Arhitektura ne mora biti lijepa, ali mora biti istinita

Maštoviti arhitekt Smiljan Radić radi nevjerojatno dopadljive objekte. U Zagrebu je, u “Kući arhitekture”, izložba maketa čudesnih zamisli tog majstora. Radić je Čileanac hrvatskog imena i hrvatskih korijena. Obitelj mu je iz Pučišća na Braču odakle je njegov djed Hrvoje prije 100 godina otplovio u Čile i ostao tamo zauvijek. Djed nije zaboravio, a Smiljan nije naučio hrvatski. Na “Danima Orisa”, prošle nedjelje u Zagrebu, Radić je pred 2000 posjetilaca održao fenomenalno predavanje. “Otac Orisa”, arhitekt Andrija Rusan, smatra da je to bila jedna od najboljih istinitih autorskih priča ikad ispričanih u povijesti “Orisa”. Radić još nema ni pedeset godina, a postigao je svjetsku slavu. Zamišlja, radi i gradi uglavnom u svojoj domovini, Čileu. Živi u Santiagu, glavnom gradu te duguljaste države na pacifičkoj obali, gradu koji ima više stanovnika od čitave Hrvatske. Čarobna raznolikost čileanskih pejsaža zacijelo je utjecala na njegovo kreiranje kuća iz bajki. Zajedno s Marinom Abramović napravio je lani, u londonskom Kensington Gardensu, nadnaravni ljetni paviljon u sklopu projekta “Serpentine Gallery”, što mu je donijelo planetarnu slavu. Skroman je, iskren, vješt, iznimno darovit arhitekt. Studirao je u Santiagu i u Veneciji. Njegovi materijali su kamen i drvo, a rezultat - ugodna atmosfera i zadovoljstvo. Hoće li graditi štogod u Hrvatskoj? Želio bi, veli. Prije nekoliko godina zatražio je i dobio hrvatsko državljanstvo. Ove je pak godine dobio - glavnu nagradu hrvatskog Orisa. Znalci govore kako će Smiljan Radić kad-tad dobiti “Pritzker Prize”, najvišu nagradu za arhitekturu.

Stvarno ne govorite hrvatski?

- Stvarno. Ništa ne razumijem. Čileanac sam. Djed je bio rudar u pustinji. Razgovarao je hrvatski samo s bratom, pa su se posvadili. Tako da s ni s kim više nije razgovarao na hrvatskom, bračkom dijalektu. Djed je tek jedanput otišao u Hrvatsku, nakon Drugog rata. Ni moj otac nije naučio hrvatski.

A, mama?

- Ne. Ona je iz obitelji Clark. Moj djed po mami je Englez.

Jeste li posjetili Brač, otok vaše obitelji?

- Da, da. Jesam. Bio sam ovog rujna, dva tjedna. Bio sam u Pučića i Boboviša.

Pučišća i Bobovišća...

- Ma, da. Pučića i Boboviša. Ne mogu to točno izgovoriti. Jako mi je lijepo bilo.

I Čile ima krasnih pejsaža, dugu obalu, veliko more...Pacifik...

- Da, ali more je drugačije. Surovo, divlje. Ne možeš se bezbrižno kupati. To je ocean. Na Braču je savršeno. Mirno.

Osjećate li neku skrivenu nostalgiju prema Dalmaciji?

- Nostalgiju? Ne. Nisam nikada živio u Hrvatskoj. Ali, priznajem, osjećam se na Braču vrlo ugodno. A oko mene kamen... Volim kamen. Kamen i mir. To je Brač u rujnu.

Kamen vam je u genima zabilježen... Slavni brački kamen.

- Može biti. Nisam siguran...

Kamen je vaš materijal?

- Poštujem kamen. Radim s kamenom. Ali, iskreno, ja nemam neki materijal koji najviše volim. Kamen mi je otkrila moja supruga Marcela Correa, skulptorica.

Supruga je...

- Čileanka. Prava Čileanka.

U realizaciji “Serpentine projecta” u Londonu imali ste punu slobodu? Vaš ljetni paviljon izgleda kao ogromna ljuska kikirikija...

- Izvana. Iznutra ga je sjajno uredila Marina Abramović. Pozvali su nas kuratori jedne londonske galerije suvremene umjetnosti, kao što su ranijih godina zvali Franka Gehryja, Rema Koolhasa, Zahu Hadid, Daniela Libeskinda, Oscara Niemeyera... Galerija se financira javnim novcem tako da konačni objekt nije rezultat samo moje zamisli i mašte, nego i nužnih dijaloga sa spomenutim kuratorima. Cilj projekta je izabrati dobre suvremene autore pa prikazati modernu arhitekturu, uvijek u istom pejsažu. Ja sam svoj objekt nazvao: ‘Ludost’. Svake godine poziva se drugi autor... ‘Ludost’ je otkupljena pa se sada nalazi u Somersetu. U tamošnjem parku, naravno. Ljudi ulaze u paviljon, odmaraju se u ugodnoj atmosferi... Ima to smisla.

Stvarajući - vi se se igrate?

- Može to biti i igra. Arhitektura jest vrhunska igra, ponekad. Ako se radeći ne zabavljaš onda je bolje ne raditi ništa. Meni je rad ujedno i razonoda. No, nije uvijek zabavno. Puno ovisi o klijentu koji je naručio to što radim, za koga radim, zašto baš to radim. Utječe i stanje mog duha u tom trenutku. Koji put moram raditi i zato da bih živio... Mnogi pričaju da je raditi za ‘Serpentine’ stvar pune slobode, kreacije bez granica. Nije baš tako. Postoji budžet i određene smjernice.

U odnosu arhitekta s naručiteljem može doći i do konflikta?

- Oni klijenti koji mene odaberu da im napravim kuću ili što drugo - znaju što i kako ja radim. U početku već postoji povjerenje u moj rad. Uvijek je taj odnos arhitekta i naručitelja posebna igra. Ja hoću napraviti ovako, on želi drugačije... i obratno. To je nužno i korisno. Najgore je kad mi dođe netko pa kaže - napravi kako god ti želiš. Tada nemaš polaznu točku, nađeš se usred - ničega. Zato uvijek, prije početka rada, sklapamo vrlo detaljni ugovor. Inače bi moglo doći do svađe, što ja apsolutno izbjegavam.

Imate hrvatsko ime i prezime. Kako ga izgovaraju u Čileu?

Izgovaraju: Esmilian Radić.

Radić?

- Radić. Naučili su...Ima puno Hrvata u Čileu pa se već dugo zna da nam prezimena završavaju često na - ić.

Putovanje avionom iz Čilea u Europu, u Hrvatsku, traje oko 17 sati... Što radite 17 sati u avionu?

- Nastojim spavati. A, ne mogu sve vrijeme prespavati. Sve mi je teže daleko putovati.

Vaš dida je putovao brodom do Čilea 1919. To je puno duže trajalo...

- Jasno. Prvo brodom do Buenos Airesa pa onda kopnom... Bila je to hrabrost. Odlučio je otići jer je tada bilo nevjerojatno siromaštvo i glad na otocima, na Braču naprimjer.

U Čileu ima mnogo potomaka hrvatskih iseljenika. Djedovi su bili ribari i rudari, unuci su, danas vrlo ugledni književnici, liječnici, umjetnici, ministri...

- To je točno. Moj dida je radio u rudniku salitre, poznate čilske salitre. Rudnici su u pustinji, na sjeveru Čilea. Moj otac, Smiljan Hrvoje Radić Piraino je nastavio život naše obitelji kao poduzetnik, industrijalac. Ja sam arhitekt. Svi smo mi već odavno Čileanci i - poštujemo naše hrvatske korijene.

Znate li što je smilje?

- Trava? Biljka po kojoj sam dobio ime.

Ima i cvjetove. Ljekovita je. Sadrži skupocjeno eterično ulje.

- Dobro. Nabavit ću smilje... i posaditi ga u Čileu... haahaaa...

Na grbu Čilea piše: “Por la razón o la fuerza”, “Za razum ili silu”. Zašto?

- Ne znam. Nitko nije nikad jako zadovoljan ‘bravurama’ politike. Danas taj moto na grbu ne znači ništa. Nitko ne misli da moramo nešto činiti silom.

Važna dimenzija vaše arhitekture je - atmosfera, ugođaj?

- Nastojim to postići. Ali, to ovisi o svakom objektu posebno, o njegovoj namjeni, o ljudima koji tamo rade ili stanuju. Važan je miris, temperatura, vrst materijala koji sam upotrijebio, debljina zidova, vlaga... Kamen, na primjer daje drugačiju temperaturu od drveta. I miris je drugačiji. Ne radi se samo o vizualnom osjećaju mojih objekata...

Gdje živite vi i vaša obitelj?

- U Santiagu, u jednoj staroj kući koju sam obnovio.

U Santiagu je Costanera Center, “Gran Torre Santiago”, visok 300 metara. Najviša zgrada u Južnoj Americi... ima 64 kata...

- Taj toranj je iza moje kuće u Santiagu. Ma... strašan je taj toranj.

Zašto se grade tako visoke zgrade? “Kalifov toranj” u Dubaiju ima 828 metara...

- Postoji ta stalna silovita želja za Guinnessovim rekordom... Bedasto je to...

U tom visokom tornju su stanovi ili uredi?

- Samo uredi. Ali nisu još svi zauzeti. Ako vas zanima kupiti ured na 64-tom katu - mogu se raspitati....haahaaaa....

Ali, i vi ste projektirali jedan toranj...

- To je istina. Ali on je potpuna suprotnost Costaneri. Pobijedio sam na natječaju za telekomunikacijski toranj. Nastojao sam da se ne vidi. Poput duha je. Na brdu je, od galvaniziranog čelika, lagane strukture. Nije još sagrađen. Bit će lijep i - nevidljiv.

Arhitektonsko djelo mora uvijek biti lijepo? To je kriterij?

- Nisam siguran da je ‘lijepo’ prava riječ. Mora vas uvjeriti, mora svjedočiti o određenoj ideji. Mora vas pridobiti... Mora biti istinito, ne lijepo. A, može biti i lijepo.

Čitate li što osim knjiga o arhitekturi?

- Pročitao sam upravo ‘Nimfe’. Autor je Giorgio Agamben, talijanski filozof. To je izvrsna knjiga o tome što znači - slika. Saint-John Perse, francuski pjesnik, nobelovac 1960., također mi je jako drag. Sviđa mi se i knjiga ‘Izmišljanje Čilea’. To je knjiga tekstova raznih autora koji pišu o Čileu, a - nikad nisu bili u Čileu. Knjigu je je napisao naš pjesnik Jorge Teillier. Maštovito štivo, koje se na kraju, kad pročitaš knjigu - podudara s realnošću Čilea. Svašta čitam. Puno čitam. Čak i knjige o arhitekturi...haahaaa....

Arhitektura traje dugo?

- Nisam siguran da je to istina. Pogotovo ne u Čileu. Potresi razaraju naša djela... Ogroman potres bio je 1960. Nakon njega i strašan tsunami. Pa opet 2010. Najviše potresa u svijetu imaju Čile i Japan. Ne mogu tvrditi da arhitektura - traje. U Europi se može napraviti kuću za sva vremena. U Čileu ne. Imamo i puno vulkana, aktivnih.

U starom i srednjem vijeku arhitekti su bili anonimni. Danas su vrhunski arhitekti - svjetske zvijezde... poput vas...

- Ne, ja nisam zvijezda. Ima puno arhitekata koji rade predivne objekte. Ako odete u Španjolsku ili u Portugal naći ćete mnoštvo izvanrednih arhitekata. Danas u svijetu živi nekoliko desetaka arhitekata koje se smatra ‘velikima’. 37 njih je, do sada, dobilo slavnu Pritzkerovu nagradu, najvišu u arhitekturi. A ima i ogroman broj arhitekata za koje svijet ne zna, a isto su tako veliki. Važno je da postoji solidna većina dobrih arhitekata. Ne moraju svi biti genijalni... Hrvatska, na primjer, ima izvrsnih arhitekata.

Bavite se vrhunskim zanatom ili umjetnošću?

- Ja sam - arhitekt. Nisam umjetnik. Kad bih ja ustvrdio da sam umjetnik, u Čileu bi me, vjerojatno, ubili. Umjetnost i arhitektura se dotiču na izvjestan način, ali ne uvijek. Ja rješavam zadatke pomoću arhitekture, ne pomoću umjetnosti. Iskreno vam govorim. Nije to skromnost. Arhitekti ne pripadaju svijetu umjetnosti.

Radite li za naručitelje izvan Čilea?

- Malo. Oko 95 posto izvedbi mojih projekata je u Čileu. Vani je ‘Ludost’, za ‘Serpentine Gallery’, i tek još ponešto.

Biste li željeli projektirati i sagraditi štogod u Hrvatskoj?

- Da, jako bih želio. To bi me jako veselilo. Ali, ne mogu ja to tražiti... Ponude dolaze neovisno od volje ili želje arhitekta. To je jedini pravi put...

Vidjeli ste u Hrvatskoj, osim Zagreba, Pučišća i Bobovišća još nešto?

- Jesam, Split i Dubrovnik. Split je izvanredan grad, pun života. Dubrovnik je model grada u omjeru 1:1, to više nije grad, to je izložba starog grada.

Što je najvrednije arhitektu? Sloboda stvaranja?

- Najvažnije je biti radostan dok radiš, veseliti se tome što radiš. Ići uvijek sve dalje... Biti drugačiji... Važno je zadovoljstvo drugih, ali bitna mi je moja osobna radost. Ne novac niti zarada. Kreiranje je magična stvar, to je povlastica...

Ugledni Vedran Mimica, direktor Berlage Instituta u Rotterdamu, vas je najavio na “Danima Orisa” riječima: “arhitekt Radić nije usporediv ni s kim”.

- Ne znam da li je tako... Osjećam se kao i svi drugi arhitekti. Sviđaju mi se mnogi suvremeni arhitekti. Da li sam drugačiji? To ja ne mogu kazati. Kritičari i teoretičari mogu reći svoje mišljenje o mom radu. Ja ne. Ja čak ne mogu reći da sam čileanski arhitekt. To može Čile reći. Ja radim ono što mogu i što znam. Arhitekt sam. To je jedina istina o meni. Ne mogu čak ni izabirati što bih želio raditi, mogu samo birati što - ne bih želio raditi. To je moja sloboda.

Rekli ste nekom klijentu - ne?

- Jesam, jesam.

Imate li vremena za obitelj, za svoje dvoje djece?

- Uvijek.

Arhitektura je odraz kulture i života društva?

- Ne. Nije. U nekim društvima arhitektura jest dio kulture zemlje. To zapažaš hodajući ulicama gradova. Na primjer, osjetio sam to u Portugalu. U Lisabonu, u Portu. Tamo poštuju arhitekturu i njene velike majstore. Slično je u Japanu. U nekim drugim zemljama nisam to ni zapazio ni osjetio.

Ljepota arhitektonskog djela je u jednostavnosti?

- Nije. Nije važna jednostavnost. Važno je da rad arhitekta bude čestit, častan, istinit. Jednostavnost nije pobjednička strategija. Koji put i ružnoća može biti odlučujuća, ne samo ljepota. U Brazilu, 60-ih godina, arhitekti su radili skromne, stroge čak ružne, ali vrlo snažne građevine. To je važnije od jednostavnosti.

Ima li u vašem životu što osim arhitekture?

- Obitelj. Imamo kućicu i komad zemlje pokraj Santiaga. Imamo dva psa Weimaranera, Vajmarska ptičara. Imamo kokoši i tri konja. To su konji za penjanje po planinama. Jašemo... jurimo planinama i veselimo se. Pa opet radimo. Supruga skulpture, ja kuće. To je naš život.