BIO JE OLIČENJE ZLA Pred nosom agenata SS-a ukrao je 55 tona jugoslavenskog zlata kojim je financirao mafiju i Perona, na sprovod mu nije došao praktički nitko

S jedne strane valja imati na umu da je u talijanskom kampanilizmu teško naći četvrt koja drži do sebe a da nema nagradu, skupu i nerijetko glupu. Godišnje ih se dodijeli više tisuća, a stvarnu vrijednost ima desetak njih: Strega, Campiello, Boccaccio...

A druge, pak, strane spontano iskrsava pitanje: kako je Gelli stvorio kolekciju od 147 nagrada - obilniju nego ijedan od talijanskih nobelovaca?

Objašnjenje se može naći najvjerojatnije u ličnosti tog poeta, koji jamačno izaziva žmarce, makar ne stihovima, nego samo onim zlodjelima koja su poznata.

Usput rečeno: uspio je do tada skupiti u prosjeku po 30 nagrada po svakoj završenoj godini školovanja. Naime, taj talentirani književnik završio je samo pet razreda osnovne škole. Genij? Da, ali genij zla, kažu.

Licio Gelli je, po mnogočemu sudeći, najmračniji lik posljednjih osamdesetak godina talijanske povijesti, uz svu konkurenciju koju je imao, od Mussolinija do Riine.

Gelli je višestruki špijun (talijanski do rata, američki i britanski poslije), urotnik i pučist (u Italiji i Latinskoj Americi), masonski otpadnik, lopov (kasnije spominjemo kotorsku epizodu), umiješan u gotovo sve najmračnije i najkrvavije afere poslijeratne Italije. U njoj su od 1945. zabranjene samo dvije organizacije: Nacionalna fašistička stranka i Gellijeva paramasonska loža Propaganda II (P2). Na popisu njezinih članova našli su se i generali i industrijalci i političari, među njima i bivši premijer Berlusconi, a i svojedobni vođa njegove grupe u Zastupničkom domu Cicchitto - ali se tvrdi da je deset posto najznatnijih ostalo skriveno.

Nesalomljiv narcis

U povijest je ušao relativno tiho i samozatajno. Otišao je 1936. u rat u Španjolsku, kao dragovoljac. Na strani fašizma, dakako. U tom ratu mu je poginuo stariji brat Raffaele.

Nesalomljiv narcis, Gelli se sa navršenih 89 godina reciklirao kao voditelj niza emisija o fašizmu na talijanskoj privatnoj televizijskoj mreži Odeon. Taj mračni veliki meštar (koji je prije ministra Artukovića i generala Zagorca iskušao trik da se dâ izručiti za nekoliko manjih zlodjela kako mu se ne bi moglo suditi za veća za koja nije izručen) nije propustio priliku da se pred novinarima definira sasvim jasno: “Fašist sam bio i ostao”. Dosljednost mu je bilo nemoguće poreći.

Njegovo se pošteno i dobroćudno lice otmjenog gospodina u godinama dugo naziralo iza mnogih afera koje potresaju povjerenje u institucije Talijanske Republike. Naravno, nisu posrijedi nikakve nadnaravne moći kojima bi se mogao pohvaliti taj ustrajni fašist, nego se on nazirao kao paradigmatski obrazac stare i notorne sprege političke i kriminalne urote, čiji su korijeni u sasvim realnim ekonomskim i drugim interesima.

Gelli je o tome znao i te kako šutjeti, imajući na umu da je šutnja zlato. U njegovu slučaju, zapravo, i doslovce. U vrtu njegove vile Wande, u ruralnom predgrađu Arezza koje se zove Castiglion Fibocchi, policija je 1998. našla 164 kilograma zlata, vrijednoga oko tri milijarde lira (milijun i po današnjih eura). Zlatne poluge su bile zakopane u glinenim loncima s ružama i orhidejama, koje je nekadašnji “veliki meštar” urotničke paramasonske lože Propaganda II uzgajao s tolikom ljubavlju. Dio razloga tog čuvstva zasjao je pred očima policajaca, zlatnim sjajem.

To nije bilo prvi put da je Gelliju zaplijenjeno blago. Štoviše, taj je nalaz sitnica spram onoga što mu je već oduzeto. Pet godina ranije zaplijenjeno mu je raznoga blaga vrijednoga oko osam milijuna eura; u Švicarskoj su mu 1996. oduzeli novca, dionica, vrijednosnih papira, zlata i dragulja u ukupnoj vrijednosti od 70 milijuna eura; netom je u travnju 1998. utekao iz Ville Wande pred pravomoćnom presudom na 12 godina zatvora. Policija je u tom obitavalištu našla gotovine i vrijednosnih papira vrijednih oko 7 milijardi lira (3,5 milijuna eura). Ukupno je riječ, dakle, o svoti većoj od 80 milijuna eura.

Prema tome, ono što je nađeno je sitnica, kako spram već oduzetoga, tako i spram onoga što je Gelliju ostalo (pa mu nije bio nikakav problem kriti se u Cannesu, za skupe pare, ali i uz skupu diskreciju).

Zlato je, međutim, izazvalo asocijacije na Gellijev početak: prema podacima koje je prikupio Gianfranco Piazzesi, Licio Gelli je, kao mjesni federale (mjesni poglavar Nacionalne fašističke stranke) i špijun, oteo u dalmatinskom gradu Kotoru veći dio zlatnih pričuva Narodne banke Kraljevine Jugoslavije. Naime, za travanjskog debakla, jugoslavenska pučistička vlada generala Simovića, a zapravo njezin “jaki čovjek” Bora Mirković, odlučila se za bijeg, u manastiru Ostrog kraj Nikšića patrijarh Gavrilo je 14. travnja uvečer blagoslovio i odlazak kralja Petra II. Sljedeći dan su evakuirani pučisti civili, a 16. travnja časnici. Posljednji je, tromotornim bombarderom savoia marchetti kojim je pilotirao Ivan Dominko, otišao Mirković, a na nikšićkom aerodromu ostalo je 190 sanduka državnog zlata. Oficiri su uspjeli odnijeti “samo” 14 sanduka, bagatelu u usporedbi s onim što je - kako navodi Jere Jareb, odnio Pavelić četiri godine kasnije. Kralju nisu dali ni sandučić - smio je u avion unijeti samo osobnu prtljagu. I svoje “milo zlato”, ljubavnicu Doli Najdanović. Zlato iz Nikšića uzeli su Talijani i pažljivo skrili od svojih saveznika Nijemaca.

Povezan s Odessom?

Za tim je blagom po Crnoj Gori i Boki tragao briljantni mladi SS-ovski obavještajac Kurt Waldheim (budući glavni tajnik OUN pa predsjednik Republike Austrije). Gelli se pokazao vještijim: u vlak s oznakama Crvenoga križa ukrcao je vojnike oboljele od tifusa, računajući da će se Nijemcima gaditi ući u vagone sa zarazom, te je tako prenio u Italiju 55 tona jugoslavenskog zlata, koje je skrio i od svojih hrvatskih saveznika koji bi mogli polagati pravo barem na dio (oni su, tako i tako, Mussoliniju uzvratili na vlasti darovavši mu Rimskim ugovorima ne samo Kotor s Bokom nego i druge dijelove Dalmacije, manje im važne od onoga što su dobili u rodnoj Herceg-Bosni). Poslije rata je Italija vratila FNR Jugoslaviji samo 27 tona zlata.

Komentirajući činjenicu da je Gelliju povjereno zlato na čuvanje Jorge Camarasa, argentinski suradnik Wiesenthalova centra u Los Angelesu, odrezao je: “Isto kao kad bi Draculi povjerili čuvanje zaliha krvi u centru za transfuziju”. Gelli je toga skupio više nego Dracula krvi - a ipak se ne zna, zapravo, odakle mu sav novac koji je nakupio.

Gelli je vazda nijekao da je ostatak (28-30 nevraćenih tona) bio temelj njegove kasnije imućnosti. Zanijekao je Camarasine pretpostavke da je zlato dospjelo u Argentinu, da je njime Gelli osigurao Perónovo prijateljstvo - te da je Gelli igrao ulogu u akciji kojom je nacistička organizacija Odessa ubacila baš u Argentinu mnoge umakle nacističke glavešine, a i njihove saveznike (Talijane, Hrvate, Valonce itd.). Ostaje činjenica da je britanska špijunaža SOE smatrala da je blago odnio Gelli. Ali o pravom podrijetlu svog zlata i inoga blaga Gelli nikada nije rekao mnogo.

Još se manje zna čime je zapravo postao tako značajan da su ga na svoju predsjedničku inauguraciju zvali, među inima, baš Perón (onaj koji je dao utočište Eichmannu, Priebkeu i mnogim sličnim domoljubima), Reagan itd. Nepravomoćnih presuda je Gelli prikupio dovoljno da nekoliko sljedećih života provede u zatvorima. Ovaj svoj život međutim živio je neometan i bogat, u znamenitoj vili Wandi kamo su mu, dok je bio za javnost nepoznat, dolazili na poklonstvo mnogi generali i poneki političari, ljubeći mu ruku i masonsku pregaču te očekujući da će ih popeti na vlast.

Uostalom, dovoljno je i ono što se zna.

Sve enormno bogatstvo oduzeto (i djelimice vraćeno) Gelliju nije niti deseti dio onoga što su Gelli i njegovi kompanjoni opljačkali samo u jednome od brojnih zločina za koje je optužen i jedinome za koji je ozbiljno pravomoćno osuđen (na 10 godina zatvora): u krahu milanske Ambrozijanske banke. Pritom je “veliki meštar” prošao daleko bolje od svojih glavnih partnera, bančina predsjednika Roberta Calvija koji je u Londonu nađen obješen o Most crnih fratara, te posrednika Michelea Sindone, koji je u najčuvanijemu talijanskom zatvoru okrijepljen kavom s cijankalijem.

U pilotiranu bankrotu Ambrozijanske banke iščezlo je 1980. oko 1.200.000.000.000 tadašnjih lira (danas bi to vrijedilo više od milijarde eura ili blizu 7,6 milijardi kuna). Par poluga zlata nađenih u loncima zaista su samo taschengeld za takva meštra, doista velikoga, u najnegativnijem smislu riječi.

Fašist pa industrijalac

Kad je izbio veliki skandal s Ambrozijanskom bankom u Milanu, Gelli je iščezao iz Italije. Došao je u Italiju, pušten iz zatvora da umre na miru u svojoj kući - a nedugo zatim je već bio živahniji nego ikada, davao intervjue, tumačio političku situaciju, primao goste koji su mu dolazili na poklonstvo kao i u ona vremena dok je još bio persona gratissima na ustoličavanju Reagana, te na dvorovima latinskoameričkih generala. Čulo se da opet plete poslove, da ga se viđa u Rumunjskoj, da ima veze s Rusijom (što bi objasnilo sovjetski žig na zlatnom gnojivu za tuberoze), da...

Licio Gelli je još kao mali dečko, kako je rekao u nekom intervjuu, htio kao odrastao biti lutkar.

Želja mu se ostvarila, kao rijetko kome. Umjesto da poteže konce marionetama, navlači ginjole, odnosno lupa limom iza kulisa fingirajući grmljavinu - Gelli je djelovao u velikim razmjerima: povlačio je konce državama, navlačio je štediše i banke, a umjesto grmljavine odjekivale su eksplozije podmetnutih bombi gdje su pod ruševinama željezničkih stanica ili banaka razmesarena živa ljudska tjelesa.

Dan se poznavao po jutru: kao 18-godišnjak uvrstio se 1937. među fašističke dragovoljce u Španjolskoj, gdje mu je poginuo i stariji brat Raffaele. Nekoliko dragovoljaca primio je talijanski premijer Benito vitez Mussolini (i njemu su titule bile drage). Upitao je momka što želi činiti, a on je za dom spremno odgovorio da želi služiti Nacionalnoj fašističkoj partiji. A Mussolini mu je, poput dobre vile, želju ispunio.

Karijeru fašističkog dužnosnika nastavio je u Italiji pa u Dalmaciji, gdje je bio predstavnik Narodne fašističke stranke u Kotoru. Vjeran svojim idealima, bio je časnik i u Mussolinijevoj marionetskoj Talijanskoj Socijalnoj Republici (sa sjedištem u Salòu) - ali ga dolazak zapadnih saveznika u Toscanu svrstava na njihovu stranu, kao časnika za vezu i špijuna, pošto je proveo minimalno vrijeme u partizanima. U neku ruku Gelli je ostao prototip današnjeg čovjeka veze između zapadne demokracije i krajnje desnice, ali spremnoga pružiti pipke i ulijevo - ne da se pridruži, nego da iskoristi.

Na isti način se Gelli - koji je u međuvremenu postao industrijalac i vlasnik, među inim, Permaflexa (to je u Italiji za madrace bio što u nas Yogi) - ubacio i u tradicionalno liberalnu masoneriju, iskoristivši je kao krinku za terorističko vlastohlepno urotništvo. U slobodne zidare je primljen 1963., a tri godine kasnije ga tadašnji veliki majstor Gamberini prebacuje u Propagandu II, ložu nastalu potkraj pretprošlog stoljeća, namijenjenu organiziranju masona zaposlenih u javnim službama, čiju je pripadnost bratstvu stoga valjalo kriti. U tu ložu je njezin glavni tajnik Gelli (ne sam) uvukao vrhove talijanskih tajnih službi, počev od generalâ Micelija i Allavene, koji je “u miraz” donio arhivu tadašnje vojne špijunaže SIFAR (umjesto da ga uništi, kako je bilo zapovjeđeno). Uvlačenjem generala, poduzetnika, listom desničara, Propaganda II (poznatija kasnije kao P2) postala je opasno strano tijelo u pretežno paradnome talijanskome slobodnom zidarstvu, pa ju je tadašnji veliki majstor Salvini ukinuo i raspustio 1975. Njezini članovi se nisu dali, pa je ona odmah u tajnosti obnovljena, tada već kao evidentno paramasonska organizacija, a Gelli je postao njezin “veliki meštar”.

Bijeg iz zatvora

Popis s gotovo 1000 imena članova P2 (takozvanih piduista) otkriven je u svibnju 1981. - a tog je trena Gelli već bio utekao iz Italije. Na temelju Interpolove potjernice ulovljen je u rujnu 1982. u Genevi, odupirao se izručenju, pa je 1983. uspio pobjeći iz švicarskog zatvora u Champs-Dolonu, potkupivši čuvare. Predao se u Genèvi 1987., navodno smrtno bolestan, ali je posrijedi bila dvostruka podvala: nije bio na samrti, a uspio je da ga Švicarska izruči samo za neka imovinska zlodjela, što je značilo da mu Italija nije mogla suditi za mnoga ubojstva za koja je bio okrivljen.

Gelli je ostao dobro utemeljen i u Latinskoj Americi, gdje je bio savjetnik još nekih diktatora. A nije tajna da je u avionu koji je vraćao Peróna da ponovno preuzme vlast u Argentini s ostarjelim generalom, uz njegovu drugu ženu Isabel, bila najuža skupina glavnih Perónovih kompanjona: Licio Gelli i Milo de Bogetić.

Dva su bila ključna razloga zašto se članovi P2 nisu dali raspustiti: novac i vlast. Pokazalo se kasnije (a osobito u dugoj parlamentarnoj istrazi o zločinima “lože” P2) da je Gellijevo društvo bilo stjecište urotnika i lopova kakvo se nije nikada prije ni poslije našlo na tlu Italije, poznate kroz dobra tri milenija ne samo po umjetnosti, nego i po umijeću rotenja i otimanja. Parlamentarna istraga je pokazala i dokazala da je P2 bila umiješana u najgore škandale poratne talijanske povijesti: pokušaj Borgheseova fašističkoga državnog udara (1963.), strategiju napetosti s masovnim ubojstvima slučajnih prolaznika (“olovne godine” 1969.-1984.), Sindonin krah (1979.), krah Ambrozijanske banke (1980.), ubojstvo Alda Mora (1984.)... U to treba ubrojiti dva zločina bez fiksnog datuma: mafiju i tangentopolis. Pojedini svjedoci tvrde da je Gelli plasirao mafijin novac, pa i kod Sindone i kod Calvija. A tangentopolis je naziv za aferu stranačke korupcije razotkrivenu akcijom milanskoga javnog tužilaštva “Čiste ruke”, započetom 1992. I u toj aferi našle su se upletene neke od ličnosti povezane s popisom članova Gellijeve paramasonske lože P2: ne samo pomoćnik javnog tužioca Gherardo Colombo (koji je 1981. otkrio popis, a od 1992. je bio u poolu “Čiste ruke”, nego poneke osobe s popisa: npr. Silvio Berlusconi... Bilo je na popisu stotinjak generala i visokih časnika (gotovo sav vrh vojne špijunaže, pa je tako svu Državnu komisiju koju je tadašnji premijer Francesco Cossiga okupio da spasi otetoga Alda Mora činilo članstvo P2!), trojica ministara, desetak članova Parlamenta, lijep broj novinara, a Gelli je preko njih već bio ovladao i najuglednijim talijanskim dnevnikom, milanskim Corriereom della Sera, kojemu je poslije tog škandala trebalo gotovo dva desetljeća da se po nakladi vrati na vrh.

Veza s Berlusconijem

Svojedobno okrivljen da je ulagao novac mafije u banke bliske Crkvi, te da je opljačkao i bankara Calvija, koga je mafija zatim ubila kad je ostala bez novca, da je pokretao konce crnoga masovnog terorizma, glavninu svog interesa usmjerio je na medije: “Zbiljskom vlašću raspolaže tko raspolaže medijima”.

Talijanski medijski tajkun Silvio Berlusconi je vazda tvrdio da nije bio dio Gellijeve klike i da je člansku knjižicu Gellijeve tajne urotničke lože dobio poštom, pa ju je zadržao kao kuriozitet. Gelli je, međutim, i potom novinarima ocjenjivao da Berlusconi radi dobro i da provodi zapravo istu politiku koju je i sam Gelli zastupao. Da ga Berlusconi nije razočarao, za razliku od Gianfranca Finija. Da bi zapravo mogao zahtijevati autorska prava na Berlusconijevu politiku. Veliki tajkun, koji je dokazao postavku da zbiljskom vlašću raspolaže tko raspolaže medijima, nikada nije Gellija demantirao…