ESEJ O PJEŠACIMA I PJEŠAČENJU Pješake treba kažnjavati: zaljubljeni uvijek hodaju presporo, a držeći se za ruke dodatno remete normalan hod

Znao sam gdjekad o blagdanima hodati poslije podne po Nevskom prospektu i šetati sunčanom stranom. To jest, nisam se tuda nikako šetao, nego trpio nebrojene muke, poniženja i razlivenu žuč; ali to mi je zacijelo i trebalo. Na najružniji sam se način provlačio između prolaznika, neprestano izmičući s puta sad generalima, sad kavalergardijskim i husarskim časnicima, sad gospođama; osjećao sam u tim časovima grčevite boli u srcu i vrućinu na leđima kad bih se samo sjetio kako mi je jadna odjeća, kako je jadna i bijedna bila moja figura koja se onuda pokušavala provući. (Zapisi iz podzemlja, Dostojevski)

Da pješacima nije u prometu lako, doista nije ništa novo, no teško bismo mogli reći da se ikakvi napori ulažu u to da se taj promet po nogostupu učini humanijim. Često čitam članke o automobilskom, čak i o biciklističkom prometu, u kojima se vrlo precizno raspravlja o sigurnosti i potrebi otklanjanja raznih teškoća. U velikim gradovima, kao što su New York, Toronto ili Montreal, pa čak i u europskim gradovima, poput Zagreba ili Sankt Peterburga, često me problemi s pješacima znaju prilično razljutiti. Moram paziti na one koji iznenada negdje zastanu, ne obraćajući pažnju na druge iza sebe i hoće li to njihovo zastajkivanje nekome zasmetati. Tako sam u nekoliko navrata i naletio na takve, a puno puta sam ih jedva uspio izbjeći. Neki ljudi, pak, znaju iz kuća i trgovina izlaziti na vrlo prometan nogostup, ne gledajući ni lijevo ni desno, tako da sam i mnoge takve jedva uspijevao izbjeći, a da se s njima ne sudarim. Često ljudi znaju i iz pokrajnjih, malih prolaza izletiti na glavnu ulicu, također bez da ikamo pogledaju. Pa, zar glavna ulica ne bi trebalo imati pravo prolaza nad tim malima?

Bilo je sasvim dovoljno gadno i prije mobitela i tih kojekakvih računalnih pomagala. Jedino što je kod tog interneta dobro jest da ljudi sve manje žive u stvarnom svijetu, pa ih je manje i na ulici. No, kad izađu, i kad nekamo krenu pješice, oni jedva da uopće primjećuju da oko njih postoji još uvijek i stvarni, fizički svijet, posve nalik onome što se događa unutar okvira njihovih računalnih zaslona, iPhonea i mobitela. Tako, onda, kad već i dvanaestogodišnja djeca, dječaci, kao i djevojčice, čitaju, smješkaju se i šalju poruke preko svojih mobitela, dok prelaze cestu, a što im na neki način daje imunitet, ja im se redovito uklanjam. Vidim da se radi o nekim važnim porukama. Usto su se ljudi i stalno počeli slikati, pri čemu se ishitreno ili iskreno smješkaju, što je ostalim prolaznicima svejedno, kao i meni, jer bismo svi mi, iz nekog razloga, trebali pričekati dok fotografiranje nije gotovo. Uvijek sam strpljivo čekao dok smo još za fotografiranje koristili prave filmove, pa je svako okidanje nešto i koštalo. Danas možete klikati koliko hoćete i to ne košta ništa. Štoviše, u ovom trenutku vjerojatno nastaju stotine milijuna digitalnih fotografija po raznim ulicama svijeta, pri čemu se ponajviše ometa promet pješaka. Ali ne, ja više ne čekam da se dovrše obiteljske ni fotografije, niti grupni selfiji. Naprosto nastavim hodati. Pa, što ako im se neki nepoznati prolaznik pojavi na fotografiji? Doista se ne bih želio opterećivati prodorom virtualnog, računalnog svijeta i fotogenetike u stvarni, štoviše, vrlo opasni svijet pješaka.

Pločnici bi trebali biti besprijekorno ravni, zar ne? Neki sam dan u Montrealu uganuo gležanj prelazeći Avenue du Parc, jer sam stao u neku rupu. Po ulicama Montreala ima više rupa nego u Ramali, kunem vam se. Hodao sam i po jednom i po drugom gradu. Jest da mi u Montrealu plaćamo visoke poreze da bi ti nogostupi, kao i ceste bili ravni, ali nisu. Ne znam kamo ide taj novac. Možda tako bolje plaćaju policiju, kako bismo dobivali više kazni dok vozimo. Ali, čekajte, zašto ne bismo počeli kažnjavati i pješake? Ne radi prelaska ceste tamo gdje nema prijelaza (koga briga za promet automobila, što ako malo moraju usporiti), nego radi slanja ili čitanja poruka na mobitelima za vrijeme prelaženja ceste, radi fotografiranja usred gužve po pločnicima, radi neželjenog pokazivanja dobrog raspoloženja, recimo, držanjem za ruke.

Tako zaljubljeni hodaju uvijek presporo, a držeći se za ruke dodatno ometaju normalno hodanje. Sretna obitelj još je puno gora. Tako nekoliko članova jedne obitelji iz nekoliko generacija vrlo lako može polaganim hodom i držeći se za ruke, potpuno blokirati cijeli nogostup, dok vi, recimo, žurite na dogovoreni sastanak kod liječnika. Tu su i skupine uvijek užasno glasnih mladića koji se ponašaju potpuno nepredvidivo. Mašu rukama, viču, kao da je cijeli pločnik samo njihov. Kao da se ponašaju po nekom obrascu koji važi za krda, što bi bilo sasvim u redu u otvorenoj prirodi, ali ne i na gradskim nogostupima.

A tu su i oni prolaznici sa psima koji posvuda kenjaju. Da se mene pita, ne bi ti psi mogli na ulicu. Ako dopustimo psima, što je sljedeći korak, medvjedi, tigrovi? U Montrealu se plaća kazna ako vlasnik ne počisti za svojim ljubimcem. (Kad vlasnici pasa misle da ih nitko ne vidi, često znaju pobjeći, a za njima ostane drek koji je opasan jednako kao i kora od banane. Kad ste u žurbi i grabite velikim koracima, lako ćete se poskliznuti.) Jednom sam šetao sa svojim prijateljem i njegovim psom, po Montrealu. Pas se pokenjao, moj je prijatelj to pokupio i bacio kroz rešetke u otvor prema kanalizaciji.

“Neće se ta voda valjda poslije piti?”, upitao sam.

“Da”, odgovorio je. “Naš sistem filtracije jedan je od najboljih na svijetu. Ja pijem vodu iz slavine.”

“Hvala što si mi rekao. Ja neću piti ta pasja govna”, rekoh.

“Ma, vjeruj mi. Naša voda i cijeli sustav odlično funkcioniraju.”

Dobro, možda, no prošloga ljeta pojavili su se neki stručnjaci da točno ustanove koliko u gradskoj vodi ima žive i cijanida. I da, došli su i zato što je bio visok postotak bakterija.

U svakom slučaju, moj najveći problem, dok hodam pločnikom, su ti nepredvidivi pokreti drugih pješaka. Znaju iznenada stati. Možda bi pješacima, kao i autima, trebalo ugraditi na leđima svjetla koja bi pokazala da su stali. Mogle bi im tada guzice zasvijetliti crveno, kako bismo bili na oprezu. Isto tako, pješaci znaju iznenada skrenuti lijevo ili desno. Ili naglo podignu ruku kako bi izvukli mobitel iz torbe, pri čemu vas gotovo odalame po licu. A po New Yorku, Londonu ili Frankfurtu poslovni ljudi u odijelima, s prslucima i u večernjim cipelama, oni hodaju uvijek samo ravno, očekujući druge da im se maknu. Oni to imaju u sebi. Čekajte malo, pa ja vrijedim 40 milijuna dolara. Tko ste vi, ostali, lijene niškoristi? Maknite se dok prolaze važni ljudi. Kad to vidim, osjetim se poput onog čovjeka iz podzemlja koji mašta o tome kako se neće izmaknuti ustranu, koji sanja o tome da se sudari s tim tipovima, tijelom u tijelo, kao da se u toj uzurpaciji prostora radi o objavi rata. Nije li i Prvi svjetski rat započeo tako što su ruski vojnici stajali preblizu granici, ne vodeći računa o tome kako bi se vojska trebala pristojno ponašati? Njemačka i Austrija su to protumačile kao objavu rata. Dakle, kad netko namjerno ne obrati pažnju na vaš životni prostor i želi proći kroz njega, što onda napraviti? Da li onda tog nekog treba udariti i oboriti na zemlju? Ili se ipak, da bi bilo mira, naprosto valja izmaknuti ustranu i hodati “postrance”?

Svi smo uglavnom osigurani od nesreća na cesti. No, možda bi trebalo osigurati se i od nesreća na pločniku? U nekim zemljama svijeta je kažnjivo voziti u koloni preblizu, iza nekoga. Ja mislim da bi i pješake koji hodaju za vama, a bliže su vam od dva metra, također trebalo kažnjavati. A kad se radi o tome da muškarci na ulici pješice slijede žene, to se uopće ne bi smjelo dopuštati. Kao ni ikakvo dobacivanje. Kako se policija, naravno, bavi propusnošću automobilskog prometa, bilo bi logično zazvati ih da se pobrinu i za pješake. Međutim, ne bih želio čuti policijske zviždaljke i na nogostupima, tako da se ne zalažem za tu vrstu nadzora po pločnicima. To povlačim. Naprosto bih bio sretniji da pokušamo usvojiti lijepo ponašanje. Ne bi li i hod po ulici trebao biti odraz naše kulture i našeg ponosa?

Preveo: Saša Drach