ZAGREB - Halid Bešlić nedavno je navršio pedeset i sedmu. Dosad je objavio 17 nosača zvuka, ponešto singlica među njima. Prije godinu i po jedva je preživio prometnu nesreću. Polomio je mnoge kosti glave, a liječnici mu nisu uspjeli spasiti vid na desnom oku. Međutim, njegova karijera nije sustala. Štoviše, nastupa više nego ikad.
Trenutačno je po turneji u Hrvatskoj, gdje puni sportske dvorane kao istinska balkanska zvijezda. Prvu singlicu snimio je prije 31 godinu, pod nazivom “Singlovi”. Druga je objavljena 1981., čija je naslovna pjesma “Sijedi starac” bila velik hit. Velik je hit postala i pjesma s treće singlice, “Samo za nju”. Potom je uslijedio megahit “Neću, neću dijamante”. Njegova se karijera prelama 1985., kad je objavio album “Zbogom noći, zbogom zore”. Dotad su njegove pjesme bile onako seljački jednostavne, rekli bismo izvorne. Tek harmonika i ritam sekcija, begin, sedamosminski, devetosminski, sinkopirani ritam i pomalo grlen, prigušen glas. Na albumu iz 1985. javljaju se složeniji aranžmani, u glazbenu podlogu uključuju se violine, gitare, prateći vokali.
Sljedeća je prijelomnica album “Ne zovi me, ne traži me” iz 1996., na kojem već otvoreno koketira s tzv. zapadnim modelom narodne glazbe, u kojem se ritmovi pojednostavljuju, a glas je sve otvoreniji i melodičniji.
U ovome stoljeću Halid Bešlić se već posve približio nekovrsnom balkanskom crossoveru. Na posljednjem albumu iz 2008. pod nazivom “08” ima pjesama u kojima više uopće za glazbenu podlogu ne koristi harmoniku nego, primjerice, isključivo gitare. Danas pjeva gotovo u belkantističkoj maniri.
Kako biste danas sebe svrstali kao pjevača?
- Sebe sve više vidim u etno popu. To više nije čista narodna muzika, nego ima i elemenata rocka. Kao pjevač, ja sam širok. Dakle, mogu da se snađem u četiri ili pet žanrova. Mogu da pjevam arhaično, da pjevam sevdah kakav se pjevao prije dvjesto godina uz pratnju saza (vrsta veće tambure s dosta dugom drškom, op.a.). Ali mogu da pjevam i današnji pop-rock. Zbog toga odolijevam zubu vremena.
Ako je pjevač i vrhunski, no gaji samo jedan stil pjevanja, ima deset godina fore da kaže što ima. A dalje je kao avion prikovan za pistu. A ja trajem dulje od trideset godina i čini mi sa da sam tek počeo da pjevam. I tiraže su milijunske. Moja se snaga temelji na sposobnosti da se prilagodim novim žanrovima. To je uvijek interesantno mladom svijetu, mladoj raji.
Naime, najbitnije je da ti glavninu publike čine mladi. Samo pjevač koji ima mladu publiku može računati na turneje s punim sportskim dvoranama. Pjevač koji živi od svoje generacije osuđen je na pad. Primjerice, moja generacija više uopće ne dolazi na koncerte. Jedino možda na kakve zabave, svadbe.
Evo, nedavno se na koncertu u Varaždinu skupilo, da ne pretjerujem, sedam hiljada ljudi. Šest i pol hiljada bilo je do otprilike 25 godina, a ovih starijih, od tridesetak-četrdesetak godina, petstotinjak. Ovih sam dana snimio duet s Danijelom. Posrijedi je baš pop-pjesma, napisao ju je Petar Grašo, onako s dalmatinskom notom.
Pjevate li na koncertima još uvijek one stare hitove iz osmadesetih?
- Ne, pjevam one pjesme koje publika želi. Vodi me neka osobita vrsta inteligencije, točno na licu mjesta mogu da prokljuvim koje pjesme publika želi, koje pjesme narod zna. Mogu ja da njima pjevam pjesme koje ne znaju, ali čemu.
A jeste li sad na koncertu u Varaždinu barem otpjevali onaj svoj evergrin “Neću, neću dijamante”? Ili možda “Sijedog starca”?
- Dijamante sam otpjevao. I ‘Zlatne strune’. ‘Sijedog starca’ nisam, prastara je to pjesma. Znate li kako sam je snimio? U kadi! Da bih dobio eho. Možete misliti kakav je bio studio. Postavili smo mikrofon u kadu, ja bih sjeo i otpjevao. Trebali smo jeku, svakako. Donijeli su neku radijsku spravu, kao ormar, ali nije valjala.
Snimatelj je bio poznati sarajevski roker Paša, u njegovu smo studiju radili. Moj tadašnji bend je muziku odsvirao uživo pa sam snimao vokal uz matricu. Cijelu singlicu, dvije pjesme, uradili smo za pet sati. Takvo je bilo vrijeme. No, pjesme bismo prethodno dobro uvježbali na probama. Danas se radi puno ozbiljnije.
Počeli ste u kafanama...
- Vojsku sam odslužio u 21. godini života. Imao sam u kasarni već nekakav orkestar s kojim sam dosta nastupao i pjevao. Već sam stvarao ozbiljan repertoar. Poslije vojske sam se okuražio i odlučio napustiti stalan posao i počeo pjevati po kafanama. Pet godina sam odradio. Ispočetka po malim birtijama, po sarajevskoj periferiji. Poslije sam došao u grad, u sve ljepše i bolje lokale. Na koncu sam završio u elitnim lokalima.
Da biste u njima nastupali, morali ste znati širok repertoar. I starogradske pjesme, i romanse, i narodne, sve do Franka Sinatre. Ono, kombinacije smo radili. Što ne znam ja, zna bend, i obrnuto. Tad se govorilo, za gaže u kafanama, da radiš po narudžbi ili programski. Kad je po narudžbi, lova curi, ljudi bakšiš plaćaju. A kad je programski, nema naručivanja, to je elitnije.
To iskustvo i danas mi valja. Mogu se prilagoditi svim žanrovima. I oduvijek sam imao dobar bend. Znači, tek nakon pet godina pjevanja po kafanama usudio sam se snimiti prvu singlicu.
Jeste li imali menadžera u to doba?
- Ne, menadžeri su bili na estradi, a ja sam spadao u kafansku estradu. Tek kad sam snimio prvu singlicu počeo sam koketirati s estradom. Povede me neki pjevač da budem gost na koncertu, da otvorim program. To je opet potrajalo nekoliko godina, dok nisam snimio drugu singlicu, pa treću, pa dalje. Tek kad imaš vlastiti repertoar pjesama možeš ozbiljnije pristupiti estradi. Onda sam snimio prvi album.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....