Statistike su nesmiljene: tek mali broj životinja s invaliditetom pronalazi dom. Potencijalni udomitelji ih zaobilaze u širokom luku, jer se boje da će briga o njima biti teška, komplicirana i da će ih pogled na njihovog ljubimca uvijek rastužiti. Kao vlasnici mačka koji na jedno oko ni nakon dvije operacije ne vidi najbolje možemo reći kako to zapravo nije istina. Briga o ljubimcu nema veze s njegovim invaliditetom - ako nekog volimo, ništa nam neće pasti teško. Ako pak ne razvijemo tu emociju, onda će nam biti teško voditi računa o bilo kome.
Jedan mačak, imena Šaban, imao je u Dumovcu malu šansu da se udomi. Sa samo tri noge, nije baš da su se udomitelji svađali kome će pripasti. No, jedna ga je djevojka pogledala srcem, kao u romanu Mali princ, i dovela doma. Nije požalila ni sekunde.
- Iako sam vlasnik na papiru, u stvarnom životu sam "spare human" jer obožava mog dečka i uvijek bira njega za maženje.Iako mu nedostaje jedna noga, sasvim normalno funkcionira kao i svaka druga mačka. Penje se na stol bez problema i silazi dolje, igra se, lovi... …Sve. Iskreno i zaboravim da mu nožica nedostaje. Voljela bih da ljudi to shvate i ne bježe od udomljavanja životinja s invaliditetom.
U svakom slučaju, poseban je mačak! Dosta je plah i baš se boji vanjskog svijeta, zvukova pogotovo. Jedva proviruje u hodnik ulaza naše zgrade. U stanu pak uživa, voli gledati kroz prozor i beskrajno je gostoljubiv! Obožava kad nam netko dolazi u goste! Znatiželjan je, voli se igrati i loviti. Ne grebe uopće, ali zato grize - javila je skloništu i poslala im fotografije svojeg ljubimca.