SLUČAJ KOJI SE VODIO 10 GODINA Pravomoćno osuđen svećenik: Pijan jurio autom, ali nije kriv za smrt

Josip Vranješ (55), svećenik župe u Sunshineu, zapadnom predgrađu australskog Melbournea, u travnju prošle godine pravomoćno je osuđen na 10 mjeseci zatvora, uvjetno na tri godine zbog izazivanja prometne nesreće u Vrpolju krajem rujna 2003. godine u kojoj je smrtno stradao Antun Peha (48) iz Velike Kopanice.

Tako je nakon gotovo cijelog desetljeća okončan sudski postupak koji se godinama odugovlačio zbog žalbi na prvostupanjske presude, ali i čestih izostanaka svećenika s rasprava. Iako se pisalo i kako postupak protiv njega još nije okončan, uvidom u spis Općinskog suda u Slavonskom Brodu doznali smo da je ipak osuđen, i to 4. veljače 2013., a presudu je, nakon žalbe i tužitelja i Vranješeva branitelja Željka Olujića, Županijski sud potvrdio 29. travnja. Svećenik je proglašen krivim jer je 25. rujna 2003. vozeći Mazdu MX5 izazvao nesreću u kojoj je smrtno stradao Antun Peha, a njegov 17-godišnji sin Alek lakše je ozlijeđen.

Istragom je utvrđeno da je Vranješ vozio pod utjecajem alkohola od 0,87 promila, a osim toga kretao se 100 km/h na mjestu gdje je maksimalno dopuštena brzina 50 km/h.

U jednom trenutku zahvatio je bankinu, a Mazda se zanijela i prešla u suprotni kolnički trak kojim je u tom trenutku naišao Peha vozeći Golf. Došlo je do sudara, a Peha je u bolnici podlegao ozljedama. Svećenik se branio šutnjom, ali se prethodno izjasnio da se ne smatra krivim. Tijekom suđenja najviše prijepora vodilo se o tome jesu li brzina i alkohol uzrok nesreće. Vranješov odvjetnik Olujić tvrdio je da nisu, dok je optužba čvrsto zastupala stav da do nesreće ne bi došlo da Vranješ nije bio pijan i da nije vozio brže od dopuštenoga.

Prijepor se vodio i zbog nalaza prometnog vještaka, koji je Olujić ocjenjivao manjkavim i nestručnim. Pri tome se najviše govorilo o puknuću gume, odnosno je li do njega došlo prije, pri samoj nesreći ili poslije nje. Olujić je tvrdio da je do nesreće došlo uslijed više sile. Zato je ulagao žalbe nakon obiju istovjetnih presuda, a isto je činilo i tužiteljstvo, čiji su zastupnici tvrdili da do nesreće nije došlo “iz svjesnog nehaja, kako to tvrdi sud, već neizravne namjere”, a s obzirom na to da je Vranješ bio alkoholiziran te je “vozeći dvostruko brže od dopuštenoga postupao s dozom samouvjerenosti i prometne drskosti”. Zato su tražili bezuvjetnu kaznu. Prva presuda donesena je 2. lipnja 2008., a Županijski sud ju je ukinuo 4. ožujka 2010. i vratio na ponovno suđenje.

Uslijedilo je nekoliko neuspješnih pokušaja novog suđenja jer je Vranješ putem Olujića tražio odgode zbog nemogućnosti dolaska iz Australije, a u rujnu 2012. donesena je odluka da mu se sudi u odsutnosti. Nakon toga je 4. veljače 2013. osuđen na istu kaznu kao i prvi put, a Županijski sud ju je potvrdio krajem travnja iste godine.

Sud je primijenio blažu kaznu na temelju nalaza vještaka koji su ustvrdili da “brzina kretanja od 100 kilometara na sat ne predstavlja uzrok nesreće iako znatno premašuje propisanu od 50 km/h”, kao i da “njegova alkoholiziranost od 0,87 promila predstavlja tek pripito stanje pa se ne uspostavlja uzročno-posljedična veza takvog stanja i kršenja propisa o sigurnosti prometa da bi se to označilo kao njegov pristanak na ugrozu sigurnosti javnog prometa”.