca i sisavaca. Može uzrokovati ekonomsku štetu na usjevima i poljoprivrednim kulturama, domaćim životinjama, te je prijenosnik bolesti kao što su bjesnoća i leptospiroza čime može utjecati i na zdravlje ljudi.
Istrebljuje zmije na otocima
Rezultati istraživanja provedenih na jadranskim otocima 2010. godine pokazali su da mungos negativno utječe na brojnost populacija poskoka (Vipera ammodytes), crvenkrpice (Zamenis situla), četveroprugog kravosasa (Elaphe quatuorlineata) i velikog zelembaća (Lacerta viridis).
Kako je obrazloženo, provedbu uklanjanja jedinki, bila ona u cilju značajnog smanjenja gustoće populacije ili potpunog iskorjenjivanja, predviđeno je provoditi istovremeno i koordinirano na određenoj geografski logičnoj cjelini. Za potrebe provedbe tog plana definirana su sljedeća geografski povezana područja: otok Korčula, otok Hvar, otok Mljet, otok Čiovo, otok Škrda, poluotok Pelješac, područje sjeverozapadno od rijeke Neretve do Vrgorca, jugoistočna dolina rijeke Neretve do granice RH kod Neuma, područje od granice RH kod Neuma do Konavla, Konavle i na kraju izolirani otoci u području NP Mljet - Moračnik, Kobrava i Tajnik.
Intenzivno uklanjanje mungosa, pojašnjeno je nadalje, moguće je provesti jedino kaveznim zamkama. “Pojam zamke se odnosi na mrtvolovke ili kombinaciju živolovki i mrtvolovki (selektivne zamke). Na područjima gdje nema zavičajnih vrsta koje bi mogle stradati primjenom neselektivnih zamki, moguće je koristiti mrtvolovke (otoci Moračnik, Tajnik, Kobrava i Škrda). Na ostalim područjima, hvatanje živolovkama je jedini do sada poznati način kojim se sa sigurnošću neće ugroziti zavičajna fauna”, navedeno je u materijalima za e-savjetovanje.
Inače, unos mungosa je, kako je navedeno u nacrtu Plana upravljanja mungosom, prvi poznati primjer namjernoga unosa invazivne strane vrste na područje današnje Hrvatske. Kad je 1910. godine donesen na otok Mljet (tzv. „Zmijski otok“) u svrhu biološke kontrole zmija otrovnica (poskoka) već nakon pet dana viđen je 17 kilometara od mjesta puštanja u prirodu. Na druge otoke je također unesen namjerno, tako je unos mungosa na Korčulu zabilježen 1921. godine, na otoke Čiovo i Škrda 1950., Hvar 1970., poluotok Pelješac prvi put 1921. i drugi put 1927. Pretpostavlja se da je na otok Braču bio slučajan unos 1926. godine. Na kopnenom dijelu Hrvatske mungos je prvi put zabilježen 2008. godine u mjestu Trsteno.
Mungos je danas u primorskom području RH široko rasprostranjena vrsta, te prema rezultatima kartiranja provedenima u 2020. godini nastanjuje površinu od gotovo 1800 km2. Pretpostavlja se kako je na otocima Mljet, Korčula i Hvar te na poluotoku Pelješcu gustoća populacije vjerojatno velika zbog velikih površina povoljnih staništa za mungosa i dugogodišnje prisutnosti vrste. Na području Konavla se očekuje slična situacija zbog velike zastupljenosti poljoprivrednih površina, a time i izvora hrane za mungosa.
Inače, mungos je, kako je pojašnjeno u dokumentu pripremljenom za e-savjetovanje, zavičajan na području Bliskog istoka i južne Azije (Saudijska Arabija, Iran, Irak, Afganistan, Pakistan, Indija, Nepal, Bangladeš, Mjanmar). S ciljem biološke kontrole štakora i zmija unesen je na otoke Tihog i Indijskog oceana, Karibe, kontinentalni dio Sjeverne, Srednje i Južne Amerike i jadranske otoke s kojih se dalje proširio na kopno te u susjedne države BiH, Crnu Goru i sve do Albanije.
U Planu upravljanja mungosima vizija je: “Mungos ne ugrožava zavičajnu faunu na području svoje rasprostranjenosti. Njegove populacije su iskorijenjene ili se uspješno kontroliraju, a namjerno ili nenamjerno unošenje mungosa u nova područja je spriječeno”.
