ZAGREB - Kada se svojedobno hrvatski povjesničar Neven Budak drznuo posumnjati u velebnu krunidbu Tomislava za hrvatskog nam kralja u pustopoljini kod Duvna zagonetne 925. godine, kao podatak koji je zabetoniran u našoj domoljubnoj svijesti, inženjeri nacionalnih duša skrili su taj rad od nježnih ušiju hrvatskih učenika.
I Odjel za srednjovjekovnu povijest Hrvatskog instituta za povijest smatrao je svojom dužnošću prosvjedovati protiv podatka na internetskim stranicama Stalne misije Hrvatske pri UN-u u New Yorku kako dotični Tomislav nije prvi hrvatski kralj. Hrvatska povijest puna je mitskih sablasti i ideoloških interpretacija. Što smo mi sve u školama učili iz nacionalne povijesti, a za dosta toga se slobodno može reći da je bio konstrukt koji bi trebao potvrditi neupitnu povijesnu slavu i starost Hrvata, nakon čega bi nam ponosito tek trebala spuznuti suza radosnica preko časnog obraza.
Povijesna magla
Kao rijetko koja znanost povijest je podložna pretjerivanju, skrivanju i blago rečeno nevjerodostojnoj interpretaciji događaja, likova i pojava. Mnogo toga u školi smo učili kao povijesnu činjenicu koja se nije smjela dovoditi u pita-nje iz viših nacionalnih ili političkih interesa.
Ako je netko pokušao nešto drugačije prikazati, u najmanju je ruku bivao pribijan na stup nacionalnog srama ili proglašavan izdajnikom jer se posumnjalo u neku veličanstvenu pobjedu, koja zapravo to nije, ili genijalnu zamisao nekoga našeg predalekog vladara koji nam osim sumnjivih fragmenata, nekakvih slova na kamenu, nije ostavio puno pouzdanih podataka o svom postojanju.
Hrvatska povijest morala se ugurati i u šablone država i političkih tendencija u kojima smo dulje ili kraće vrijeme bivali. Hrvatska nam je zato povjesnica dala jedan broj neutemeljenih, teško provjerljivih te lažnih i nategnutih podataka o našoj veličini. Puno je misterija, tame i magle na hrvatskoj povijesti.
Stvaranje ‘dobrih’ Hrvata
No, problem možda ne bi bio toliki da se radi samo o dalekim vremenima zavijenima u zagonetnost zbivanja na hrvatskom kršnom kamenjaru, da se bajkovitost hrvatske povijesti nije proširila do današnjih dana.
- Pitanje je koliko su povjesničari spremni biti hrabri i otvoreni da ne dopuste da ih se iskorištava za podgrijavanje nacionalnih mitova, neovisno o reakcijama. Naravno da je povijest znanost koja interpretira, ali je ipak znanost. I učenje povijesti nema odgojnu funkciju, odnosno nije funkcija učenja povijesti u školama ta da se stvaraju ‘dobri’ Hrvati - kaže povjesničar Tvrtko Jakovina.
- Sve nacionalne povijesti slijede istu šprancu. Sve dijele nekoliko zajedničkih odrednica: trude se dokazati da nacija ima dugi i stabilni kontinuitet pa su tako sve redom stare odvajkada, vuku podrijetlo iz mračnih šuma i pustopoljina pradavnih vremena. Nacionalne povijesti polažu puno pažnje srednjem vijeku, kada se formiraju osnovne karakteristike nacije.
A svaki pristup proučavanju povijesti kao da piše o razvoju čovjeka, pa imamo različita vrednovanja povijesti: bolja i lošija razdoblja, uspone i padove, propasti i slavne povratke, što samo podcrtava da se radi o konstruktu - objašnjava nam povjesničar Stefan Berger, profesor na Sveučilištu Manchester i voditelj projekta “Prezentiranje prošlosti - Pisanje nacionalnih povijesti u Europi”.
Goli opstanak
Sve povijesti barataju kanonom nacionalnih heroja, koji kadšto taj epitet objektivno ne zaslužuju ili se u jednom trenutku slave, a možda im je herojstvo sumnjivo. Naravno, postoje i nacionalni neprijatelji, koji su za druge - heroji. Svima je važna rasprava o granicama, odnosno teritorijima. Raspravljaju o tome tko poseže pravo na njihovo iskonsko područje ili pak koliko je “njihova iskonskog teritorija” izvan matične zemlje.
Dakle, svi narodi imaju svoje guste šume i močvare, tragična polja i junačke gudure iz kojih su došli njihovi preci, svoje Tuge i Buge, Zvonimire, Tomislave i ine, a sasvim je sigurno da nismo jedina nacija s posebnom misijom ili ona koja bi bila nepravedno zakinuta. Može se reći da svaki narod zaslužuje povijest kakvu ima, ma koliko je ukrašavao, revidirao i mitologizirao. Hrvatska povijest prepuna je različitih interpretacija, ovisno o trenutačnim potrebama - od “vjekovne borbe za južnoslavensko ujedinjenje” do “tisućljetne borbe za nacionalnu samostalnost”.
Hrvati se bore uglavnom za goli opstanak od raznih izrabljivača, bilo ideoloških (nacisti, komunisti) ili pak osvajača (Srbi, Mlečani, Turci, Mađari, Austrijanci).
1. Dolazak Hrvata na more
U naše iskonske krajeve, na kojima su već obitavale razne civilizacije, narodi i države, dolaze prahrvati. Oni se u romantičnoj verziji slike Otona Ivekovića predstavljaju kao krotki vizionari koji su s brda zamišljeno zagledani u pučinu i tada još nebetoniziranu obalu, a ne onakvima kakvi su bili - prljavi i znojni koljači i osvajači koji su u rosnu zoru 614. godine sravnili sa zemljom jedan razvijeni grad poput Salone. U prvim redovima tih divljačkih hordi bili su i Slaveni, odnosno prahrvati. Tko im je bio vođa ni ne znamo, jer nema nikakvog pisanog traga. Nije ni čudno - bili su nepismeni. Hrvatska je historiografija taj prljavi posao rušenja i razaranja dobrohotno svalila na Avare, kojih je također bilo u toj hordi i čije karakteristike nisu bitno drugačije od starohrvatskih, ali ipak nisu sami razarali . Doduše, popljačkana Salona još se održala desetljećima prije nego što je sasvim propala, a Hrvati su polako osvajali svoja nova “vjekovno naša” ognjišta . Mi baštinimo njihova davna osvajanja ( jednostavno - tu živimo) i prihvaćamo ih jer su nam ti naši preci ostavili taj teritorij u amanet. Hvala im.
2. Ljudevit Posavski
Knez panonske Hrvatske od 810. do 823. godine, smatra se jednim od najvećih boraca za hrvatsku samostojnost i slobodu. Suprotstavljao se naletima Franaka tada vodeće europske kraljevine, ne želeći prihvatiti njihovu čizmu. Franci su, moćniji i brojniji, poduzeli čak šest ofenziva protiv drčnog Ljudevita i konačno ga 822. porazili (ili ovaj nije ni ulazio u zadnju bitku) i natjerali u bijeg. U ovoj povijesnoj priči dosta je loše prošao i knez primorske Hrvatske Borna, koji je potpisao pakt s Francima te je tako obilježen kao protuha i izdajnik. Za Ljudevita se vezuje i legenda da je nakon poraza pobjegao u Srbiju, odnosno među Srbe. Povjesničarka Nada Klaić dokazuje da je Ljudevit pobjegao u mjesto Srb (pa je zato došlo do zabune). No, golica teorija da je Ljudevit zbrisao među Srbe, gdje ga je tamošnji vladar, navodno kako i priliči, lijepo ugostio. Ipak, Ljudevit ubija tog vladara, misleći da će ga ovaj izdati Francima s kojima je bio u talu. Štoviše, preuzima vlast, ali su ga Srbi poslovično nezadovoljni hrvatskim vladarima prognali. Stiješnjen razvojem događaja, Ljudevit kasnije prihvaća vrhovnu vlast franačkog vladara, premda na kraju balade ipak bježi kod kneza Ljudemisla u Dalmaciju, ali jedne sparne noći 823., zlu ne trebalo, dokonča život nestašnog junaka Ljudevita. Saga o Ljudevitu vrlo je zgodna za sva razdoblja hrvatskih udruživanja i razdruživanja.
3. Krunidba kralja Tomislava na Duvanjskom polju
Ne postoje činjenični dokazi i artefakti koji bi potvrdili da se u maglovitom srednjovjekovlju - 925. godine - to stvarno i dogodilo. No, za Hrvate podatak je historijski, nacionalno i politički neupitan. Jedino što bi išlo u prilog tome jest činjenica da su samo Hrvati, pored onakve obale, vladali i krunili se u nekakvim vukojebinama sličnijima Tolkienovim zlosretnim carstvima. No, iako se ne može potvrditi da je Tomislav stvarno okrunjen te kada se i gdje to zbilo, ipak ga smatramo prvim hrvatskim kraljem. O tome govori i činjenica da su se njegovi nasljednici dosljedno nazivali kraljevima.
4. Kletva kralja Zvonimira
Kralja Zvonimira su prema legendi ubili poslovično nezadovoljni Hrvati u selu Kosovo kod Knina 1089. Ojađeni Zvonimir uvrijeđeno je prokleo Hrvate da će tisuću godina biti bez države. I stvarno, država propade, a Hrvati su samostalni postali tek nakon 900 godina, što je potaklo neke “povjesničare” da spomenu kako je Zvonimir zapravo prokleo nezahvalne Hrvate upravo na toliko godina! Legendu spominje Ljetopis popa Dukljanina iz 12. stoljeća koji je u 15. stoljeću preveden na hrvatski.
5. Petar Svačić i bitka na Gvozdu
Legenda o “narodnom kralju” Petru Svačiću (po najnovijim izvorima radi se o Snačiću), koji je u bitki s Mađarima 1097. godine na Gvozdu, danas njemu u čast Petrovoj gori, želio spriječiti propast hrvatske kraljevine. Petar je želio spriječiti neminovno stapanje hrvatskog kraljevstva u Ugarsku. Neosporno je da se bitka odvila u svibnju na propupalim obroncima Gvozda (ali se ne zna točno ), ali ne zna se s kakvom je vojskom raspolagao i u kojem je statusu Petar tamo bio. No, izginula je vojska, ali i sam kralj Petar. U školama je slavljen kao neprijeporni heroj koji je pokušao nemoguće, a posebno se naglašavala naknadno osmišljena odrednica - narodni kralj.
6. Bitka s Tatarima
Grobnička bitka 1242. godine, gdje su se prema neprovjerenim vijestima sukobili Hrvati s Tatarima, po svoj prilici nije se nikada ni zbila. Hrvati su naravno u toj virtualnoj povijesnoj bitki slavili. No, to nije smetalo Franji Tuđmanu da organizira velebnu proslavu u povodu godišnjice bitke koja se nije ni dogodila, što je ipak bolje nego kod Srba koji pak slave bitku koju su izgubili.
7. Matija Gubec i Seljačka buna zagorskih kmetova 1573.
Seljačka buna zagorskih kmetova rezultirala je mnoštvom mitova vezanih uz Gupca osobno,
a koji su se kasnije tumačili kao povijesne činjenice. Prema legendi koja se u školama predaje kao činjenica, seljačkog su vođu prvo malo mrcvarili užarenim kliještima, a kasnije ga oholo okrunili užarenom željeznom krunom. Da bi ga nakon te torture mađarski vlastelin Morencz Bahiczy bezočno još i raščetvorio! Brkati zagorski seljak ušao je u povijest, a ujedno je, navodno, povijesni lik s najvećim brojem ulica u Hrvatskoj. Glavni negativac cijele priče je feudalac Franjo Tahi. Uvriježilo se da je glavni uzrok Seljačke bune bilo zlokobno i nepristojno ponašanje te feudalne vucibatine, ali ipak su korijeni drugačiji i imaju u sebi prije svega ekonomske razloge. Priča se uklapala u kasnije antimađarske korijene hrvatskog otpora.
8. Urota zrinsko-frankopanska 1671.
Mnoštvo se legendi i priča stvorilo oko urote Zrinskih i Frankopana 1671., u kojima se ističe njihova hrabrost i mudrost te “stradanje za Hrvatsku”, a zapravo moramo priznati da se urota vodila vrlo loše i neorga-nizirano, amaterski, što pak potvrđuje njezin neosporno hrvatski karakter. Habsburgovci su htjeli neograničeno vladati te su nastojali u Hrvatskoj ukinuti bana i Sabor. Zrinski i Frankopan vucarali su se po Europi u potrazi za saveznicima . Bili su u Francuskoj, Poljskoj i Veneciji, ali nisu ozbiljno shvaćeni niti prihvaćeni. Tada čak pristaju na suradnju s Turcima, i to na način da bi Hrvatska bila u vazalnom odnosu, a Zrinski prihvaća da sultanu plaća i danak! No, uvjet je da on bude vladar s nasljednim pravom. Nakon toga logično je pitanje ima li u svakom zlu i nešto dobra.
Car Leopold I., koji je doznao za antidržavno vršljanje hrvatskog dvojca, zove ih u Beč 1670., tobože radi pomirenja. No, čim su stigli, dao ih je uhititi i zatočiti u zloglasnu kulu u Bečkome Novom Mjestu. Osuđeni su zbog urote i izdaje, i to odsijecanjem desne ruke i glave. To je 30. travnja i izvršeno. Osim toga, postoji još jedna legenda vezana uz zaplotnjački rad hrvatskog dvojca - oni su u ćeliji, suprotno legendama, navodno preklinjali za oprost, kako mrki carski dželat ne bi dekapitirao njihove plemenitaške glave. No, glave su im se ipak otkotrljale u nedokučiva bespuća hrvatske povijesnice.
9. Ilirski preporod 1830. - 1843.
To je općeprihvaćeni naziv za kulturni, nacionalni, društveni i politički pokret koji se u prvoj polovici 19. st. razvio u Hrvatskoj u ozračju narodnog preporoda. Današnja historiografija više ga voli nazivati Hrvatski narodni preporod, kako bi izbjegli komplicirana objašnjenja da je pokret nazvan Ilirskim (premda jest bio iskonsko hrvatski) jer je imao za cilj kulturno i političko jedinstvo “Ilira”, odnosno svih Južnih Slavena. Hrvatski ilirci su vjerovali da Južni Slaveni imaju jedinstveni jezik, pa su ga i zvali ilirskim. Tako su, recimo i bosanski jezik nazivali najmilozvučnijim ilirskim narječjem. No, Srbi i Slovenci nisu tada prihvatili te “ujediniteljske kulturno-političke” ideje iz Hrvatske. Obostrana nepovjerenja su, vidimo, tradicionalna, što ne treba uvijek biti loše. No, bez obzira na te ideale, Ilirski preporod nije bio projugo-slavenski u današnjem smislu riječi, kako se to u jednom periodu prenaglašavalo. Ne treba zanemariti i taj važan detalj, kao što bi to neki rado danas učinili. Kontekst je naravno bio drugačiji, a to se kod nas poslovično previđa. Bilo kako bilo, ideja “južnoslavenskog jedinstva” nastala je u krilu hrvatske inteligencije 19. stoljeća. To je bilo i razumljivo zbog miješanja raznih interesa na ovom našem malom prostoru - austro-mađarski pritisak s jedne, talijanska asimilatorska politika s druge te turska osvajanja s treće strane učinili su naše prilike prilično nelagodnima i opasnima te se stvorila preporodna ideja koja je nama Hrvatima pomogla da se nacionalno izgradimo te teritorijalno zaokružimo.
10. Radić: ‘Ne srljajte kao guske u magli’
Usklik vođe Hrvatske republikanske seljačke stranke Stjepana Radića u Saboru “Ne srljajte kao guske u magli”, u jeku žučne rasprave o ujedinjavanju sa Srbijom, često se spominje u smislu proročanskih riječi kojima je, poput spomenutog nesretnog uvredljivca Zvonimira, želio upozoriti Hrvate da ne ulaze u jugoslavensku zajednicu sa Srbima. Riječi su stvarno izrečene, ali tada nisu izazvale ni takav efekt niti je to tada tako shvaćeno. Taj Radićev, na kraju ipak proročanski, usklik tek se počeo rabiti kada je ujedinjenje u jednu državu pokazalo svoju pravu narav. Zapravo tusti Radić nije govorio protiv ujedinjenja, nego se protivio načinu na koji se ono izvodi. U Jugoslaviji se ta rečenica nije ni spominjala, a kasnije je dobila na gotovo kultnom značenju, premda ona sama po sebi, i da je stvarno izgovorena u kontekstu koji joj se sada pripisuje, ne mijenja na stvari. Odsrljali smo svoje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....