Ameriko, zašto nemaš pameti?

Grandiozni spektakli, pucnjave po školama, lov na ljude i slični događaji navode na pomisao da su Sjedinjene Države danas najopasnija zemlja na svijetu i da sve to oružje što tamo postoji doista samo sije smrt. Stvari, zapravo, stoje drugačije, pogotovo ako se stanje u SAD-u usporedi s doista najopasnijim zemljama na svijetu. Ispada da sve to američko oružje uopće nije toliko smrtonosno i da se ni približno toliko ne upotrebljava kao, recimo, u Hondurasu, gdje ima deset puta manje pušaka i pištolja po glavi stanovnika nego u SAD-u, a ubojstava ima oko 20 puta više. Tako i u Venezueli, i u Kolumbiji, i u Brazilu, i u Kongu ima deset puta manje oružja po glavi stanovnika nego u SAD-u (gdje, usput budi rečeno, ima više od jednog komada oružja po glavi stanovnika, točnije 1,12), no sve te zemlje imaju puno veći broj ubojstava kad se taj broj postavi u odnos prema broju stanovnika. Vjerojatnost da će se oružje u tim zemljama upotrijebiti za ubijanje ili barem pokušaj ubojstva je oko stotinu puta veća. No, bez obzira na to, Sjedinjene Države imaju i te kako veliki problem s oružjem, bez obzira na to što najveći dio tog arsenala leži besposleno.

Oružja, naime, ima posvuda. Kao da se radi o epidemiji. Drugi amandman ustava Sjedinjenih Američkih Država, usvojen 15. prosinca 1791. kao jedan od prvih deset amandmana koje sadrži Povelja o pravima naroda, taj Drugi amandman daje svim američkim građanima pravo da posjeduju i nose oružje. Amerikanci se drže svog ustava kao nečeg posve neupitnog i svetog, otprilike kao što se fundamentalni kršćani drže Biblije. Bilo je, doduše, nekih pokušaja da se ograniče prava iz Drugog amandmana, ali dosad niti jedan od tih pokušaja nije uspio.

Mačka na ulici

Stoga ne treba čuditi što na oružje možete naletjeti posvuda. Neki put to se ne čini osobito važno, no neki put baš i ne. Navest ću nekoliko primjera iz vlastitog iskustva.

Prije desetak godina, tijekom boravka u Rusiji, našao sam na ulici jednu mačku i posvojio je. Bilo je tu u Sankt Peterburgu, kad je vani, gdje sam je našao, bilo minus trideset stupnjeva. Dakle, sigurno sam joj tada spasio život. Ponio sam je sa sobom, natrag, u Ameriku, da uživa u slobodi, nadomak šume, na mom imanju u Pennsylvaniji. Dali smo joj ime Sobaka. Tri mjeseca kasnije dogodilo se to da se vratila kući s ranom od metka i iskrvarila na našem kućnom pragu. Očito su je ustrijelili neki lovci koji su se našli u blizini.

Dok smo živjeli u prirodi, na selu, držali smo piliće, no primijetili smo da nestaju. Nabavio sam malokalibarsku pušku, s dalekozorom, i odlučio pucati po oposumima i rakunima koji su prilazili našim kokošinjcima. Nakon što sam posmicao desetak tih životinja, ubijanje mi se zgadilo i nisam više htio ni vidjeti tu svoju pušku. Umjesto toga, nabavio sam njemačkog ovčara da štiti i nas i piliće. Međutim, pilići su i dalje nestajali. Ispalo je da se njima sada počeo hraniti sam pas. No, jedne je večeri počeo neobično zavijati i sasvim se približio ulaznim vratima u kuću. Izišao sam i ugledao nešto veliko i tamno kako je promaklo pored njegove pseće kućice, lomeći grančice u mraku. Sljedećeg dana, kad sam krenuo u šetnju, da naberem malina, ugledao sam velikog, crnog medvjeda. Stajao je na nekih dvadesetak metara od mene, blistav, crn i prekrasan, onako obasjan suncem, među zelenim lišćem. Polako se udaljio od mene. Sto mu vragova, što da učinim, pomislio sam. Moja malokalibarska puška ne bi ga ni poškakljala. Otišao sam još jednom u Walmart, veliku trgovinu mješovitom robom.

“Koja vam je puška najvećeg kalibra”, upitao sam.

“Evo, ova”, reče prodavač.

“Mogu li je kupiti?”

“Da, naravno, kupite je i nosite”, reče prodavač.

“Koliko košta?”

“600 dolara.”

“Jako skupo”, rekoh.

“Nije, to vam je upola cijene, jako dobra ponuda. Zašto vam treba?”

“Moram ubiti medvjeda.”

“Da, ova puška će vam biti dobra za to. Ali sada vam nije sezona lova na medvjede. (Usput, u američkoj državi Pennsylvaniji tijekom sezone lova na medvjede odstrijeli se 3000 medvjeda godišnje!) U lipnju nije dopušteno loviti medvjede. Mogu vas kazniti globom do 5000 dolara.”

“Što ako se radi o samoobrani?”

“To ćete onda raspraviti s policijom, tek toliko da znate.”

“Dobro, onda neću kupiti pušku.”

“Zašto? Pa možete s njom pucati i na ljude.”

“Zar to nije isto tako kažnjivo?”

“Ne, ako se radi o samoobrani.”

“Čini mi se da je lakše dokazati samoobranu protiv ljudi, nego protiv medvjeda”, rekoh.

“I to je istina”, reče prodavač.

Bilo mu je na kraju žao što sam otišao bez one jako dobre puške. No, umjesto toga sam pozvao šumare i oni su se pobrinuli za medvjeda. Premjestili su ga u neki šumski rezervat.

Revolveri na stolu

Prije nekoliko mjeseci bio sam u posjetu jednoj prijateljici u Koloradu. Bilo je kasno, već je pala noć i zajedno smo se divili mjesecu i uživali u njegovoj grimiznokrvavoj boji (radilo se o nekoj neobičnom atmosferskom fenomenu u listopadu). No, odjednom ona primijeti neko svjetlo oko same ograde njezina ranča.

“Ovi se ne bi smjeli motati po mom posjedu”, reče moja prijateljica. “Znaš li ti pucati?” upita me. “Ako se te budale približe, možeš li mi pomoći kad počnem pucati po njima?”

“Pa, ovisi o tome koliko budu agresivni.”

“Ma da, ako bude u pitanju samoobrana, onda ćemo zapucati.”

Tako smo dalje nastavili sjediti i pričati, ali s dva otkočena revolvera na stolu. Ti neki stranci se nisu pojavili. Malo kasnije otišli smo u krevet i ostavili revolvere na stolu. Ujutro smo doručkovali, i opet s tim revolverima na stolu i da, nismo se ni oko čega prepirali, niti smo se uopće verbalno sukobili. Kao da smo na neki način bili strpljiviji i popustljiviji jedno prema drugome. Bio je to pravi američki doručak. Jaja, integralni kruh i dovoljno municije sa strane, ako ustreba.

No, nije uvijek bilo tako bezazleno. Jednom je prilikom neki vrlo zgodan mladić posjetio fotografa, s kojim sam dijelio sobu, da bi mu pozirao. Bilo je to prije tridesetak godina, u New Yorku. Nakon posla smo zajedno popili čaj i onda je otišao. Nakon što je izišao, čuli smo neku pucnjavu, no nismo obratili na to pažnju, sve dok nam nije banula policija. Ispalo je da je stradao upravo onaj ljepotan. Pucali su u njega neki trgovci drogom, zato što su ga zamijenili za njegova brata blizanca. A sve se to dogodilo ispred naše kuće, ni pola minute nakon što se od nas oprostio.

Čini se da to, sa svim tim oružjem oko nas, ne mora uvijek izići na dobro. U Australiji je također bilo problema s masovnim pucnjavama, no tamo su se odlučili na to da posjedovanje oružja stave izvan zakona i otkupili od ljudi sve njihovo oružje i to po realnim, trgovačkim cijenama. Zašto isto tako ne postupe Sjedinjene Države? Zato što je Drugi amandman nedodirljiv. A zapravo se tu radi isključivo o tome kako Amerikanci vole doživljavati sami sebe. Kako bi neki Amerikanac uopće mogao zamisliti da je Divlji zapad ikad postojao, ako sami u kući nemaju bar neko oružje?

Rješavanje agresije

Kad sam kao dijete još živio u Hrvatskoj, u Daruvaru, rastrojenim i nemogućim ljudima smatralo se one ljude, u pravilu alkoholičare, koji su kod kuće tukli ženu i djecu. Obiteljskog nasilja je bilo poprilično, pa su i mnogi inače pristojni ljudi kod kuće redovito tukli svoje žene. Danas to ipak više nije tako, bar ne u toj mjeri. U Sjedinjenim Državama danas se smatraju rastrojenima oni koji posegnu za puškom i počnu pucati po nekoj školi, pošti ili na mjestu gdje rade. I to je također postao dio neke zajedničke slike svijeta koju ovdje dijelimo. Razljutili ste se? Uzmite pištolj ili pušku i nekoga ustrijelite. Srećom, takvi tipovi ipak puno češće idu u lov, ubijaju jelene ili pak samo vježbaju, pucajući u mete, ne bi li se tako riješili vlastite agresije, ali dogodi se da krenu i na ljude. To ne bude često, ali je činjenica da se to ipak događa i da onda takvi izgredi dobiju puno prostora u medijima. Ipak, očito je mnogo više onih koji sanjaju o tome da tako nešto naprave, nego onih koji to doista i učine. Mi zapravo živimo u moru zlih namjera i maštarija. Nedavno sam bio na Floridi i jednom se prilikom vrlo lijepo naplivao. Kasnije, istoga dana, na plaži mi se obratio jedan policajac.

Naoružani učenici

“Trebao sam vas snimati dok ste plivali”, reče. “Prije desetak minuta bio sam u helikopteru i vidio vas kako plivate sasvim blizu desetak morskih pasa.”

“Nisam imao pojma”, odgovorio sam mu. “No takvo što je dobro znati.” Ne valja plivati u predvečerje, zaključio sam, osim ako te ne smeta da si okružen morskim psima. Da, neće oni meni ništa, no mogli bi.

Slično je i na ulicama po Americi. Ljudi nose oružje. No, neće oni vama ništa. Iako, neki od njih o tome razmišljaju. A jedan u deset tisuća će to i učiniti. I što da poduzmemo u vezi s tim? U Teksasu su, primjerice, dopustili onim studentima koji imaju dozvolu da nose oružje i u predavaonicama. Je li to baš bilo najpametnije?

Profesori su se pobunili na taj novi propis koji dopušta nošenje oružja, a zauzvrat su dobili, recimo na Sveučilištu u Houstonu, posebne sate pripreme i poduke za snalaženje u novonastalim uvjetima. Možda bi sada tamo profesori trebali izbjegavati žučljivije rasprave sa studentima. Savjetovali su im da izbjegavaju neugodne teme i da, ako vide ili osjete izraziti gnjev u predavaonici, budu oprezni, štoviše, da se ne nalaze sa studentima na pustim mjestima i u kasne sate, nego da to čine na javnim mjestima.

Odavna sveučilišta brinu o sigurnosti svojih studenata, tako da je već više od dvadeset godina na snazi politika otvorenih vrata, pogotovo u slučajevima studenata drugoga spola. Neka se studentica može osjetiti ugroženo ako su vrata kabineta zatvorena - profesor bi mogao iskoristiti priliku i napastovati studenticu. E, pa da bi se takve prilike svele na najmanju moguću mjeru, vrata držimo otvorenima. Nekada davno se smatralo nepristojno ostaviti vrata otvorenima kad ti netko dođe u posjet; sada je, međutim, nepristojno ista ta vrata zatvoriti. Uz to nam već godinama govore da pazimo koje teme otvaramo, da ne bismo slučajno uznemirili svoje studente. Nemojte razgovarati o silovanju, jer ne znate je li možda koja od vaših studentica ne samo silovana, nego možda boluje i od PTSP-ja. Tu bi osobu, na taj način, samo ponovo sjetili vlastitih trauma. Što ako počini samoubojstvo nakon što ste joj upravo vi potakli slijed tih traumatičnih sjećanja? Dakle, postoje okidači na koje su profesori upozoreni da na njih obrate pažnju, a među tim okidačima jest i sam spomen nasilja. Ne razgovarajte o napastovanju i nasilju jer ne možete znati je li netko od vaših studenata bio žrtva takvih ekscesa. Nadalje, pazite da ne povrijedite ničije etničko podrijetlo. Nema više šala na račun crnaca, alkoholičara, muslimana i plavuša. Na račun Židova možete se šaliti jedino ako ste i sami Židov, eventualno. Jedan moj prijatelj, profesor iz Bostona, inače Židov, pričao mi je da je morao ići na predavanja o osjetljivosti spomenutih tema. Njemu su zamjerili što je zbijao previše šala o alkoholičarima. Na to sam mu rekao da se barem svatko od nas smije šaliti na račun vlastita naroda, odnosno vlastite etničke skupine. Kao što se Woody Allen šali na račun Židova. “Ne”, rekao mi je prijatelj. “Na to su nas posebno upozorili. Ni to više nije u redu.”

Izgleda da je sve nezgodnije biti profesor. Ne smijete više otvarati opasne teme koje bi mogle biti zanimljive, ne smijete se više ni šaliti da ne budete dosadni. Najvažnije je da smo sigurni. Kao da letimo avionom. Studenti se moraju osjećaji sigurno, moraju misliti da im vjerujemo i da ih cijenimo i onda će dobro učiti. Dakako, nikoga se ne smije uvrijediti, ne smiju se spominjati nikakvi seksualni sadržaji, ne smije se činiti ništa što bi moglo biti okidač ikakvoj neugodi. Nedavno je bilo nekoliko slučajeva da su studenti gledali porniće u predavaonicama i pri tome su ili zaboravili isključiti zvuk, ili su bili toliko nespretni da su slušalice pogrešno priključili na svom računalu. Da, dakle, za vrijeme tih toliko sigurnih, aseksualnih i dosadnih predavanja studenti očito smiju gledati porniće ili krimiće.

Egzotično ludilo

Kad sam prije pet dana počeo pisati ovaj tekst potaknut legalizacijom oružja na sveučilištima po Teksasu, to je bilo nešto sasvim novo i egzotično. Danas to vidim u Guardianu, New York Timesu i kojekuda, jer svijet obožava egzotično ludilo Sjedinjenih Država. Kao da su Sjedinjene Države nekakav komedijaš koji je tu da sve njih zabavlja. Sjetimo se da su Sjedinjene Države bile prva država u kojoj su ljudi smislili da u restorane, odnosno u McDonald’s, mogu ulaziti sa svojim automobilima, da mogu automobilima ići u kino, a odnedavno se može automobilima ići i na sprovode. Zašto biste izlazili iz automobila da vidite svog mrtvog oca? Jednostavnije vam je i brže ako se jednostavno provezete pokraj mrtvačnice i možda mu uputite par posljednjih riječi preko Skypea, kad je on ionako u mrtvačkom kovčegu.

Tako se svijetu dopala i ta nova ideja o oružju na američkim školama. Ako se Guardianu svidjela ta tema, onda će i čitateljima Jutarnjeg lista. A s druge strane, ne radi se ni o kakvoj komediji, nego o stvarnim događajima. U nekoliko je američkih država dopušteno nositi oružje, pod uvjetom da to nije vidljivo. To znači da se, recimo, u Teksasu, mora drugačije početi razmišljati o izljevima bijesa na cestama, kao što se počelo razmišljati i o temama koje se smiju načinjati u razredima, odnosno predavaonicama. S bijesom postaje sve teže. Ili lakše. Ovisno o tome volite li uza se nositi svoj Uzi ili Magnum. Divlji zapad. Dakako, ima dobrih priča i s Divljeg istoka, iz Rusije, priča koje su katkad još ekstremnije od ovih sa zapada. Možda je nulti meridijan najmirniji? Možda stvari postaju opasnije što se više udaljavamo od njega? Čini se da je u posljednje vrijeme tako. Kao u dobra stara vremena. Herodot je tvrdio da su, što se više udaljavate od Grčke, životinje sve veće. Tako je za mrave u Indiji tvrdio da su veliki poput pasa u Grčkoj. Možda se takvim relativiziranjem čini da se u Hrvatskoj ništa ne događa, a da je sve zabavno samo daleko na istoku ili na zapadu.

Bez šala

No, dopustite mi da vam kažem da je danas profesorsko zvanje u Sjedinjenim Državama ili u Kanadi puno dosadnije nego što je to bilo nekad. Nekad sam znao prepričavati viceve iako moj smisao za humor nije baš osobit, no imao sam ipak dovoljno jaku iluziju da su mi se moja predavanja činila zabavnima. Sada se više ne smijemo šaliti. Ne da se ja bojim da bi me netko mogao ustrijeliti, iako to ne mogu isključiti. Ne, ali moram biti siguran da neću reći ništa što bi moglo biti potencijalno uvredljivo, da neće biti spomenutih okidača... Moram paziti da sve bude što sigurnije. Akademski rad je postao sasvim racionalan. Budući vladari svijeta izrastat će iz racionalnog okruženja i točno će biti u stanju procijeniti što je na svijetu ispravno, a što pogrešno... Očito se radi o onom sindromu borbe za ljudska prava. Možda će ti ljudi biti poput Jimmyja Cartera koji je ustrajavao na poštivanju ljudskih prava i stalno to predbacivao Sovjetskom Savezu, ali je isto tako otišao na Pale zagrliti Radovana Karadžića, gdje je javno izjavio da bi svijet trebao tog čovjeka zavoljeti i da bismo se sve morali moći dogovoriti.

Danas se u New York Timesu pojavio komentar jednoga profesora koji predlaže da se i njemu dopusti da nosi oružje u predavaonicu, kako bi i on sam mogao biti prijetnja svojim studentima, kad već on sam mora računati na to da bi studenti mogli biti naoružani. I predlaže, kako je već star i spor, da mu se dopusti, kad osjeti da se sprema opasnost, da može prvi zapucati.

Drugo mišljenje

Sveučilišta su nekad bila sasvim autoritarna. Od profesora se očekivalo da budu dobri predavači, neki od njih bili su i karizmatični, a koju god ocjenu da su davali, to bi studenti šutke prihvaćali. No, i to se promijenilo. Studenti danas, ako im se čini da su dobili nižu ocjenu od one koju misle da zaslužuju, požale se pročelniku, traže da se cijela stvar pomnije ispita, traže drugo mišljenje. Ponekad se u te stvari upletu i odvjetnici ili se njima prijeti, pa profesori postaju sve oprezniji. Rezultat svega toga je inflacija dobrih ocjena. Na skali od 1 do 5, odnosno u Americi od F do A, C, odnosno 3 je bila uobičajena, prosječna ocjena, “dobar”, D je bila prolazna ocjena, B je bio vrlo dobar i A odličan. No, danas su se studenti počeli žaliti i kad dobiju B+. Kad im kažete da je to više nego vrlo dobra ocjena, oni uzvrate da su se jako naradili i namučili i da zaslužuju A. Tako stvari stoje u humanističkim naukama. S matematikom je ipak lakše. Radi se o postocima točnih odgovora koji se onda pretvaraju u ocjene. Bez toga ispada da su studenti daleko iznadprosječni, što je jednostavno nemoguće. To ugađanje studentima uspostavilo je sustav potpune hipokrizije. Otkako su se profesori tako počeli ponašati na mnogim sveučilištima, više se nitko ne može držati starih pravila i davati prosječne ocjene, trojke, odnosno C, jer to bitno onemogućuje studentima za dalje, postdiplomske prijave, jer se u pravilu za to traže visoke ocjene, četvorke ili petice.

I tako, u Teksasu ili Idahou, kao i u još nekoliko država, profesor koji se sprema nekoga loše ocijeniti mora dobro razmisliti - je li njegov student možda naoružan? Je li psihološki dovoljno stabilan? Dobro je poznat statistički podatak da ljudi često obole od shizofrenije upravo u studentskom razdoblju, između 18. i 23. godine. Dosad je već bilo barem desetak slučajeva kad su studenti pucali na svoje profesore zato što su bili nezadovoljni lošim ocjenama. Dakle, čak i da studenti prođu testove koji će utvrditi da su prisebni, čak i nakon što se provjeri jesu li ranije bili i zbog čega kažnjavani, tko može garantirati da nakon toga neće postati paranoidni, nestabilni, rabijatni i, nakon što se naoružaju, vrlo opasni?

Ja sam proveo dvije godine na Sveučilištu Teksas. Kao i mnoga druga velika sveučilišta, i ovo ima u svojoj povijesti slučajeva masovnih ubojstava. Stanoviti Charley Whitman se tako 1966. godine, kao bivši marinac, popeo na toranj jedne od fakultetskih zgrada u središtu kampusa, poubijao 17 ljudi, a ranio ih još 30. On je bio izvježbani snajperist, tako da je uspio pogoditi i neke ljude koji su bili od njega udaljeni 150 metara. Štoviše, bio je vrlo nestabilne naravi i u svom oproštajnom pismu je naveo da nešto nije u redu s njegovim mozgom, jer da ima povremeno jake nasilničke ispade. (Ne znam je li obdukcija napravljena, no on je prije masakra u kampusu kod kuće prvo ubio majku i ženu.) Svaki put kad sam prolazio pored tog tornja pitao sam se je li možda i sada tamo neki naoružani luđak. I bi li mi išta pomoglo da sam i sam naoružan.

Nekoliko studija i pokusa dokazalo je da vam neće puno pomoći ako imate kod sebe neko oružje ako netko iznenada upadne i počne po vama pucati automatskim oružjem. Oružje vam može pomoći jedino ako vam je odmah pri ruci. Dakle, oružje koje nije nadohvat ruke, već pod pazuhom ili u torbi, nije dovoljno za samoobranu. Takvo oružje dobro može poslužiti jedino za napad.

Legalno ili ilegalno, oružje lako dospijeva u učionice i predavaonice, jer malo koja školska ustanova ima detektore za metal. Tako da će taj netko, ako je dovoljno agresivan i lud, naći načina da svoje oružje unese. Možda naše škole i sveučilišta postanu nalik Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu na kojemu vladaju uvjeti otprilike kao na aerodromu. Da biste ušli na to sveučilište morate proći sigurnosnu provjeru, prvo kroz detektore za metal, a onda vas čeka i pregled stvari koji obavlja naoružani vojnik. Uz to vaš dolazak bilježe i sigurnosne kamere.

U restoranu

Istina, četrnaest godina ranije tamo se dogodilo teroristički napad u kojem je ubijeno devet osoba, a stotinjak ih je ranjeno. Kad sam se tamo hranio, u studentskom restoranu podijeljenom na dva dijela, na onaj u kojem se posebno služi meso i povrće i drugi u kojem se služe mliječni proizvodi i povrće (jer nije košer miješati mlijeko i meso), sjedeći u onom dijelu gdje se jelo meso, često bih se sjetio te pucnjave. Mislio sam si je li poginuo netko tko je sjedio baš na tom mjestu na kojem sam ja bio u tom času. Na Sveučilištu Penn State, pored studentske blagovaonice, također je bio ubijen jedan student i dvoje ih je ranjeno. Dok sam tamo predavao nije mi to često padalo na pamet, jer te brojke nisu osobito uznemirujuće. Tako što se dogodilo na zaista mnogo američkih sveučilišta. Na Sveučilištu Virginija Tech neki je luđak pobio 33 ljudi. U svakom slučaju, činilo bi se sasvim razumno zabraniti ikakvo posjedovanje oružja u studentskim naseljima. No, unatoč tome, Sveučilište Teksas čini suprotno, ono doslovno potiče ljude da sa sobom ponesu oružje. Da, to je taj Drugi amandman. Pravo na nošenje oružja. I pitanje sigurnosti. Moramo se moći braniti!

Samo jedan put

Uvođenjem ovog novog zakona Teksas će sasvim sigurno ostati bez dijela studenata koji su se tamo možda željeli upisati, a izgubit će i dio nastavničkog kadra. Međutim, radi se o nečem mnogo gorem, a to je dalja erozija slobode govora, slobode izražavanja i razmjene mišljenja. Hoćete li se, ako tamo predajete, upustiti u žučljivu raspravu oko pitanja globalnog zatopljenja, je li ono znanstvena činjenica ili izmišljotina demokratske stranke? Ili oko pitanja je li zemlja stara 6000 godina kako vjeruju neki ortodoksni kršćani ili je ipak stara 4 milijarde godina? Ili oko toga je li netko zaslužio dvojku ili peticu. Ne, o ovim stvarima nitko neće raspravljati na Sveučilištu Teksas, a da mu pri tome ne padne na pamet da bi netko mogao potegnuti, kao konačni argument, i pištolj. Jer, vidjet ćete, na dva metra ispod zemlje, uvijek je ista temperatura, prilično je hladno.

Jedna od najatraktivnijih značajki Sjedinjenih Država mnogim ljudima širom svijeta bila je upravo ta akademska sloboda, sloboda govora i slobodna razmjena mišljenja. To me oduvijek fasciniralo. Pogotovo ona uzrečica koja kaže: “Složni smo oko toga da se ne moramo složiti”. To je za mene bilo nešto sasvim revolucionarno. Da, ne moramo se slagati, predivno. U titoističkoj Jugoslaviji razmimoilaženje u mišljenju bilo je am strengstens verboten, kad se radilo o vjerskim pitanjima ili ekonomskim teorijama. Postojao je samo jedan put. U svakom slučaju, ni Amerikanci se često ne slažu s idejom da ne moraju uvijek biti složni, tako da će biti dosta problema ako svi sudionici neke žučljive debate budu još i naoružani.

Ovakva ridikulozna Amerika ne prestaje zabavljati svijet svojim ludostima. Amerika istovremeno i zabavlja i pravi skandale. Postavlja se, međutim, pitanje kako to da je takva ridikulozna zemlja istovremeno i najbogatija i najutjecajnija zemlja na svijetu? Ili da pitanje okrenemo. Kad ste tako pametni, zašto onda niste i bogati? Ameriko, ako si toliko bogata, zašto nemaš i pameti? Umjesto da se ograniči posjedovanje oružja, onako kako je to učinjeno u Australiji, zašto će se u Americi dopustiti da ga bude još i više?

( Preveo Saša Drach)