Peter Galbraith: Sjećanja jednog diplomata

Američka savezna država Vermont, duboko na sjeveru SAD-a, zelena, brdovita i sitna u odnosu na ostale, američki je Lihtenštajn. Cesta vijuga kroz brda, zelene se šume čija stabla uživaju u prohladnom ljetu i laganoj kišici koja pada dok se vozim prema imanju Petera Galbraitha, prvog američkog veleposlanika u Hrvatskoj. Pozvao nas je na roštilj, hamburgere i kobasice, najavio da se možemo kupati u njegovom jezercu koje je dio prostranog imanja naslijeđenog od roditelja, a na kojem je sam sebi prvi susjed jer je kuća najbliža njegovoj opet obiteljska. Posljednji dio puta nije asfaltiran i duboko je u šumi, nema ni mobitel signala ni interneta, jedino fiksni telefon. Ovdje se Peter Galbraith zaista može izolirati od svijeta i maknuti od svih. Ponekad sjedi na verandi i u daljini, prema šumi, vidi crnog medvjeda koji se lijeno šeta. Naravno, divlje životinje se nikad ne približavaju njegovoj kući, ali ne mogu ni zamisliti koliko ovdje bude snijega zimi kada je rezidencija Galbraith gotovo potpuno nepristupačna. Pitam ga dolazi li mu ovdje poštar. Naravno da je odgovor pozitivan, jer premda smo na samom rubu grada Townsheda, ovdje sve funkcionira.

Uramljeni dinari

Kod Petera Galbraitha njegovo je dobro raspoloženo društvo, a kako smo u posjet došli nas nekolicina - zastupnik u katalonskom parlamentu Roger Montanola Busquets, mađarska pravna savjetnica u vladi Eniko Czuczku, glasnogovornik crnogorskih socijaldemokrata Mirko Stanić i belgijski radijski novinar Mehdi Khelfat, svi su zainteresirani slušati Galbraithove uspomene iz različitih diplomatskih misija po svijetu, pa se roštilj priprema uz razgovor o Istočnom Timoru, Afganistanu, bivšoj Jugoslaviji... U toaletu primjećujem da na zidu ima uramljenu novčanicu od 500 milijuna nekadašnjih jugoslavenskih dinara. Bilo je to vrijeme najgore inflacije, u vrijeme sankcija Srbiji kada su se na novčanice gotovo svakodnevno dodavale nule. “Ovo sam ostavio za uspomenu zato što je upravo ova novčanica bila dokaz da sankcije funkcioniraju”, objašnjava mi.

Njegov je obiteljski dom prepun uspomena. Obiteljske fotografije, police prepune knjiga, zidovi na kojima je slika grada Raba, uspomene iz svih dijelova svijeta. Iako ostatak vremena uglavnom provodi u Bostonu, kada je u SAD-u, a tu je sve manje jer je angažiran oko pitanja Kurdistana, vidi se da je kuća u Vermontu mjesto koje zaista voli i koje je njegov dom. Iako je Galbraith boravio u različitim zemljama, primjećujem da ipak Hrvatska ima posebno mjesto u njegovu domu. Najviše je knjiga, slika i uspomena koje su vezane uz našu zemlju. Galbraith nije zaboravio ni hrvatski. Smijemo se kad pokušavam pronaći neku riječ koja mu fali, ali ipak, nastavljamo, naravno, razgovor na engleskom. Iako se nismo vidjeli nekoliko godina, a ovdje je u opuštenom, domaćem izdanju, nije se previše promijenio, njegov je duh mlad, pun je planova i ambicija, a za sve ima i vremena jer su mu 64 godine. Komentiramo američke predsjedničke kandidate, naravno, on obitelj Clinton dobro poznaje, a na republikanskoj strani trenutačno vlada takav kaos da je cirkus upotpunjen sada kada se na kandidaturu odlučio i milijarder Donald Trump. Naravno, Galbraith navija za Hillary Clinton. “Divim joj se, on je bila jako efikasna kao državna tajnica, senatorica i prva dama. Mislim da ima jasnu viziju koju dijele mnogi Amerikanci i da ima snage voditi državu”, kaže. Pitam ga hoće li i on imati neku novu funkciju u novoj vladi, ako pobijedi Hillary Clinton. Odgovara diplomatski da “nikada ne odbija ponude koje još nije dobio”...

Sjećanje na Oluju

Sjedimo na verandi i gledamo u nepregledno zelenilo, poklanja mi svoju knjigu o Iraku u kojoj piše posvetu, i vraćamo se u prošlost, u vrijeme kada je Galbraith bio jedno od njaviđenijih lica na području bivše Jugoslavije. Svjedočio je četiri puta u Haagu u različitim procesima i čak je na neki način uživao u tome jer je mogao jasno i glasno reći kako su se stvari odvijale devedesetih. Kaže mi da se sjeća kako je propadao plan Z-4 pred njegovim očima. Franjo Tuđman još je nekako i pristao da to bude temelj pregovora, premda je bio apsolutno protiv njega, no shvaćao je važnost američke angažiranosti po pitanju mirovnog plana, ali srpski pobunjenici u Krajini nisu za njega htjeli ni čuti. Tuđman možda nije previše volio Galbraitha, ali pronalazili su zajednički jezik i hrvatski ga je predsjednik poštovao. S druge strane, srpski su pobunjenici bili neumoljivi. “I lekcije nam je držao Milan Martić koji je govorio kako mi ne znamo raditi svoj posao! Rekao sam mu - činite grešku, a kolika je ta greška, tek će se vidjeti.” Ponovio je te riječi i na Martićevu suđenju u Haagu, prije toga znakovito pogledavši prema njemu. Pritom je Martića opisao kao čovjeka koji nije previše bistar. Idućega dana, kada ga je ispitivala Martićeva obrana, prvo što ih je zanimalo bilo je zašto je Galbraith uvrijedio inteligenciju optuženog... Kada je pak svjedočio u vezi s Olujom, Galbraith je jasno rekao ono što ponavlja i dok sjedimo na njegovoj ugodno rashlađenoj verandi: “Hrvatska država nije nastala na zločinu. Hrvatska je bila napadnuta i branila se od agresije. Sjedinjene Države nisu imale prigovor na samu akciju Oluja, ali Tuđmanu sam odmah rekao da nikakve zločine nad civilima nećemo tolerirati”.

Promijenjeni Iran

Peter Galbraith trenutačno ima tri projekta koja su mu važna i na kojima paralelno radi; prvi je pitanje nezavisnosti Kurdistana - “ispada da je moja specijalnost raditi s državama koje nastaju raspadom drugih država i počinju biti samostalne”, kaže mi - zatim pisanje memoara o razdoblju njegova angažmana u bivšoj Jugoslaviji, od imenovanja za prvog veleposlanika SAD-a u Hrvatskoj nadalje i konačno, tu su i nacionalne ambicije jer Galbraith razmišlja o tome da se kandidira za guvernera Vermonta. Ipak, Kurdistan je trenutačno broj jedan na listi prioriteta.

- Kurdistan se priprema da postane nezavisan i mislim da će u idućih godinu dana biti održan referendum koji će onda to i potvrditi, a radim puno i s različitim predstavnicima manjina iz Sirije, naročito Kurdima, ali i kršćanima i Alavitima. Želim im pokušati pomoći oko pitanja budućnosti Sirije - pojašnjava mi. Pitam ga ima li uopće Sirija budućnost. “Teško je. Čak i ako Sirija nema budućnost, mora postojati budućnost za narode koji žive u Siriji. Koliko god da su vlasti u Siriji pokazale svoju brutalnost, toliko su se pokazale ključnima u zaštiti Sirije od još većih problema i radikalizma kao što je onaj IS-a... Ako ta još brutalnija strana u ovom konfliktu prevlada, onda više neće biti Sirije”, ističe Galbraith. Nedavno je bio i u Iranu i kaže da je posve nadmašio njegova očekivanja jer su ljudi slobodno govorili o onome što misle i da su vrlo pozitivno govorili o Sjedinjenim Državama, što nikada ne bi očekivao. “Iranski narod izuzetno je proamerički nastrojen. Očito je da su vjerski vođe i ekstremisti izgubili na svom utjecaju jer ljudi posve slobodno govore ono što misle i što zamjeraju režimu.”

Dvadest je godina od Bljeska, Srebrenice, Oluje i, konačno, Daytonskog sporazuma. “I Erdutskog sporazuma”, dodaje Galbraith koji je za njega osobno zaslužan. Pitam ga što misli danas, kad na sve to pogleda... “Bilo bi bolje da se SAD u cijelu priču uključio 1991. godine. Da smo ranije krenuli u vojne akcije, sve je moglo završiti drugačije. Bilo bi na desetke tisuća ljudi danas živo. Ali, kad sve uzmemo u obzir, na kraju smo postigli uspjeh. Rat je završio. Što se tiče Daytona, nismo mislili da pišemo najbolji ustav na svijetu, mislili smo samo da želimo da se stvari smire, da predstavljaju temelj za ono što slijedi dalje i da utječe na ujedinjavanje zemlje. Nitko nikada nije rekao da je Dayton vječan, ne bi trebao ni biti. Mislim da će tako i biti jer će se Europska unija proširiti i na BiH. Ne može Bosna ostati crna rupa usred Europe. Svi će se drugi integrirati i BiH ne smije sebi dopustiti da bude izostavljena.

Napad na Zagreb

Hrvatska je najveća priča o uspjehu. Ona je pokazala kako se može. Bila je autoritarna država u vrijeme Franje Tuđmana, danas je ponosna članica NATO saveza i Europske unije. Nije sve to lako, ali stvari se strašno mijenjaju. Sjećam se 1995. godine, bio sam nekoliko dana na odmoru i putovao sam Hrvatskom, došao do Dubrovnika. Unajmio sam jednu jedinu jahtu koja je bila u luci, ne zato što su ih turisti razgrabili, nego zato što ih nije bilo, bile su sklonjene na otocima. Danas više ne možete ni naći brod u Dubrovniku tijekom ljeta kolika je navala”, dodaje.

Sjeća se dana kada su zvončići padali na Zagreb. Bio je u veleposlanstvu, tada na Zrinjevcu, i poslao je sve u podrum zbog oglašavanja opasnosti. Međutim, uskoro ga je nazvao Mate Granić i pitao ga hoće li s njim u Klaićevu bolnicu koja je također stradala u napadu. Galbraith je odmah odgovorio da hoće. Granić ga je pitao hoće li s njim, njegovim službenim automobilom. Galbraithovo osiguranje odmah je skočilo, rekavši da to ne može tako, da zbog sigurnosti mora biti u sigurnom, blindiranom automobilu, ali bivši veleposlanik nije to htio ni čuti. “Ako ministar vanjskih poslova ide u svom službenom autu, ja idem s njim”, odbrusio im je. Bila je to jasna poruka da se ne boje.

Normalna zemlja

“Ono što je ranije Tuđman u svojoj politici odbacivao, nakon njegove smrti se promijenilo. Odjednom su svi prihvatili politiku pomirbe. Tuđman u svojoj glavni nikada zapravo nije odustao od Bosne, ali bio je primoran više ne spominjati tu ideju jer smo mu svi jasno dali do znanja da je ta ideja posve neprihvatljiva. Kada je Tuđman umro, svi su kasniji igrači, i Mate Granić, i Dražen Budiša, Ivica Račan, posve razumjeli i branili pravo Srba na povratak, pomirenje, izgradnju novih odnosa. Hrvatska je pokazala da razumije kako dalje”, govori mi.

Ja mu pojašnjavam da je hrvatsko društvo danas duboko podijeljeno na desnicu i ljevicu i govorim o šatorašima, o braniteljima, o nezadovoljstvu dijela ljudi koji se neprestano vraćaju u prošlost, pa i u Tuđmanova vremena i njegovu retoriku. “Dobro, društva su podijeljena, niste vi jedini. I američko je društvo podijeljeno po pitanju toga tko je domoljub, a tko nije. U vrijeme Clintona, napadali su ga da nije bio u Vijetnamskom ratu, i to republikanci koji ni sami nisu u njemu sudjelovali. To je tako, to je naprosto politika. Slično je i kod vas sa SDP-om i HDZ-om. Ali, ipak mislim da, unatoč svemu, vaša desnica i ljevica osjećaju pripadnost Europskoj uniji, ne dovode europske vrijednosti u pitanje, ne dovode u pitanje to da ste normalna demokratska zemlja, nitko ne govori o tome da biste trebali intervenirati u Bosni i Hercegovini ili da bi neki vaši građani trebali biti isključeni iz društva na temelju njihove etničke pripadnosti. Dakle, sve su to, na neki način, normalne stvari.

Vesna Pusić odradila je fantastične stvari po tom pitanju. Mislim da ima dobre šanse postati glavna tajnica UN-a. Ne zato što je žena, i to iz istočne Europe, nego zato što ima jake kvalitete, pametna je, artikulirana, ljudi je vole, izvrsno predstavlja svoju zemlju...”, govori Galbraith. Poznaje i predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović. I on njoj ima visoko mišljenje. “Predstavljala je dobro vašu zemlju u Washingtonu kao veleposlanica, predstavljat će je isto tako dobro i kao predsjednica Hrvatske”, smatra.