Godina je bila 1999. Canjugina je Croatia uzela bod na Old Traffordu. Cibona je te sezone za četvrtfinale Eurolige u Moskvi srušila veliki CSKA, a Badel 1862 u polufinalu Lige prvaka protiv Kiela ostao kratak za dva gola. Zašto je danas, 13 godina poslije, sličan scenarij nezamisliv? Zašto danas Dinamovi navijači imaju noćne more na spomen Anderlechta i negativnih rekorda u Ligi prvaka? Zašto su Cedevitine nade za plasman u Top 16 umrle i prije Dana mrtvih? Zašto će CO Zagreb u ujednačenoj, ali itekako prolaznoj skupini vjerojatno drhtati do posljednjeg kola za nekoć rutinski rezultat, prolazak prve faze Lige prvaka?
Naravno, većina će na ova pitanja odgovoriti uz ABBA-in “Money, money, money” kao glazbenu pozadinu i rezolutno tvrditi da je novac jedini uzrok nemoći u najvećim europskim natjecanjima. Jer, ako bi netko za Messija platio 100 i više milijuna eura, a cijela Dinamova svlačionica nije ni upola toliko vrijedna, kako bi se sedmerostruki uzastopni prvak Hrvatske trebao boriti s najvećima?
‘Apoelski’ trenutak
Da, to bi bilo najlakše objašnjenje, svesti stvari na bankovne račune i, kako kaže Neven Spahija, “unaprijed podijeliti nagrade za prvo, drugo i treće mjesto u skladu s klupskim budžetima”.
- Nema isprike koja može opravdati potpisivanje kapitulacije i prije početka nekog natjecanja - ističe ponajbolji hrvatski košarkaški trener.
Spahija dobro zna da stvari ne funkcioniraju na taj način. Čuli su i u Dinamu za APOEL, BATE Borisov i ostale klubove Dinamove “težinske kategorije” koji su poremetili planove bogatih i slavnih. Kada će Dinamo doživjeti svoj “apoelski” trenutak? I je li doista, kako tvrdi Krunoslav Jurčić, problem u “starosnoj strukturi njegovih igrača”, prouzročenoj trgovačkom politikom maksimirskog kluba?
Odlazi svatko tko može
Početnih 11 Croatije koja je uzela bod Unitedu prosječno je imalo 27 godina i šest igrača koji su u godinama u kojima daju najviše, od 24 do 30. Čačićeva jedanaestorica koju je poslao na Park prinčeva prosječno je stara 23,4 godine i ima četvoricu u najboljim nogometnim godinama.
- Da ovoj ekipi dodate Mandžukića, Lovrena i Badelja, nositelje igre koji su prodani tijekom mojeg i Čačićeva mandata, dobili biste momčad koja bi bila konkurentna - tvrdi Jurčić. Da bi ti momci, svi budući “badelji, kopljari, štrleki ili bogdanovići”, željeli ostati kod kuće, netko bi ih morao i platiti. Možda bi većina, ne i svi, igrala za 20 do 30 posto manje nego u inozemstvu, ali i dalje je to za većinu hrvatskih poslodavaca nedostižan novac. Dolazimo i do podatka kojim se jedni diče, a drugi u njemu pronalaze uzrok prosječnosti.
U čemu je bogatstvo?
Naime, Zagreb je, uz Barcelonu i Madrid, jedini grad koji ima nogometnog, rukometnog i košarkaškog predstavnika u ligama prvaka. Koncentracija na jedan sport i napad na vrh Europe bio bi izbor Zlatana Saračevića, dok Spahija i Jurčić tvrde da je upravo u raznolikosti bogatstvo hrvatskog sporta. I postavljaju logično pitanje: tko bi bio taj koji bi odredio u koga bi se ulagalo, a kome bi se sredstva uskratila?
SPAHIJA: Dajte priliku mlađima!
Hrvatska društvena i sportska zbilja su takve da nemamo mogućnost razvijati prvake Europe. Financijski moćnija društva omogućuju sredstva koja su nama nedostupna, a njima otvaraju put prema trofejima. Međutim, iako je najvažniji, novac nije i jedini razlog zbog kojeg hrvatski košarkaški predstavnici ne mogu konkurirati u europskim natjecanjima.
Selekcija je važna, kao i da se iz onoga što imaš izvuće maksimum. Nitko nije mogao predvidjeti da ću ja s Krkom ući u finale ULEB kupa 2003. jer nismo bili ni blizu najbogatijim klubovima, a ipak smo uspjeli. Novac nije jedini kriterij i slažem se s mišljenjem da Cedeviti i Ciboni manji budžeti, koji nisu najmanji u Euroligi ili Eurokupu, mogu biti opravdanja za poraze.
Još je lošija stvar što klubovi pružaju jako malo prilike mladim, domaćim igračima, a slučaj Šarić je tragedija za hrvatski sport. Svaki bi se klub, kada vidi da nema šansu boriti se za trofeje, trebao u određenoj mjeri okrenuti mladima. Tada bi svatko tko razumije sport lakše istrpio poraze. Naravno, da naši klubovi mogu platiti najbolje hrvatske igrače i trenere, tada bi i novim generacijama bilo lakše stasati uz njih.
SARAČEVIĆ: Rukometu ne treba puno novaca
U rukometu je nastala razlika onaj trenutak kad je u europskim ligama broj stranaca prestao biti ograničen. Kad se moja generacija hrvala s Barcelonom, oni su imali španjolsku momčad pojačanu Svenssonom i Šepkinom. Danas najbolje njemačke i španjolske momčadi ili Paris SG kupuju koga požele, a najmanje imaju svojih igrača. Stalno podcjenjujemo rukomet, a Veszprem, na primjer, ima pet Španjolaca, poljski Kielce je privukao naše (Ćupić, Štrlek, Buntić...) jer ima uvjete kakvi se samo poželjeti mogu.
Kako se boriti protiv toga? Hrvatski rukomet ima sjajan sustav, mlađe kategorije stalno donose medalje sa SP-a i EP-a, a u CO Zagrebu dobiju priliku stasati. Kad bismo im omogućili da u Zagrebu zarade i 30 posto manje nego vani, a u rukometu jaz između najbogatijih i nas nije kao u ostalim sportovima, i zadržali ih u ozbiljnijoj fazi njihovih karijera, vrlo lako bismo postali konkurentni. Naravno, kao rukometaš nisam objektivan, ali ne mogu se oteti dojmu da bismo trebali više ulagati u rukomet.
Zašto? Recimo, šest ili sedam milijuna eura u nogometu ne znači ništa, u košarci će teško donijeti naslov prvaka Europe, a u rukometu gotovo pa jamči Final 4 i borbu za sâm vrh. Možda je nekome drago što imamo predstavnike u svim europskim ligama, ali ja bih radije vidio jedan veći uspjeh nego da svuda dobivamo “batine”.
JURČIĆ: Dinamo nemašanse bez igrača u najboljim godinama
Često se stvari oko Dinamovih poraza u Ligi prvaka mistificiraju, a zapravo su vrlo jednostavne. Starosna struktura njegovih igrača je takva da gotovo nema onih koji su u najboljim nogometnim godinama, dakle između 24 i 30. Dominiraju igrači mlađi od 24 godine, a njima su priključeni oni koji su zagazili u četvrto desetljeće. S takvom formulom Dinamo nema šanse protiv bogatijih. Nekoć igrači nisu mogli otići u inozemstvo prije navršenih 28 godina. Da se ta granica danas spusti na 25, Dinamo bi u proteklim godinama bio konkurentan i danas ne bismo pričali o negativnim rekordima.
Ako pogledamo širu sliku, sjajna je stvar za Zagreb što može stati uz bok Barcelone i Madrida i biti jedini europski grad s nogometnim, rukometnim i košarkaškim predstavnikom u ligama prvaka. Ne mislim da bi se trebalo koncentrirati na jedan sport, već tu sjajnu širinu treba iskoristiti za povećanje ulaganja u sve sportove.
Nažalost, to je jedini način da se približimo najboljima. Kroz povijest smo naučili da revolucije nisu reverzibilne, tako ne vjerujem ni u bilo kakvo urušavanje tržišta i smanjenje ulaganja u sport.
Problem za hrvatski sport je taj da ćemo mi teško postati atraktivni nekakvim Arapima ili drugim bogatim ulagačima, zato bismo mogli ostati daleko od najboljih.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....