ZA JUTARNJI PIŠE ELLA DVORNIK Za Antu Casha su mi rekli da je kreten, a u biti je jako prizemljen i duhovit. Na temelju čega su ljudi stvorili takvu sliku o njemu?

Posljednjih nekoliko dana provela sam u izolaciji od vanjskog svijeta, s dvije potpuno nepoznate osobe. Šest dana smo zajedno živjeli u kući bez interneta, mobitela, novina i televizije. Prvo sam mislila da ću poludjeti jer nikad nisam bila toliko dugo odvojena od interneta, dragog i općenito poznatog ljudskog kontakta. Nisam znala s kim ću dijeliti kuću tijekom izolacije. Vozač nas je pokupio jednog po jednog i tako smo saznali malo više jedni o drugima. Mare Milin, Ante Cash i ja vozili smo se do Samobora gdje smo predali mobitele zaštitaru i tako bez ičega ušli u kuću u kojoj ćemo skoro cijeli tjedan živjeti zajedno.

Na prvu smo sjeli jedni drugima. Bavimo se sličnim poslovima i znamo iste ljude pa je razgovor išao i išao uz vino i hranu. U svojem životu najčešće komuniciram samo s ljudima koje već znam. Rijetko kada uspijem upoznati nove ljude i ako ih upoznam, ne provedem kvalitetno vrijeme s njima da ih uistinu upoznam. Imam priliku upoznati ih jedino ako se često nalaze u društvu ljudi koje ja poznajem. Nikada mi nije palo na pamet da nekoga, kome sam tek pružila ruku, upoznam bolje od toga. Nikad mi nije došlo da pozovem na kavu nekoga s kim nisam imala prilike provesti neko određeno vrijeme da bih tu odluku i donijela.

Nikad ne bih pomislila otići na kavu s Antom ili Mare. Ali, sada mogu sigurno.

O oboje sam čula mnogo od ljudi koje poznajem, neke stvari su bile dobre, neke su bile loše i sve se to odnosilo na osobna iskustva drugih. U šest dana imala sam prilike stvoriti svoje mišljenje o njima i nije ništa drugo nego pozitivno. Ante, za kojega su mi mnogi rekli da je kreten ili se smijali njegovoj pojavi, u biti je jako prizemljen i duhovit mladić, inteligentan i pristojan. Zapitala sam se mnogo puta temeljem čega su ljudi stvorili sliku o njemu. Njegovu glazbu još nisam čula, a niti ne moram jer sam ga upoznala u najsirovijim uvjetima i nemam ništa osim riječi hvale za tog dečka.

S Mare Milin sam prošla neke zajedničke frustracije. Ona poput mene dijeli nezadovoljstvo ovim tržištem i odnosom ljudi prema poslu. Već u prvih deset minuta shvatila sam da je Mare teški i strastveni radnik, da voli svoj posao i želi u njemu biti najbolja. Brbljava i detaljna Mare je iste sekunde pokupila moje simpatije. To dvoje nepoznatih ljudi sjedilo je sa mnom za stolom, pričalo o svojim strahovima, željama i nadama, bez ikakve distrakcije interneta, televizije ili telefona. Sjedili smo devet sati i bez prestanka pridavali pažnju svakoj riječi koju je ona druga osoba rekla.

Ni u jednom trenutku nisam pomislila na mobitel, Facebook ili Twitter. Uživala sam slušajući njih dvoje kako pričaju o svojim životima i shvatila da smo svi isti i svi želimo iste stvari. Nebitno koliko smo drugačiji, kolika je razlika u godinama, svi smo sjedili za tim stolom potpuno jednaki i goli. Uspjeli smo naći neku zajedničku točku, a život nas prije toga nije nikako spojio. Ujutro samo zajedno pili kave, jeli, razglabali i smijali se. Pričali smo kao da se znamo cijeli život. Ja nemam mnogo bliskih prijatelja, ne pamtim ljudima imena i prilično sam introvertna. Radije bih vikendom ostala doma i radila, nego išla van. Ali, zafali mi nekada nešto novo. Netko novi, s drugačijim iskustvom, mišljenjem i problemima. Netko tko mi svojom pojavom makne misli od moje pojave, od mojih problema. Nedostaje mi druženje s nekim tko nema veze s mojim životom, s kim iskreno mogu razgovarati i o stvarima koje me muče i za kojega znam da neće nikome reći jer jednostavno nemamo zajedničke prijatelje. Ne dolazim u prilike da nasumično ozbiljno upoznam nekoga tko dijeli slične morale onima mojima. Uvijek se družim s već starim prijateljima i onima koje smatram sigurnima.

Rijetko kome dopustim da se približi. Šest dana s potpunim strancima bez interneta i vanjske komunikacije je nešto što bih voljela početi kao ritual, iako bi to zvučalo pomalo čudno, a druge možda učinilo paranoičnima. Bilo bi spooky pozovati dvoje potpunih stranaca da sa mnom odu na šestodnevni odmor. Svi smo se začahurili u ono što poznajemo, gdje nam je ugodno, i ne izlazimo iz komfort zone jer smo kukavice, ovisnici o društvenim mrežama.

Nisam dugo razgovarala ni sa kim kao što sam razgovarala s Antom i Mare. Ispričali smo jedni drugima ono što možda nekima nismo nikada jer nekad imaš potrebu potpunim strancima otkriti što te muči. Ako oni i žele nekome drugome reći, u tom trenu više nije ni bitno. Šteta je samo što me doslovno netko trebao nagovoriti na ovo, točnije trebao mi je poticaj jer se sama nikad ne bih uspjela nagovoriti. Uvijek bi mi posao bio razlog da ostanem uključena. Doma imam Wi-Fi i obaveze i ne mogu se opustiti, a u ovoj kući nemam izbora, nego družiti se i razgovarati.

U nekim trenucima trebala sam mir kao i ostali, pa smo odmarali mozak u svojim sobama. Mare je dovršavala svoje fotografije, ja sam pisala i montirala video za svoje kanale, a Ante je pisao pjesme. Bili smo u malom kreativnom balonu i poticali jedni druge u smirenom prostoru bez ikakvih smetnji da obavimo svoje poslove s maksimalnom koncentracijom. Osjećala sam se božanstveno. Nitko me ne zove, nitko mi ne stvara pritisak ni stres. U miru sam pisala, crtala, razmišljala i mozgala, i osjećala sam se baš kao da sam na odmoru.

I zaista ne trebaš otići na drugi kraj svijeta da bi se odmorio, štoviše, trebaš samo otići pola sata dalje i natjerati umjetni digitalni svijet da ode od tebe. Treba sve isključiti i provesti vrijeme s pravim emocijama, pravim riječima, pravim smijehom i iskustvima. A ne emoticonima, umjetnim smijehom i praznim istipkanim riječima. Nema boljeg odmora od toga. Razmišljam kako je divno živjeti bez tehnologije. Naučila sam još u ovih šest dana da treba biti i dosta razuman. Troje nepoznatih ljudi imaju i svoje mane i dok one ne isplivaju, zaista ne znamo što nas čeka. Treba biti spreman na kompromis i razumijevanje. Neke stvari ti se možda ne svide kod nekih, ali to samo potvrđuje da smo svi različiti, posebni. Naučila sam da se ne trebam bojati upoznavanja s novim ljudima, da se sada želim još više družiti i slušati tuđe probleme jer se i sama u njima nalazim. Definitivno ću dati novim ljudima priliku da mi postanu prijatelji. Umjesto da paranoično razmišljam tko će mi zabiti nož u leđa, možda jednostavno dopustim ljudima da me povrijede. Kao što je jednom netko rekao “bolje je da te netko volio i slomio ti srce, nego da te nitko nikada nije volio”.’