Jedna od naših najznačajnijih pjevačica, velika dama i izuzetna glazbenica Meri Cetinić 23. kolovoza stiže u Šibenik uoči festivala šansone. Meri će na svojem solističkom koncertu nastupiti s pomno biranim repertoarom jer festival je to, podsjeća ova velika dama glazbene scene, koji već desetljećima njeguje njezin rad. Šansona će se ovaj put pokloniti velikoj Meri, i to na najljepši način, a njezina odvažnost da izađe pred publiku ima posebnu težinu zbog dvije velike tragedije koje je poznata pjevačica proživjela. Naime, u kratko je vrijeme ostala bez kćeri Ivane i brata Ante, bila se povukla iz javnog života pa je predstojeći koncert i privilegij za publiku. Jedinstvenim isprepletanjem dalmatinske tradicionalne melodije i pop-glazbe, Meri nam daje svoj pogled na predstojeći koncert, koji priprema iz tišine svojeg mjesta Blata na Korčuli.
Je li vam bilo teško održavati status tijekom tako duge i bogate karijere?
- Nisam razmišljala o statusu, radila sam kako sam najbolje znala. Ja sam prema sebi uvijek bila kritična i nisam se zanosila uspjesima i hitovima. Stvaranje glazbe bilo mi je primarno i nisam htjela ići ispod nekih svojih kriterija.
Posljednjih godina pomno birate gdje ćete nastupati. I zato je odjeknula vijest da pripremate autorsku večer u sklopu festivala šansone u Šibeniku. Kako je zamišljate?
- Malo nastupam posljednjih godina, ali poziv Tommi Mischel, nove umjetničke direktorice šibenske šansone, da prva večer ovogodišnje šansone bude posvećena meni i mojem autorskom glazbenom radu, nisam mogla odbiti. Bit će presjek mojih najpoznatijih i najuspješnijih pjesama koje sam pisala sama ili su ih drugi autori pisali za mene. Neke će izvoditi moji gosti, a neke ja.
Uz orkestar koji će predvoditi Ante Gelo, kako pripremate ovu posebnu večer? Želite li je nekome posvetiti?
- Kao i prošle godine kad sam dobila Zlatni grb Blata, posvetit ću je mojoj pokojnoj kćeri Ivani, s kojom sam u duetu i nastupala na šibenskoj šansoni, kao i svojem bratu Anti, s kojim sam dugo i uspješno surađivala. Dogovorila sam se s Gelom da pjesme ostanu generalno onakve kakve ih svi znaju, da ne bude neki novi rukopis, jer to u ovoj prilici nije potrebno. To su sve veliki hitovi u koje je uloženo puno znanja, talenta i ljubavi i u takvom, izvornom obliku su i postale toliko poznate i popularne, ne slučajno, i nema ih potrebe iznova aranžirati i mijenjati.
Niz ste godina vezani za šibenski festival. Što vas je to iznova vraćalo u Šibenik?
Na šibenskom festivalu nastupala sam od njegovih početaka, kad je nas izvođača bilo samo nekoliko i držali smo program i prve i druge večeri. Drago mi je da je šibenska šansona izrasla u tako kvalitetan i jedinstven festival, zahvaljujući njegovim urednicima Dušku Šarcu i Branku Viljcu, koji su imali sluha za nas autore i našu slobodu izražavanja. Primali su neke moje pjesme koje vjerojatno ne bi bile primljene ni na jednom drugom festivalu (pretpostavljam) jer nisu bile nimalo tipično festivalske, nego su neke od njih otočki etno (‘Griža‘, ‘Mirisna posteja‘) ili balade slobodnog stila (‘Rijeka bez povratka‘)...
Nakon tragedija koje su vas zadesile, u čemu nalazite motivaciju? Što vas može motivirati, ispuniti? Vesele li vas i dalje iskreni aplauz, publika koja uživa u glazbi, atmosfera na koncertima...?
- Glazba me uvijek motivirala i ispunjavala. Neko sam vrijeme bila zaboravila na nju i na nastupe, ali s vremenom se bol malo stišala i u glazbi ponovo pronalazim ljepotu... Volim ljude i rado dijelim tu uzbudljivost i ljepotu glazbe s publikom. Ima u Blatu mladih talentiranih ljudi i s nekima od njih radim, uvježbavam repertoar i povremeno nastupamo zajedno. Rad s njima me veseli i raduje, a Ines i Dominik će nastupiti sa mnom i u Šibeniku.
Pisali ste puno za sebe, no i neki drugi autori su obilježili vašu karijeru. Danas, s odmakom, kako gledate na te suradnje?
Imala sam sreću da sam surađivala s divnim autorima koji su znali prepoznati moj senzibilitet. Nije ih bilo mnogo, u početku Slobo Kovačević (‘More‘, ‘Konoba‘), s kojim sam bila u grupi More, moj brat Ante, koji mi je napravio mnoge predivne aranžmane i nekoliko pjesama (‘Mornareva žena‘...), a poslije Zdenko Runjić s izvrsnim tekstopiscima kao što su Fiamengo, Zuppa, Popadić, Juras... (‘U prolazu‘, ‘Četiri stađuna‘, ‘Lastavica‘...) Radila sam i jedan veoma uspješan album s Ivom Lesićem, kao i s Vinkom Barčotom (‘Zemlja dide mog‘)... Sve su to divna i bogata iskustva. Njihove izvrsne pjesme i suradnje omogućile su mi da se razvijam i gradim svoju interpretaciju. Nadopunjavali smo i obogaćivali jedni druge.
Živjeli ste u Splitu, Zagrebu. No, posljednjih ste se godina skrasili u svojem Blatu na Korčuli. Imate li tamo svoj mir, ispunjava li vas život na otoku?
- Da, volim život na mojem otoku, imam svoj mir, ljudi su dobri, srdačni, prisna sam s njima. I ja nosim taj mentalitet i korijene u sebi pa se lako snalazim u svemu što nosi život na otoku.
Što vama donosi taj smiraj prirode? Kako izgledaju vaši dani ljeti i zimi u Blatu?
Poslije smrti moje Ivane najvažniji su mi bili mir, tišina, molitva... U tome sam nekako prebrodila najteže dane... U tišini i samoći mnogo se toga spozna, mijenjamo se, postajemo ponizniji. Ovdje se živi u skladu s prirodom, s vjerom. Nema ničeg spektakularnog u mojim sadašnjim danima. Mogu citirati stihove iz pjesme ‘Četiri stađuna‘: ‘Moji se dani kroz vrime vuku, s teplin i ladnim život se miša, žari me sunce, pere me kiša...‘
Lani ste imali i čarobnu noć u Veloj Luci, u sklopu Oliverovih dana. Pamtite li neke posebne trenutke s njim?
- Bio je to moj prvi nastup nakon tri godine šutnje. Drago mi je da sam bila i da su me njegovi Lučani uspjeli nagovoriti na dolazak. Imam mnogo uspomena s Oliverom, znali smo se od djetinjstva, odlično razumjeli i rado pjevali zajedno. On je više puta bio gost na mojim koncertima, a ja na njegovim. Pamtim kako smo snimili pjesmu ‘Sunce mog života‘! Ja sam bila u studiju u Zagrebu i snimala jednu pjesmu za Splitski festival, a on je došao jer je poslije mene trebao snimiti tu pjesmu, ali s drugom pjevačicom, koja se nije pojavila! Oliver mi je rekao ‘Ajmo nas dvoje to snimiti!‘ Rekla sam mu da pjesmu ne znam, nikad je nisam probala, a on je rekao ‘Možeš ti to!‘ i tako smo otišli za klavir, malo probali, podijelili glasove, ušli u studio jedan prema drugom i snimili je iz prve!
Odlučili ste na svojem šibenskom koncertu ugostiti mlađe kolege moćnih vokala. Što je presudilo u odabiru?
Kad sam razmišljala o gostima, nije mi bilo važno da to budu neka zvučna i poznata imena, nego mi je bilo najvažnije tko bi te pjesme mogao dobro iznijeti i otpjevati. Pratim pomalo našu glazbenu scenu i čula sam neke odlične mlade pjevače i pjevačice koji već imaju dovoljno iskustva i odlično se snalaze u raznim stilovima, gledamo ih i slušamo na televiziji, ali uvijek u nekim sporednim ulogama. Sinjanku Ivu Ajduković i njezin raskošan glas u kojem ima soula primijetila sam odavno, pa sam mislila da bi ona mogla otpjevati moju ‘Ja sam žena‘. Pjesme kao ‘Lastavica‘ i ‘Samo simpatija‘ naizgled zvuče jednostavno i kao šlageri, ali baš zato što su tako određene, pravi veliki hitovi, treba ih otpjevati kako treba. Povjerila sam ih Bruni Oberan, koju sam čula u besprijekornim interpretacijama velikih svjetskih pjesama. Pozvala sam i splitskog samozatajnog pjevača Stjepana Radića. Čula sam njegovu izvedbu ‘Četiri stađuna‘ i baš mi se svidjela. Ima u njegovu glasu patine, tuge, duše.
Tommi Mischel je sama poželjela otpjevati moju jazz skladbu ‘Sjena tvoga tila‘ i drago mi je što ona prepoznaje i voli i tu moju autorsku stranu. Htjela sam da bude i klapske pjesme, pa sam pozvala izvrsnu splitsku žensku klapu Luše, koja će otpjevati moj europski hit ‘Dome moj‘.
Ja ću, uz nekoliko najvećih hitova, pjevati vlastite skladbe koje sam premijerno izvodila baš na šibenskoj šansoni. Da bi zvučale autentično, neke ću izvesti uz moje mlade blaćanske prijatelje Ines Novaković i Ivana Dominika Sardelića.
U intervjuima ste govorili i o kolegama s kojima ste se nekoć družili, odlazili na koncerte. Postoji li neka gorčina u vama zbog postupaka pojedinih kolega ili kolegica?
Ima i toga, bolno je, ali ne bih sada o tome...
Kada se pričom vratimo u glazbu, onda vas je teško svrstati u ladicu jednog žanra. Raznolik ste program dočarali publici, od popa do jazza. Volite li tu raznovrsnost, koju samo rijetki imaju?
Nisam se nikad ograničavala na jedan stil, ni u pjevanju ni u skladanju. Sve je to glazba, samo neki elementi u melodiji, harmonijama, tekstu vuku na određeni stil i onda se volim poigrati tim različitostima.
Bogata karijera, žive uspomene. Postoji li još nešto što biste voljeli iskusiti?
Većinu sam svojih želja i ambicija već ispunila. Ovo je sad razdoblje u kojem radim iz gušta, pomalo, ali imam osjećaj da na neki način trebam zaokružiti svoje postojanje. Možda su ovaj koncert i retrospektiva u Šibeniku prilika i korak prema tome.
Koja autorska pjesma najbolje opisuje vaš život, karakter?
- Sve su moje pjesme nastale u nekim inspirativnim momentima i sve su odraz moje duše, života, doživljaja, moj su rukopis... Moj karakter je i u pjesmama ‘Samo tuga ostaje‘, duhovnoj ‘Bože moj‘, ‘Jubav si moja zauvik‘... Možda sam ipak najponosnija na skladbu ‘Dome moj‘, u kojoj sam ispjevala doživljaj naših hrvatskih iseljenika koje sam upoznavala po svijetu. Pjesma je to koja je probila granice te, iako prepjevana na drugi jezik, oduševljavala publiku devedesetih u Belgiji i šire.
Imate li neke svoje male rituale?
Valjda imam, ali o tome baš i ne volim govoriti, neka ponešto ostane neotkriveno.