ŽIVOTNA PRIČA HRVATSKE KRALJICE KVIZOVA I SUPRUGE LAZE GOLUŽE 'Ja volim slušati ljude. Nema takvog idiota od kojeg ne možete nešto naučiti'

Jest da je Lazo Goluža autor Kviskoteke, ali 160 emisija kviza uredila je Maja Jurković. “To vam nitko ne razabire, normalno, jer kod nas se i ne zna što je urednički posao”, ne kaže to gorko, više tonom kakvim se konstatira kakva faktografska činjenica. Uređivala je i Brojke i slova, Obiteljski zabavnik, Milijunaša, Kolo sreće, Sve u sedam, EUnigmu, Potjeru...

U formalnu mirovinu odlazi u listopadu. “Moram, s navršenih 65 godina”, energično će. Na HTV-u ostaje raditi na ugovor, “barem da završim format Potjere ili da dopunim ekipu do kraja. No, Lazo i ja cijelo vrijeme radimo skupa na nekim drugim televizijskim formatima, sad ne bih o tome, još nismo nigdje ništa dogovorili. Jako sam ponosna na svoju ekipu u Potjeri. Što se tiče pripreme pitanja, oni će to dobro nastaviti dalje, razumiju i poštuju standarde koje smo Lazo i ja postavili i neće doći do pada kvalitete na tom planu. Mali je problem u dijelu bavljenja s ljudima, morate se znati baviti natjecateljima, jer ako to ne radite, rezultat nije dobar. Natjecatelji su često prvi put na televiziji. Ima ih koji, prije nego što se uključe kamere, zabavljaju sve oko sebe, a kad krene snimanje, kao da ih je netko zaledio.

Zaražena enigmatikom

Treba znati na koji način iz njih izvući maksimum, prema njima se odnositi s brigom, dobrim domaćinstvom, poticati da budu što je moguće bolji. Neki put se sami začude i kažu mi nakon snimanja ‘ja se nisam prepoznavao’, a imate i onih koji znaju i ono što ne znaju, povuče ih adrenalin. Treba znati kako od četiri potpuna neznanca u sat i pol stvoriti homogenu grupu koja će dati najbolje od sebe i podrediti svoje interese skupini ne bi li bili u stanju pobijediti...”

Na TV Zagreb je došla 1983., na poziv Laze Goluže koji se u to doba na domaću televiziju spremao prenijeti francuski kviz Brojke i slova. Kći znanstvenika, s roditeljima je živjela u Francuskoj i Velikoj Britaniji. Oduvijek zaražena enigmatikom javila se na nagradnu igru “Izlet u nepoznato” časopisa Kviz. Dobitnike su autobusom vozili do odredišta koje je, sve dok nisu stigli, ostalo tajnom. Na tom je izletu upoznala Golužu. Oženili su se 1995., nakon 12 godina veze.

15 godina par je proveo radeći Kviskoteku. Bilo je, kaže, kasnije razgovora o obnovi legendarnog kviza, no “nismo se složili s nekim čudnim zahtjevima, tako da to nije realizirano”.

Odlazak na testiranja

Testiranja za Kviskoteku provodili su u Ljubljani, Zagrebu, Rijeci, Osijeku, Splitu, Sarajevu, Beogradu, Novom Sadu, Nišu i Skoplju. U Skoplju je, pamti, znalo biti i do 1000 ljudi, u Ljubljani upola manje. “Imali smo ekipe koje su provodile testiranja, uz pomoć dr. Vesne Lamze i dr. Krune Matešića. Lazo i ja bismo obično odlazili na testiranja u Beograd, jer je tamo bilo najviše ljudi, prijavilo bi ih se od 4000 do 6000. Testiranja bi krenula u devet ujutro i trajala do popodne, u svakoj grupi bilo bi od 500 do 800 ljudi. Bilo je 12 različitih vrsta testova. Ljudi su silno voljeli dolaziti, čak i oni koji su znali da ne mogu proći, ali im je to bilo zabavno.”

Potom bi 400 do 600 najboljih išlo u drugi krug koji se uvijek održavao u Zagrebu. Nakon trećeg kruga “mi bismo konačno dobili neki broj najboljih kandidata koji nam je bio potreban. Cijelo to vrijeme upoznavali bismo ljude, gledali koji su njihovi interesi, gdje su jaki i, kasnije, na osnovi toga svrstali ih u razne kategorije, radili skupine od po četiri natjecatelja za emisiju.” Pazilo se da to budu različiti profili ljudi te da “toj četvorici ponudimo sadržaj i pitanja koja će odgovarati svima. To je zadaća urednika, da to sve izbalansira, da iz velike baze pitanja i podataka uzme ono što će stvoriti najbolju dinamiku s obzirom na profil kandidata u emisiji.”

Entuzijastično priča, tonom kakvim se u zrelim godinama, retrospektivno, spominju veliki uspjesi, i to da je baš Kviskoteka bila prvi projekt Televizije Zagreb koji je upotrebljavao kompjutor. “Bila je to avantura početi uvoditi računalo, koristili smo ga od prvih emisija 1980., ali tek od sezone 1984. na 1985. je računalo počelo funkcionirati u velikom dijelu emisije. Program je kreirao tada 17- godišnjak, pokojni Dragan Žalac.”

Razni profili ljudi

Na testiranjima je najviše bilo mladih, od 18 do 30 godina. “Po uspješnosti su oscilirali od godine do godine, jedina konstanta su, u cijeloj bivšoj državi, bili studenti i inženjeri elektrotehnike, uvijek visoko pozicionirani. Medicinari, bilo studenti ili liječnici, na testiranjima su bili jako uspješni početkom 1980-ih. 1983.-1984. njihovo znanje iz opće kulture je jako palo, da bi se 1989. na 1990. krenuli polako dizati. S time da je svake godine obično među njima bio i netko doista izniman.”

Makar su pitanja većim dijelom bila vezana uz književnost, likovnu umjetnost, povijest, polaznici filozofskog fakulteta, prava i ekonomije uvijek su na testiranjima bili lošije plasirani. Najbolji su, priča, bili, “redom, ETF-ovci, liječnici i stomatolozi, arhitekti, kojih nije bilo puno, ali su bili dobri, zatim PMF-ovci i potom dalje ljudi raznih obrazovnih profila”.

Bilo je genijalaca

Na upit kako to protumačiti, odgovara primjerom iz Brojki i slova. “Svjetska ispitivanja su pokazala da je, što se tiče Brojki i slova, tek 0,2 promila stanovništva u stanju napraviti te zadatke u zadanom vremenu, anagramirati i s pomoću četiri osnovne računske operacije doći do traženog broja. U bivšoj je Jugoslaviji bilo puno interesa za enigmatiku, puno onih koji su uspješno radili slova, ali su bili katastrofalni s brojkama. Potom ste imali genijalce koji su bili sjajni u kombinatorici, logici i primjeni, ali u slovima nisu bili tako dobri. E sad, ti dobri u brojevima, ali i u drugome, to su, recimo, bili ljudi s MIOC-a, iz pete gimnazije, jer se u Brojkama i slovima moglo sudjelovati od 16. godine. Oni su u mjesec dana enormno napredovali u slovima, za razliku od ovih koji su premetali slova dobro, ali koji nisu nikako napredovali u brojkama, a spoj jedne i druge vještine bio je rijedak. I među njima su ponovo studenti ETF-a, strojarstva, arhitekture, medicine... Među medicinarima ima sjajno obrazovanih glazbenika. Općenito su natjecatelji na području cijele bivše zemlje bili najslabiji u ozbiljnoj glazbi i likovnoj umjetnosti. No, i u tim segmentima su ponovo ljudi tehničke provenijencije bili bolji nego oni koji su studirali povijest umjetnosti ili komparativnu književnost, jer oni usvajaju sadržaje na drugačije načine. Glazba poštuje logiku matematike i to je tim ljudima nadopuna onoga što je suština kojom se bave kroz konstrukcije i njihov osnovni posao.”

Spomenuti pad kvalitete natjecatelja medicinara sredinom 1980-ih ju je, vraća se na to, “prilično neugodno iznenadio. Pitala sam se jesu li postali previše opterećeni studijem, je li se išlo prema fah idiotizmu. Ali su se oporavili. Sad je opet medicina, u svim testiranjima koje sam imala, od Milijunaša do Potjere, visoko na ljestvici što se tiče kvalitete.”

Provjera znanja

Što znači dobro urediti kviz možda najbolje govori primjer vezan uz Kolo sreće, emitirali su ga devet godina, napravili su 2002 emisije i “kad smo prestali s emisijom, mnogi su bili žalosni. Makar smo od početka govorili da se radi o američkom formatu, velik broj gledatelja je mislio da je Kolo sreće naš proizvod. To znači da smo to tako dobro uredili da su ljudi to doživljavali kao nešto svoje, da nismo tek kopirali uzor, već smo napravili kviz prilagođen našoj sredini.”

Par Jurković-Goluža pasionirano, baš zbog kvizova, prati francusku televiziju. Francuzi svaki dan, već 45 godina, emitiraju Brojke i slova. Dapače, od 16.15 pa do 19 sati jedan za drugim nižu se na programu četiri kviza, neki od njih emitiraju se šest, neki svih sedam dana u tjednu. Goluža je, priča Jurković, “dobro. Malo ga zdravlje muči, ima 79 godina, no gleda svaki dan Brojke i slova i rješava bolje od natjecatelja. Gušt nam je kad su u emisiji dobri natjecatelji, veselimo se i kad smo nas oboje bolji od francuskih natjecatelja. I Lazo i ja smo u principu bolji od svih natjecatelja, osim onih 0,2 promila...” Sve forme kviza koje su ikada zajedno radili prvo bi, kaže, testirali na njoj.

Draži su joj kvizovi znanja od tzv. kviz showa. Desetak je godina za Vjesnik radila zagonetku zvanu integram “koja je bila čisti logički zadatak što ga zapravo kao autoru pripisuju Einsteinu. Razvijali su ga Britanci, a ja sam ga modificirala za ovo tržište, jer uvijek je sadržaj bitan, a ne mreža. Ono što me fasciniralo jest da određene skupove elemenata stavite u međuzavisne odnose na pravi način i dođete do odgovora, a da pri tom o sadržaju svih tih skupova ne morate ništa znati, da je netko došao do toga da na taj način postavi zadatke. Vidim da se u nekim enigmatskim časopisima ta forma i dalje primjenjuje. No ljuti me da to rade na vrlo formalistički način. Ma svaku zagonetku, rebus, anagram možete raditi formalistički, a možete i tako da zainteresirate ljude da idu dalje tragati za informacijama, da ih to motivira na učenje...

Sjajan posao

Izmijeni joj se glas dok objašnjava zapravo prosvjetiteljsko zadovoljstvo što joj ga posao koji radi donosi: “Kad kreirate pitanje koje određeni broj ljudi u publici, kad čuju odgovor, ostavi iskreno iznenađenima pa kad čujete da su ti ljudi kasnije posegnuli za enciklopedijom...”, širi ruke. Okružena ljudima i enigmatikom naučila je, zaključuje, “da nema takvog idiota od kojeg ne možete nešto naučiti. Mene ljudi zanimaju, ja se ljudima bavim, volim ih slušati, to nisam prestala od prvog dana, mislim da me to i zadržalo na televiziji. To je sjajan posao ako vas ljudi zanimaju, ako vas ljudi ne zanimaju onda se - nemojte time baviti.”