Dok gladni marširaju, hrvatski megalomani grade si spomenike...

Dok se veliki tuku, malima je mjesto pod stolom! Ta čuvena rečenica Vladka Mačeka, skrivena u dugačkom redu velikih misli hrvatskih muževa i hrvatske pameti, trebala bi biti visoki plot svim našim nerealnim mega-projektima po kojima želimo biti dio velike Europe. Pa se tako upuštamo u skupe projekte, poput organizacije Europskog nogometnog prvenstva, kojega srećom u Cardiffu nismo dobili i taj poraz s nulom, zapravo, smatram najvećom pobjedom Vlatka Markovića.

Zamislite da je jedna zemlja, s inozemnim dugom od 50 milijardi eura, dobila organizaciju jednog finalnog nogometnog turnira, zbog kojega bi se morala zadužiti još 10 milijardi. Dovoljno se osvrnuti na Grčku, koja je na organizaciju Olimpijskih igara 2004. godine spiskala 40 milijardi dolara i - bankrotirala.

Ali, hrvatska megalomanija maršira dalje. Nakon što se Zagreb diči Snježnom kraljicom, koja košta između 25 i 30 milijuna kuna, upravo smo svjedoci da u ovoj zemlji ne treba ni tvornica ni radnih mjesta, već samo kruha i igara. Pa će tako i brojni posjetitelji burze za nezaposlene biti svjedoci gostovanja osvajača Lige prvaka Barcelone u Splitu, za što će Hajduk platiti 2.000.000 eura. A sad se javio i Zdravko Mamić, koji bi zbog vlastite promocije doveo Usaina Bolta u Zagreb. Pa kaj košta - košta! A ne košta malo...

Ako gledamo sportski motiv, ne vidim ga ni u gostovanju Barcelone u Splitu, jer ako Hajduk gubi utakmice od Hrvatskog dragovoljca, kako će se suprostaviti Iniesti, Xaviju i Villi? Uz svastiku i hu-hu!? Kao što ne vidim protiv koga će Usain Bolt trčati u Zagrebu? Protiv hrvatskog rekordera Dejana Vojnovića, čiji bi osobni rekord na 100 metara 10,25 sekundi, Bolt mogao trčati u planinarskim gojzericama.

U zemlji gdje se u praskozorje otvaraju i u ponoć zatvaraju pučke kuhinje, gdje je nogometni stadion štala koja smrdi na mokraću, gdje pola igrača ne prima plaću i gdje je pola lige pred bankrotom i u blokadama, u zemlji gdje je ispred svakog građanina debeli minus, postoje samo dva čovjeka, koji plaćaju. Zdravko Mamić i Hrvoje Maleš. I dok je Dinamo na simboliku jednog prokletstva u zadnjih 20 godina potrošio skoro 200.000.000 “nečega”, ako zagrebački porezni obveznici plaćaju uspomenu na najveće zagrebačke sportaše, braću Kostelić, 25.000.000 kuna, a ostali “životare i stoje u redu pred pučkim kuhinjama” ili su, poput Cibone, bankrotirali, još nisam shvatio Malešovu megalomaniju s Barcelonom.

Kao što ne mogu shvatiti ni Mamićev “jumbo-plakat” s Boltom. Ma što on o tome rekao, taj luksuz bi na kraju platili građani. Ne Dinamo, ne Mamić, već - grad! A gradu baš i nije stalno do Bolta, Bolt bi nešto značio gospodi doktorima, “činovnikima, obrtnikima i saborskim zastupnikima”, s besplatnim ulaznicama i besplatnim cateringom u svečanoj loži, koja također žive, dobro žive, većinom od milodara poreznih obveznika.

Ali, svaki od tih klesara megalomanije želi sebi sagraditi spomenik za života. A spomenici od mramora, jer i Bolt i Barcelona su najskupocjeniji mramor, izuzetno su skupi. No, ako se Jadranka Kosor tuče šakama u prsa - ja ću potpisati pristupnicu EU, zašto ne bi Zdravko Mamić kazao - ja sam doveo Usaina Bolta na Maksimir i uveo Dinamo u Europu, ili Hrvoje Maleš - ja sam doveo Barcelonu u Split. Ja, pa ja...