Mladen Pejnović: intimni pogled u svijet novog čuvara državne imovine

Kad su se prije nekoliko mjeseci pojavile spekulacije da bi Mladen Pejnović (60) mogao naslijediti Nevena Mimicu kao potpredsjednik u Vladi Zorana Milanovića, za većinu građana on je bio potpuna nepoznanica. No, to i nije bilo neobično s obzirom na to da je taj bivši omladinski političar s kraja 70-ih iz politike potpuno izašao još 1984., a od 1995. do prije četiri godine izbivao je i iz Hrvatske.

U Astri gradio diplomaciju RH

Pod reflektore javnosti ponovno se vratio imenovanjem za predstojnika Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom i prihvaćanjem u Saboru nove strategije i zakona o upravljanju i raspolaganju državnom imovinom, koje je njegov ured izradio i vješto provukao kroz političke strukture. No, malo ljudi zna da je Pejnović još kao omladinac u Zagrebu gradio mostove i tramvajsku prugu preko Save, osobno pisao rješenje o likvidaciji tvornice glinice u Obrovcu ili nosio štafetu ispred Titova lijesa na ispraćaju u Zagrebu. Potpisao je i nagradu Sedam sekretara SKOJ-a koju je Marina Abramović izložila u muzeju suvremene umjetnosti MOMA u New Yorku.

Još manje ljudi zna da je, radeći na Velesajmu, u Jugohospitaliji, a zatim u vanjskoj trgovini, u Astri, sudjelovao i u osnivanju RH Alana i AKD-a. Malo je poznato i da je upravo Astra bitno pridonijela ustroju hrvatske diplomacije, a Pejnović je nakon Astre 12 godina radio na upraviteljskom mjestu u korporaciji 42 telekoma u Ruskoj Federaciji od Kijeva do Vladivostoka i od Murmanska do Astrahana. Da, i u Armeniji, a njegovi suradnici koje je obučavao danas rukovode telekomom Vijetnama, Kazahstana... Gotovo nevjerojatno zvuči da je bivši šef hrvatske omladine dvaput bio u timu za uvrštavanje tih kompanija na američku visokotehnološku burzu NASDAQ.

Posve je nepoznato i to da je kao generalni direktor telekomunikacijske tvrtke u Ukrajini osigurao telekom infrastrukturu za pobjedu narančaste revolucije. Odmah je prepoznao njezine potencijale zahvaljujući vlastitom iskustvu iz Hrvatskog proljeća 1971. Vrativši se u Zagreb, kao direktor zagrebačke Plinare Opskrba, proveo je i plinsku tržišnu energetsku revoluciju u suradnji s odvjetnikom, današnjim ministrom pravosuđa, Orsatom Miljanićem. Prvi puta su uvezli plin mimo Ine pa Zagreb danas koristi 40 posto plina iz uvoza. Odrađeno je ono što je HEP propustio odraditi u svom sektoru, sve po istim energetskim zakonima koji su bili na snazi.

Po nalogu Vlade formirao je Državni ured za upravljanje državnom imovinom prenijevši u Zagreb - finski model upravljanja imovinom...

Malo je u Hrvatskoj živih ljudi s čijim se životima i karijerama povijest tako nevjerojatno poigrala kao s Pejnovićevim. Trebalo je uvijek učiti od boljih znalaca, a do radnog mjesta u SAD-u došao je preko Vladivostoka. Samo geografska udaljenost tih mjesta govori da se upornošću može puno toga postići.

Kao predstojniku Državnog ureda, zadaća da dovrši hrvatsku privatizaciju pripala je baš njemu koji, početkom 90-ih, kada je ta ista privatizacija krenula, u njoj ni slučajno nije mogao sudjelovati “jer je za mnoge bio pripadnik crvene nomenklature”, kako kaže. S lakoćom je postao najbliži suradnik današnjih političkih lidera koji se “nisu ni rodili” kad je on već svako jutro po dužnosti čitao strogo povjerljive ekonomske izvještaje. I sam kaže da je najveći izazov bio biti najuspješniji i u kapitalizmu. Trebalo je znati pobjeđivati u različitim oblicima konkurencije, ali i imati sreće i otvorenim očima ići u susret novom vremenu.

Uloga u poraženim socijalističkim strukturama stajala ga je i vrhunske poslovne karijere u Hrvatskoj premda je pripadao generaciji omladinskih političara koja, nakon tadašnje privredne reforme i početaka tržišne ekonomije, na inicijativu Ante Markovića, “nije imala ni najmanje sumnje tržište da ili ne”, i iz koje je izrasla cijela plejada uspješnih direktora privatnih tvrtki, poduzetnika ili ekonomskih znanstvenika.

Objektivno velika politička uloga danas pripala je čovjeku koji se političke moći zasitio još početkom 80-ih kada je bio šef kabineta predsjednika CK SKH Mike Špiljka, pa je sam sebi u svojem novom Vladinu uredu odredio novčane limite odlučivanja manje nego što imaju mnogi ravnatelji drugih državnih agencija.

Zajam za ceste

Sjedi u uredu u velikoj, ali zapuštenoj zgradi nedaleko od Vukovarske ulice, ali već gleda kako bi 8 tisuća raskošnih kvadrata nekadašnjeg Fonda za privatizaciju prepustio širenju Filozofskog fakulteta sa suprotne strane ulice, čime bi se za sljedećih 50 godina riješio njihov smještaj. Za to mu je potrebna pomoć i Grada i HAZU-a.

Još jedan od paradoksa u Pejnovićevu životu jest da će, kao predstojnik Ureda za državnu imovinu, sudjelovati i u “monetizaciji”, odnosno davanju u privatnu koncesiju hrvatskih autocesta, a da je prije točno 30 godina bio profesionalni tajnik Odbora za izgradnju cesta, zadužen za vođenje poslova oko upisa općenarodnog zajma za ceste. Tek nakon toga izabran je predsjednikom omladine Hrvatske.

- Imali smo jako dobar upis zajma za ceste, prvi put smo izašli s nekim bonovima, anuitetima, kuponima koji su se rezali škarama i njima se kupovala odjeća, na primjer u Varteksu, prvi put smo postigli da se zajam za ceste vraćao barem kroz domaću robu - kaže Pejnović.

- Toga se dobro sjećam jer smo imali puno pogrešno ispunjenih uplatnica, puna dva golema ormara u mom uredu. Pitao sam predsjednika Izvršnog vijeća Zagreba što ću s tim, a on mi je rekao: ‘Šuti, čuvaj’. Ja sam te uplatnice proglasio zagrebačkom gradskom imovinom pa smo kasnije njima platili inflacijsku kliznu skalu za gradnju Jadranskog mosta, tramvajske pruge preko Save i remize u Dubravi.

Nakon dvije godine na čelu republičke omladine i nakon vojske, Pejnović je premješten u stručni ekonomski tim CK SKH, gdje se odlučivalo o bitnim državnim ekonomskim pitanjima. Danas bi to bilo usporedivo s ekonomskim timom Vlade, kad bi on kao takav postojao. Hrvatski najbolji ekonomisti okupljeni u tom timu imali su odličan pregled događanja i uvid u promjene koje su dolazile.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg