Da, Čačićev je mandat bio neuspješan...ali teško je pronaći nekoga tko bi njegov posao radio bolje

U kasnu jesen 2010. godine u Nedjeljnom Jutarnjem izlazila je rubrika Salon (koju je koncipirao Nino Pavić). U Salonu su dvojica sugovornika, zajedno sa mnom, raspravljala o aktualnim, ali i o nekim dubljim, vrijednosnim i “strateškim” političkim i društvenim pitanjima.

U kasnu jesen 2010. već je svakom razumnom bilo jasno da će SDP sigurno pobijediti na parlamentarnim izborima 2011. godine te da će Zoran Milanović postati novi predsjednik Vlade. Stoga sam Milanovića pozvao u Salon, a nakon što je šef SDP-a prihvatio da sudjeluje, kratko smo razgovarali o drugom sugovorniku. Predložio sam da i drugi gost Salona dođe iz ondašnjeg oporbenog miljea, naprosto zato što sam želio da se tijekom tog razgovora pokušaju artikulirati neke temeljne odrednice buduće hrvatske Vlade. Milanović se složio i odmah predložio Radimira Čačića , što je i meni perfektno odgovaralo: Čačića sam upoznao početkom devedesetih, pa sam imao čitav niz prigoda uvjeriti se da on može sjajno funkcionirati u medijima (danas se takvo što čini neobičnim). Ono što me, međutim, začudilo te večeri, koja će zahvaljujući hrvatskim portalima ostati upamćena kao Milanovićev i Čačićev sushi skandal (tolikim je komentatorima našeg društvenog života bilo posve nepojmljivo da oporbeni šefovi jedu sirovu ribu; da smo naručili janjetinu ili odojak, nitko se, valjda, ne bi bunio), bila je razina povjerenja koju je budući predsjednik Vlade pokazivao prema budućem (sad već bivšem) potpredsjednku Vlade.

Odnosi SDP-a i HNS-a

Milanović je s odobravanjem komentirao Čačićeve investicijske planove, s uvažavanjem i pozornošću slušao njegove analize hrvatskih energetskih i mirovinskih problema te je gotovo strastveno podupro Čačićevu interpetaciju mađarske prometne nesreće. Te mi je večeri postalo sasvim jasno da Radimir Čačić ima središnju ulogu u Milanovićevim planovima za preuzimanje vlasti te da predsjednik SDP-a ima više povjerenja u predsjednika HNS-a nego što je to imao bilo koji SDP-ov čelnik prije njega. Dapače, premda su formalno gotovo stalno bili na istoj strani, između Radimira Čačića i Milanovićeva prethodnika Ivice Račana osjećalo se, bar s Račanove strane, veliko nepovjerenje, koje je katkad znalo prerasti u vidljivu, javnu netrpeljivost. Zoran Milanović bio je, pak, prvi SDP-ov političar koji je uspio uspostaviti čvrst stranački i osobni pakt s liderom Hrvatske narodne stranke.

Povijest odnosa SDP-a i HNS-a do Milanovićeve i Čačićeve suradnje (koja jest imala i elemente osobnog prijateljstva) bila je u mnogočemu obilježena obostranom zajedljivošću, podcjenjivanjem i nepovjerenjem. U SDP-u su, primjerice, Čačiću predbacivali nedostatak političke, pa i ideološke konzekventnosti. Točno je da je sam Čačić, sredinom devedesetih godina, bio bliži “menadžerskom” krilu HDZ-a nego SDP-u. Krajem devedesetih, uoči Tuđmanove smrti i rušenja njegova sustava vlasti, Račanu nije palo na pamet da koalira izravno s HNS-om, nego je sklopio u ono doba iznimno značajnu koaliciju s HSLS-om Dražena Budiše, dok je HNS ostao po strani, te je u novu vladajuću formaciju ušao kao pripadnik Porečke skupine, koju su činili još HSS, IDS i LS i koja je, zapravo, formirana da bi se osigurali tehnički uvjeti za poraz HDZ-a na izborima 2000.

Osobita je nesnošljivost između SDP-a i Radimira Čačića zavladala sredinom dvijetisućitih, kada je HNS, u vrijeme dok je Ivo Sanader bio na vrhuncu popularnosti i kad je Ivica Račan počeo pripremati SDP za izbore 2007. godine, poveo kampanju pod nazivom “Čačića za premijera”. Ta je kampanja bila sadržajno besmislena, budući da se u Hrvatskoj, kako znamo, premijer ne bira izravno: ona je, osim toga, izrazito štetila SDP-u, jer je osporavala status socijaldemokrata kao vodeće oporbene stranke, koja, po logici stvari - u slučaju HDZ-ova izbornog poraza - prirodno odlučuje o novom premijeru. Nije jasno tko je Čačiću sugerirao da njegov autobus obilazi Hrvatsku u “premijerskoj“ kampanji, no pouzdano znam da se HNS-ovoj neobičnoj političkoj ekshibiciji najviše veselio Ivo Sanader, s kojim sam barem tri ili četiri puta razgovarao o svemu tome. Sanader je, naravno, odmah razumio da Čačićeve premijerske ambicije umanjuju šanse za izbornu koaliciju SDP-a i HNS-a. I doista, na parlamentarne izbore u studenome 2007. SDP i HNS izašli su samostalno. Da su se odlučili na koalicijski nastup, vrlo je vjerojatno da bi HDZ izgubio te parlamentarne izbore, što znači da bi Hrvatska izbjegla drugi, gori Sanaderov mandat, kao i nevjerojatne dvije i pol godine Jadranke Kosor.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista