BiH vs. RH: Zašto su nam odnosi sve gori, a interes bi trebao biti suradnja?

Ako postoji ijedna zemlja s kojom Hrvatska mora gajiti dobrosusjedske odnose te skrbiti o njenoj cjelovitosti i političkoj normalizaciji te što skorijem ulasku u euroatlantske integracije, onda je to Bosna i Hercegovina. U sadašnjim okolnostima za Hrvatsku nema važnije zemlje. (Možda još Slovenija ima takav značaj.) S druge strane, i Sarajevu bi odgovaralo da s Hrvatskom gaji što bliže odnose jer je to zemlja preko koje bi trebao voditi put prema EU i NATO-u. No, odnosi Zagreba i Sarajeva daleko su od bilo kakve idile. Hrvatska robuje politici koju joj nameće tamošnji HDZ, a Sarajevo (čitaj SDA i Željko Komšić) pak sumnjiči Hrvatsku da još nije odustala od nekadašnje Tuđmanove politike podjele te aveti Herceg Bosne, ali to im treba i za dodatnu homogenizaciju svog etničko-izbornog korpusa.

Iz Hrvatske još uvijek stidljivo, ali kandidat za predsjednika HDZ-a Miro Kovač navodi potrebu “belgijskog modela” za BiH te se iz toga iščitava zalaganje za “trećim (hrvatskim) entitetom”, a nekoliko gafova predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović otežali su ionako nestabilne odnose s BiH (sjetimo se njezinih izjava o radikalnoj islamizaciji BiH i opasnosti koja zbog toga prijeti). No, ne zaostaje ni Željko Komšić, član Predsjedništva u zemlji koja uglavnom tumara bez vlade godinama nakon izbora, iako bildaju mišiće brigom za zemlju napadajući gradnju Pelješkog mosta, koji je u Generalnoj skupštini UN-a kazao “kako smo radi partikularnih politika naših susjeda povremeno svjedoci njihovim aktivnostima za ostvarivanje njihovih političkih interesa unutar BiH, čime se unosi nemir i proizvodi određena destabilizacija u mojoj zemlji, što nije dobro, niti pridonosi razvijanju željenih međusobnih dobrosusjedskih odnosa”.

Zašto su odnosi dviju zemalja koje su upućene jedna na drugu tako loši i nepovjerljivi?

Politička analitičarka iz Sarajeva Ivana Marić kaže da su odnosi Hrvatske, Srbije i BiH u jednom razdoblju bili pohvalni. Predsjednici su održavali bilateralne i trilateralne sastanke na kojima su dogovarali suradnju na različitim poljima i pokušavali riješiti nesuglasice. Međutim, nastavlja Marić, to je stavljeno po strani i odnosi ove tri susjedne države već su neko vrijeme na rubu diplomatskih skandala. Doduše, smatra ona, ništa bolja situacija nije niti u odnosima predstavnika triju konstitutivnih naroda unutar BIH. - Mislim da je reformski zastoj u sve tri države glavni razlog za pogoršanje odnosa. Suočeni s nagomilanim ekonomskim i socijalnim problemima, političari su se odlučili za strategiju prebacivanja odgovornosti i skretanja pozornosti javnosti na nacionalne probleme, umjesto da su se intenzivnije posvetili reformama. Ako se uskoro nešto ne promijeni, moglo bi doći do još masovnijeg iseljavanja građana.

SAD je nedavno donio deklaraciju kojom želi građansku BiH, vladanje većine i jačanje ‘bosanskog identiteta’, što je očajnički odgovor na Dodikove prijetnje o izdvajanju RS-a iz BiH ili Čovićevo sufliranje Dodiku. Podsjetimo da je Čović napao novu Deklaraciju SDA, ali svojedobno nije reagirao na Dodikovu Deklaraciju kojom negira BiH. Za Ivanu Marić Bakir Izetbegović nije loš čovjek, ali je loš političar. - SDA pod njegovim rukovodstvom ne može se ni usporediti sa SDA koju je vodio njegov prethodnik, Sulejman Tihić. SDA je u tom periodu bila stranka koja je imala dobar imidž, vodila pomirljivu politiku, ali koja se znala izboriti za ono što im je bitno. Međutim, Izetbegoviću nedostaje karizma i mudrost da se nosi s teškim koalicijskim partnerima i brojnim problemima u državi, ali i u vlastitoj stranci. Kao predsjednik najbrojnije stranke u BiH očekivali biste da će se nametnuti kao lider, ali se on najčešće opredjeljuje za ulogu žrtve koja za rješavanje problema traži pomoć od međunarodne zajednice - kaže Marić.

Slavo Kukić, akademik i profesor na Ekonomskom fakultetu u Mostaru, smatra da je ispravno postaviti pitanje ugrožava li Hrvatska BiH. - Svime što čini aktualna hrvatska vlast pokazuje kako bi procese u BiH rado oblikovala prema željama i interesima HDZ-a BiH. To se vidi iz reakcija koje dolaze iz Hrvatske na odluke ovdašnjih državnih vlasti, ili kada dužnosnici Hrvatske dolaze u BiH, a da pritom ne poštuju ovdašnji državni protokol, ili to da predsjednica Hrvatske svako malo priča po svijetu o tome što Bosna treba činiti. Sve to ukazuje da u Hrvatskoj u odnosu prema BiH jačaju tendencije koje su bile na sceni u devedesetima. Kukić kaže kako pritom ne misli da je riječ o stavovima većine ljudi u Hrvatskoj, već je u pitanju HDZ i dio desnice koji to rade zbog vlastitih potreba, kao što su glasovi ovdašnjih Hrvata na predsjedničkim i parlamentarnim izborima u Hrvatskoj. Za Kukića to je medvjeđa usluga Hrvatima koji žive u BiH. - Jedini ispravan pristup je ono što je zagovarao bivši predsjednik Stipe Mesić, koji je poručio: ‘BiH je vaša domovina, a Sarajevo glavni grad, i morate naći konsenzus sa svojim susjedima, Bošnjacima i Srbima’ - ističe Kukić.

- Odnosi između Hrvatske i BiH su na nezavidnoj razini. Direktna, diplomatska komunikacija gotovo pa i ne postoji - kaže nam sarajevska politička analitičarka Ivana Marić. Za nju jedan od ključnih problema jest to što političari iz Hrvatske direktno komuniciraju samo s Draganom Čovićem i HDZ-om BiH i k tome pružaju neupitnu podršku njegovoj politici naspram države BiH. - To nije dobra podloga za razvijanje dobrosusjedskih odnosa - ističe Ivana Marić i nastavlja kako pojedini političari iz Hrvatske smatraju da je Komšićev izbor nelegitiman (štogod to značilo) i u tome vide poziv da se upliću u unutarnju politiku BiH i pritom još ponavljaju da poštuju suverenitet BiH.

Nedostatak mudrosti

- Način izbora članova Predsjedništva BiH propisan je još u Daytonu. HDZ BiH, kao najveća hrvatska stranka u BiH, gotovo 20 godina je dio vladajućih koalicija na državnoj razini, gdje su imali mogućnost da u ustavu i izbornom zakonu BiH izmijene sve što im ne odgovara. To što njihovi predstavnici nisu imali dovoljno mudrosti i znanja da to urade ne daje pravo Hrvatskoj da se upliće u rješavanje unutarnjih pitanja BiH - ističe Marić.

Pritom je zanimljivo pratiti kako svi, slučajno ili namjerno, ne spominju da je upravo Komšićeva ponovljena kandidatura za Predsjedništvo BiH najjače homogenizirala hrvatsko biračko tijelo, gotovo potpuno ugušila hrvatsku opoziciju i HDZ-u BiH pomogla da ostvari najbolji izborni rezultat u posljednjih 18 godina. HDZ BiH je uz pomoć Komšićeve kandidature dobio toliko glasova da je osvojio potpunu kontrolu u hrvatskim klubovima domova naroda u parlamentima FBiH i BiH. Time je HDZ BiH postao jedina stranka bez koje se vlast ne može ni formirati niti funkcionirati. Cijena za to je bio gubitak mjesta u Predsjedništvu BiH, nastavlja Ivana Marić.

Kukić, koji inače živi u Posušju, ističe da ima odgovor zbog čega se sve ovo vrijeme među Hrvatima nije pojavila još neka ozbiljna stranka osim HDZ-a. - Političke podjele u BiH su na temelju krvnih zrnaca, a ne kao u Europi, gdje su to podjele na ljevicu i desnicu. Onda su unutar ovdašnjih nacija eliminirani neistomišljenici pa Milorad Dodik gotovo da nema protukandidata među Srbima, dok je Dragan Čović apsolutno uništio oporbu unutar hrvatskog nacionalnog korpusa. Samo među Bošnjacima ima više pluralizma jer uz SDA postoje ozbiljne građanske stranke kao što su SDP, Naša stranka i još neke. Čak niti izbor Željka Komšića ne predstavlja majorizaciju Hrvata jer se prema ustavu i zakonu članovi Predsjedništva BiH biraju iz redova bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda. Oni, dakle, moraju dolaziti iz ta tri naroda, a ne da svakog od njih biraju Bošnjaci, Srbi ili Hrvati. Ukratko, Komšić nije predstavnik Hrvata nego hrvatski član Predsjedništva, a druga stvar je da to smeta nacionalistima - kaže Kukić.

Političke kvalitete

Ali dodali bismo da se Željko Komšić, kada je riječ o odnosima s Hrvatskom, prečesto ponaša kao slon u staklarnici, demonstrirajući svoj “BiH identitet”, ali je istodobno propustio veliku priliku da tamošnjim Hrvatima (čiji je on predstavnik) pokaže i dokaže da se brine za njihove interese bolje od svih dosadašnjih HDZ-ovskih kadrova te da oslobodi Hrvate od stiske Mostara i zagrebačke središnjice HDZ-a, da bi na sljedećim izborima možda i oni kazali - pa trebamo za njega glasovati.

Ivana Marić na tu opasku kaže kako mnogi Hrvati Komšiću zamjeraju to što nije “dovoljno dobar” Hrvat, dok mu drugi zamjeraju to što nije dovoljno dobar političar. - O njegovim političkim kvalitetama najbolje govori podatak da se u pune četiri godine mandata u Parlamentarnoj skupštini BiH niti jednom nije javio za riječ. Kako ocijeniti politiku političara koji nakon dvadeset godina u politici nema rezultate kojima bi dobio glasove birača, već izbornu kampanju zasniva na sistemu ‘izbora manjeg zla’, plašeći birače da će ako ne glasaju za njega u Predsjedništvo BiH doći Čović i Dodik, koji su ‘isplanirali raspad BiH’ - pita se Marić. - Paradoks je da je Komšić nakon posljednjih izbora pristao da uđe u koaliciju s tim istim Čovićem i Dodikom na koje je građane upozoravao, i to kao član tima SDA-ove ‘bošnjačke reprezentacije’ - kaže Ivana Marić.

Komšić, kaže Ivana Marić, nema utvrđenu politiku ni prema čemu pa tako ni prema Hrvatskoj, ali je sigurno da će i ubuduće biti najbrži i najoštriji u osudama izjava hrvatskih političara, jer to izaziva najbolje reakcije kod probošnjačkog biračkog tijela.

Hrvatska pak nije iskoristila priliku i propustila je da Željana Zovko, zastupnica u Europarlamentu, postane neka vrsta prve “BiH predstavnice” u Bruxellesu te da preko nje pošalju poruku Sarajevu da će ona tamo zastupati i interese BiH da se što brže poveže s Europom, ali ne, naša diplomacija nema pameti za tako nešto. Ona se postavila kao “vice versa” Komšića te slavi obljetnice suspektne ratne Herceg Bosne i svim se silama trudi dokazati da s BiH nema veze, pa time nalikuje na blijedu kopiju Milorada Dodika, premda je bila ambasadorica BiH u Rimu. Ivana Marić zato ističe da BiH već neko vrijeme stoji u mjestu na svom euroatlantskom putu.

Vodeći političari su deklarativno za nastavak tog puta, ali čine sve da sam put traje što dulje jer znaju da nastavak tog puta znači i neovisno pravosuđe i borbu protiv korupcije, a mnogima od njih se to nimalo ne dopada. Kada se BiH počne intenzivnije kretati ka EU, sigurno je da će Hrvatska biti prva adresa kojoj će se BiH obratiti za pomoć i asistenciju. Za Ivanu Marić pozicija Željane Zovko mogla bi biti čak i pozitivna za obje države, ali pod uvjetom da ona doista zastupa interese i BiH i Hrvatske. - Gospođa Zovko svoja imenovanja i izbore zahvaljuje prije svega HDZ-u BiH i njegovu predsjedniku Čoviću, koji su je na ta mjesta i kandidirali, pa je stoga razumljiva njezina lojalnost prema njima. Njezin način komunikacije je uobičajen i očekivan - kaže Marić.

Koliko je kompliciran položaj Hrvata u BiH, a time i odnosi Hrvatske i ove države, pokazuje to da se oko ovog pitanja ne slažu niti u tamošnjoj Katoličkoj crkvi. Tako su bosanskohercegovački biskupi još 2005. godine izložili, a ponovili 2017., prijedlog u kojem nema trećeg (hrvatskog) entiteta. Umjesto toga zatražili su reviziju ili čak ukidanje Daytonskoga sporazuma i ponudili regionalnu, umjesto nacionalne podjele prema kojoj bi BiH bila podijeljena u četiri regije, formirane po kriterijima ekonomske, prometno-komunikacijske, prirodne, povijesne i zemljopisne naravi, a čiji bi glavni gradovi bili Sarajevo, Banja Luka, Mostar i Tuzla.

Sarkastična opaska

Uslijedila je neočekivana reakcija Biskupskog ordinarijata u Mostaru, s biskupom Ratkom Perićem, odakle je izišlo službeno priopćenje s prijedlogom rješenja hrvatskog pitanja u devet točaka. Izjavu je potpisao don Željko Majić, generalni vikar biskupije i prvi Perićev suradnik. Tekst počinje sarkastičnom opaskom da se želi reagirati na već pomalo zaboravljeni plan biskupa iz 2005., zatim otvoreno napada Ivu Tomaševića, generalnog tajnika Biskupske konferencije BiH, jer je protiv trećeg entiteta, a na kraju, ipak ostavlja mogućnost formiranja hrvatskog entiteta.

Između ostalog, mostarsko-duvanjski biskup je preko don Željka Majića predložio da Hrvati moraju biti u situaciji da sami biraju svoje političke predstavnike, kao i da trebaju organizirati školstvo i obrazovni sustav prema planu i programu na hrvatskom jeziku, a ne da se to naziva segregacijom. Usto, biskup Perić je zatražio da medijski prostor mora biti otvoren i za hrvatski jezik, kulturu, tradiciju, misao, kršćanski i katolički nauk i svjetonazor, a da se ne poteže institut “zaštite vitalnoga interesa” te da se mora organizirati održiv sustav višeg i nižeg obrazovanja, zdravstva, i kulture.

Samo čisti interes

No, vrlo je zanimljiva i pozicija Dragana Čovića koji sve više postaje “mali od kužine” za potrebe Milorada Dodika. Za Ivanu Marić neobično partnerstvo Dodika i Čovića nema logičnog objašnjenja. - Dodik i Čović su brzo shvatili kako politika funkcionira i velika je šteta što svoju inteligenciju nisu iskoristili da stvore bolje uvjete života i rada i za ‘obične’ Hrvate i Srbe, a ne samo za odabrane.

Njihov blizak odnos je čisti interes i nema mjerljive pozitivne učinke na Hrvate i Srbe koji žive na područjima u kojima vladaju HDZ i SNSD. Oba političara su veliki oportunisti koji su se pobrinuli za prosperitet svoje obitelji i prijatelje, što se nažalost ne može reći i za pripadnike naroda koje predstavljaju tako da je veliki broj njih napustio BiH u potrazi za sigurnijom budućnošću za sebe i svoju djecu.

Ivana Marić ističe da Čović u vezi s Dodikom vodi autonomnu politiku i ako postoji programiranje, onda ono može ići samo od Čovića prema političarima u Hrvatskoj, a ne obratno. Bezrezervna podrška većine političara iz Hrvatske isključivo Čoviću i HDZ-u BiH se negativno odrazila na odnose prema BiH jer je Hrvatska na taj način svoje odnose prema susjednoj državi suzila na odnose i podršku prema jednoj stranci, umjesto prema cijeloj državi i svim njenim stanovnicima.